Palachovi jezici pravednog pucketanja

U povodu Dana performansa održanoga 2. veljače 2007. u Multimedijalnom centru Palach, Rijeka.

Ovogodišnji prvi Palachov Dan performansa, a sudeći prema inicijativi organizatora Damira Čargonje-Čarlija nikako ne i jedini ove godine, vehementno je otvorio Antonio G. Lauer, inače najavljen kao prijatelj MMC-a, svojim verbalnim performansom Oganj pravde u Kružnoj ulici, i to ni više ni manje nego u formi ritualnoga spaljivanja novina – kao što je apostrofirao – kao najobičnijega smeća. Navedenom je apotropejskom spaljivanju prethodio performerov nadahnuti lecture o užasu novinarstva i tovrsnih dnevnih tiskovina.

“Palachov” oganj

Naime, njegova verbalna tirada o – citiramo – “glupim novinarima i glupim novinarkama” imala je povod u osudi Vedrane Rudan koja je – i dalje djelomice citiramo – “njegovu malenkost” uzela na oštricu povodom njegova performansa Glupi Antonio predstavlja, u kojemu mu je body painterica ofarbala genitalije; određenije, “jedno jaje u crno, drugo jaje u plavo i pimpeka u crveno”. Naime, Gotovčev obračun u Ognju pravde pošao je od spomenute novinarske pogrešne detekcije koja je navedene boje na njegovim genitalijama proglasila za boje naše zastave na “njegovu kurcu”, određenije – kako on “maloga kurca predstavlja Hrvatsku i da je to prava slika onoga što se ovdje događa”. Pa, poslušajmo nadalje Gotovčev verbalni ili, kako ga još naziva, američki performans, kojim se odmaknuo, kao što je to jednom drugom prilikom povodom jednog svog drugog verbalnog performansa naglasio, od naših nijemih, “mutavih” performansa: “Ovo je neravnopravna bitka: ona na telki, a ja ovdje u Kružnoj ulici u Palachu, ali ja mislim da onaj gore sve vidi, i mislim da ovo što ja radim ovdje neki satelit sigurno gore snima i vjerojatno se valjaju od smijeha. Dakle, to je ono što su nam govorili da Bog sve vidi. Čini mi se da bez obzira što sada nije prisutna telka, da Bog isto tako sve vidi. Ja ću sada zapaliti jednu smjesu nafte i benzina i onda ću ritualno pokušati spaljivati novine, ako ostanem živ. (smijeh)”

Uslijedila je body art akcija Ograničavenje Lucana Zubovića na koncertnom podiju Palacha, a čijim je izvedbenim mazohističkim tjelesnim igrarijama (naime, u, recimo to tako, fakirskom položaju naglavačke, body artist se ovjesio na konopac o strop) asistirala kao domina Tajči Čekada, koja je nakon uvodnoga “ovješavanja” tijela o strop njegovo tijelo sputala, ograničila plastičnom folijom i pritom po leđima i stražnjici kapala vosak.

“Ovo nije umjetnost”

Krenimo nekim redom dalje. Krešo Mustać u odličnom performansu naslovljenom Ruke, odjeven u svakodnevno crno, ispred sebe je pravilno u nizu poredao papire veličine A4 i pritom podizao jedan po jedan letak na kojima su bile ispisane sljedeće dijagnoze sveopće korupcije: npr. “Kustosi su korumpirani licemjeri”, “Umjetnici služe kustosima za vlastitu promociju”, “Ne želim zaprljati svoje ruke”, “Ovo nije umjetnost”, “Ja nisam umjetnik”, “Moje ruke su nevine”, te kako bi podigao svaki pojedini list papira, tako ga je izgužvao, ostajući pri kraju izvedbe i podizanja papirne instalacije pored izgužvane hrpe papira.

Strukturno sličan performans (što se tiče koncepta podne instalacije) izveo je Zlatko Kutnjak, koji je svoju akciju pod nazivom Natura morta centrirao na bijelu podnu instalaciju na koju je crnim sprejem ispisao NATURA MORTA da bi crvenom bojom označio rub ispisane sintagme koji je dao obrise zemljovida Hrvatske, a pritom je i pobacao hrpicu novčića, kovanica na navedeni podni arhetipski crveno-crno-bijeli kolorit.

Kao gotovo manifestan “miran” proglas za početak ponovnog izvedbenog djelovanja Predraga Kraljevića Kralja možemo istaknuti uvod koji je Kraljeva asistentica Nada na performansu Escuola comica pročitala uz istodobno mimsko-teatarsko sudjelovanje samoga autora, inače poznatoga kao frontmana pionirske punk rock skupine Termiti. Pa, poslušajmo ulomak iz proglasa: “Svaka nepomičnost, čini mi se, predstavljat će početak. Jer, čini se istom tom snagom, u samoj nepomičnosti i jeste početak. Dakle, nepomičnost predstavlja početak. A pitanje je sada da li pokret može imati bilo kakve sličnosti s nepomičnošću, s riječju i mišlju. (…) Uvijek se, eto, jedno te isto ponavlja u krugu, uvijek se boje prelijevaju u dugu, uvijek su tu i poezija i policija. Uvijek je tu nekakva koalicija i uvijek netko zahtijeva nekakvo plaćanje” (iz poduljeg teksta potpisanog s “by Adam King”). I dok je asistentica u tom nešto poduljem duo performansu čitala navedeni tekst za stolom i uz čašu sočnog crnog vina, Predrag Kraljević Kralj je pored nje u maniri žive skulpture stajao s drvenim štapom (ponekad i simbolički na jednoj nozi), replicirajući navedenom ikoničnošću život koji uvijek zahtijeva neku protezu, a koja se i pri kraju života vizualizira i u stvarnoj protezi pomoćnoga štapa za hodanje. Kraljevu priču iznenada je prekinula Neda Šimić-Božinović dojezdivši na metli i otvarajući time svoj verbalni vještičji, levitacijski performans Vještica kojim je tematizirala kontrakulturni život Palachove scene, ali jednako je tako i korektivno-revolucionarnim simbolom metle apostrofirala odnos gradske strukture moći označenim imperativom “iš-iš-iš” prema Palachovoj supkulturi.

“Zaklani” U.S.A. Teddy Bear

Nakon pauze za večeru uslijedio je performans Mars Tajči i Elde Čekade te Kreše Kovačičeka, a koji je Tajči Čekada oblikovala kao varijaciju svog učestalog razmišljanja o globalnom zatopljenju i drugim eko-katastrofama. Zanimljivo je da su u početnoj ideji Krešo i Tajči zamislili dodijeliti uloge i svojim psima (Quipo i Ćef), koji su, uostalom, i najavljeni u programu Dana performansa kao ravnopravni performeri, ali su zbog neadekvatnih uvjeta (dim, glasna glazba, buka, mnoštvo ljudi) odustali od navedene zamisli uključivanja i zoo svijeta. Dakle, performans je statičan; riječ je o konceptu žive skulpture. Naime, Krešo i Tajči leže u drvenoj plitkoj posudi pokriveni do pasa tkaninom koja je prethodno impregnirala glinom. Usnice su im zakačene u kutovima željeznim kukama koje su spojene na špagu vezanu u čvor iza glave što im istežu usta u iscereni, groteskni smijeh Galgenhumora. I dok nepomično leže nalakćeni, fiksiraju televiziju koja se nalazi ispred njih; kraj njihova ležaja postavljene su dvije sadnice u vazama – lavanda i ružmarin, a na zidu iza njihova ležaja projicirana je fotografija svemirske sonde-robota na Marsu. Pritom je njihova tijela Elda premazivala glinom dok ih nije u potpunosti prekrila, a na kraju je prosula po njima šamot u prahu, i sve to uz glazbenu podlogu Adema Ramadanija.

Damir Čargonja-Čarli se kao performer ovom prigodom posvetio surovoj elaboraciji “lika i djela” još jedne (nakon Gorana Ivaniševića u performansu Topli zec na Golom otoku) mitske figure s Olimpa hrvatskoga sporta: boksera, europrvaka, potencijalno i svjetskog (iz sportske epohe 1976 – 1978) – Mate Parlova. U tu je svrhu prostor Ex-Brigadirskog kluba, koji se nalazi iza Galerije O.K., simbolički preoznačio kao ring s gledalištem, a istodobno mjesto Sadamova smaknuća – stolica, penjanje na nju, “klanje” plišanog medvjedića i prosipanje njegove utrobe po ringu – u kojemu je globalno prisustvo Sjedinjenih Američkih Država osim smaknutim Teddyjem Bearom označeno i kraticom U.S.A. ispisanom na podu. Pritom je na zid u pozadini postavio niz uokvirenih fotografija s likom Mate Parlova – od herojskih mladenačkih dana, na vrhuncu bokserske karijere, i to prije “američke zavjere” protiv njega kao mogućega prvaka svijeta, do antiherojske kasne faze Parlovljeve ugostiteljske djelatnosti u Puli.

Davor Dundara se predstavio rableovski izvrnutim, karnevalesknim performansom Osobna higijena kojim je u maniri neodadaističke groteske u svojoj multimedijalnoj vještičjoj kuhinji vizualizirao opreke čisto-prljavo, živo-mrtvo, rođenje-smrt, lijepo-ružno, ekologija-samodestrukcija posthumanoidne “ljudske prirode”.

Andrea Knežević biografskim performansom Sretan mi rođendan uspješno je proslavila rođendan (u kojima su slučajno odabrani posjetitelji, među ostalim, palili po jednu svjećicu za jednu godinu njezina života), a zagrebački body artist Rodion predstavio se ovaj put video instalacijom. Tragom navedenoga, podsjećamo samo na njegovu sjajnu instalaciju/performans Biti tu, koju smo imali prilike vidjeti na prošlogodišnjoj FONA-i. Večer je zaokružena video projekcijom dokumentacije performansa Embryo Life Francija Blaškovića, Kreše Kovačičeka, Josipa Maršića i Tajči Čekade te video projekcijom dokumentacije performansa Zlatni Rooko Kreše Kovačičeka i Siniše Brozića.

“Palach”: via Stuttgart

Podsjetimo da je Palachov Dan performansa organiziran povodom radnog posjeta njemačkog umjetnika Daniela Mijica (profesora na stuttgartskoj Akademiji likovnih umjetnosti) kao i predstavljanja njegove performerske i video djelatnosti u Palachovoj Galeriji O.K. Naime, nakon prvog upoznavanja (prošle godine) s djelovanjem performera okupljenih oko riječkog MMC-a – “Poduzeća u kulturi”, odnosno udruženih u Ri Performance Syndicate (od kojega “neovisno” djeluje i zagrebačko-riječki performer Sven Stilinović, nastanjen od 1999. u Rijeci, a odnedavno u selu Lukeži na Grobniku, u neposrednom zaleđu ovoga grada) – stuttgartska ABK (Akademija likovnih umjetnosti) odlučila je u jesen 2007. predstaviti MMC-ov artistički aktivizam i u Stuttgartu – i to izložbom 10 godina MMC-a Rijeka – Work in Progress. Ujedno, stuttgartska radna skupina sudjelovat će na već najavljenom riječkom Festivalu nove umjetnosti FONA 07 za čiju je temu odabrana jezgra problematike odnosa “rubnih” umjetničkih praksi i Zakona, oko para suprotnosti “legalno-ilegalno”, a o čemu govori tekst Umjetnost i kriminal: Artaudov “Ubijeni Samoubojica” Vincent van Gogh, koji je dostupan na blogu http://artshow.blog.hr/arhiva-2006-12.html Kreše Mustaća te na brojnim drugim legalnim i “piratskim” web adresama.

Dan performansa bio je, dakle, dobra prigoda da se i predstavnici ABK-a iz Stuttgarta neposredno upoznaju s “rubnim”, artističkim i “supkulturnim” praksama njima srodnih protagonista “apokrifnog” Ri-Performance Syndicatea. Riječ je o novom stupnju procesualnog work in progress razvoja multimedijalno aktivne scene koji je nastao zahvaljujući osnutku Galerije O.K. (smještene u Palachovu prostoru) potkraj 90-ih i intenzivnom radu njenog tima u smjeru nadilaženja hipostaziranih barijera između riječke institucionalne art-scene i “neformalnih”, “nevladinih”, alternativnih, supkulturnih snaga okupljenih u Kružnoj ulici iza negdašnje Riječke, a danas Erste banke. Tako se u desetak godina MMC-ov “Ri-Performance Syndicate” sa simboličnog ruba zbivanja postavio u stvarno performersko srce Rijeke.