Steven Shaviro  

Pametni žele života

Smrt Jacquesa Derride označava kraj jedne ere. On je posljednji iz generacije francuskih filozofa koji su revolucionarno promijenili filozofiju u šezdesetima. Derrida mi ne znači onoliko koliko mi znače Foucault ili Deleuze (ili Deleuze i Guattari), ili čak Lacan (unatoč mojim prilično ozbiljnim dvojbama prema njemu), no bio je filozof kojega je zaista vrijedilo čitati i koji je imao određeni (uglavnom pozitivan) utjecaj na svijet ideja.

Rečeno osobnije: Derrida je za mene bio važan jer se, kada sam prvi put čitao njegove rane radove, moje shvaćanje svijeta promijenilo. Kasnije više nisam mogao vidjeti stvari na isti način. Nema baš mnogo pisaca, filozofa ni djela za koje mogu zaista reći nešto slično. Kasnije sam počeo misliti da Derrida nije tako dubok niti tako iznimno važan kao mnogi od filozofa koji su na njega utjecali (Nietzsche, Bataille, Blanchot) ili kao neki od njegovih suvremenika i vršnjaka (osobito već spomenuti Foucault i Deleuze). No Derrida mi je pružio ulaz, što je u najmanju ruku omogućilo moju recepciju tih drugih filozofa. Kao prvo, pomogao mi je da shvatim radikalnu slučajnost svih značenja i konstrukcija koje stvaramo na temelju tih značenja. Drugo, njegove ideje o decentriranju i beskonačnom procesu relacionalnosti ili referiranja, i logika razlike, ostaju ključne sastavnice svih kritika koje pišem (čak i ako su one rijetko u središtu mojih interesa i namjera.) Čak bih rekao da postoji neka neobična sinergija između onoga što sam naučio od Derride i onoga što sam naučio od LSD-a (koji sam prvi put doživio otprilike u isto vrijeme kada sam se prvi put susreo s Derridom i proučavao ga): oboje mi je dalo isti osjećaj da je sve ono što je (intelektualno ili emocionalno) važno također sklono biti iznimno krhko i nepostojano (pod čime mislim i na prolaznost i na stalno, živo kretanje od točke do točke.)

No, više ne uzimam psihodelične droge i ne događa mi se često da osjetim potrebu da čitam Derridu. No oboje je ostavilo tragove na mojoj psihi. Nikad me Derridina kasnija djela nisu zanimala onako kao njegovi rani radovi: premda su njegova razmišljanja o smrti i smrtnosti, te o prijateljstvu i obavezi, nesumnjivo dirljiva, nisu imala isti vrstu otkrivačkog učinka na mene kao knjige Gramatologija i Pisanje i razlika. (To je vjerojatno zato jer sam, do vremena kada sam čitao Derridine posljednje knjige, već bio upoznat s Blanchotovim i Levinasovim pisanjem o tim temama te s djelom njihova sjajnog tumača Josepha Libertsona).

I na kraju, mislim da je filozofska važnost Derride to što je zagovarao duh kantovske kritike u kasnom 20. stoljeću. Za Kanta je jedan od najvažnijih zadataka filozofije kritizirati i poništiti ono što naziva transcendentalnim iluzijama. To su, kaže Kant, “sofisterije ne ljudskih bića, nego samoga čistog uma. Čak ni najmudriji među svim ljudskim bićima ne može ih izbjeći; možda može nakon velikih napora preduhitriti pogrešku, no nikada se ne može potpuno riješiti  iluzije koja ga često zadirkuje i ruga mu se”. Derrida je slijedio Kanta u tome što je neprekidno ispitivao te iluzije koje su ugrađene u prirodu same racionalnosti i nastojao, strpljivo i pažljivo, poništiti ih, ostajući svjestan da takvo poništavanje nikad neće biti potpuno ili konačno. Sklon sam misliti da filozofi općenito pridaju previše pozornosti razumu i daju mu istaknutije mjesto nego što ga on zaista ima u ljudskome životu. Kad je već tako, meni je jasno da je Derrida bio daleko bolji filozof i daleko više posvećen racionalnosti i istini nego oni (a bilo ih je mnogo) koji su ga neupućeno optuživali da je iracionalist, nihilist i opskurantist.

Pametni žele

Thomas DeMarse sa Sveučilišta Florida uzgojio je kulturu od 25.000 živih štakorskih neurona i povezao je s računalom na kojem je bio aktiviran softver za  simulaciju leta. Neuroni su zapravo naučili upravljati simuliranim zrakoplovom.

To je fascinantno zbog mnogo razloga. Neuroni su zapravo stvorili umjetni bio-mozak. Prvi put su se neuroni međusobno povezali na isti način na koji se neuroni zaista povezuju u ljudskom ili životinjskom mozgu; a uspješno je uspostavljeno sučelje između tog bio-mozga i silicijske računalne mašinerije kompjutora. Pristaše snažne-umjetne-inteligencije, poput Raya Kurzweila, maštaju o zamjeni ljudskih neurona silicijskim čipovima, jednog po jednog, dok um ne bude sasvim preveden ili snimljen na računalo. No neuroni i čipovi u stvari funkcioniraju na prilično različite načine, tako da je ideja o sučelju između neurona i digitalnih računala, kao što su DeMarse i drugi učinili, zapravo mnogo vjerodostojnija. Mozgovi moraju biti utjelovljeni, na način na koji elektronički računalni strojevi ne moraju; no, eksperiment poput ovoga ukazuje da to utjelovljenje zapravo može biti potpuno simulakrumsko, kao u starom (osuvremenjenom-kartezijanskom) scenariju o mozgu u posudi (bez tijela).

Cijeli eksperiment oslanja se na činjenicu da mozak ne funkcionira na način na koji funkcioniraju digitalna računala. Mozgovi signale šalju i kemijski i elektronički, što ih čini drukčijima od kompjutorskih čipova; na osnovi malobrojnih dokaza koje imamo o tome čini se da (kako Gerald Edelman, među ostalim, tvrdi), mozgovi nisu Turingovi strojevi, nego da djeluju prema potpuno drukčijim načelima. Zapravo, DeMarseov cilj je manje bio uvježbati neurone da rade koristan kompjutorski posao, nego naučiti kako mozak čini svoje izračune.

Pisac znanstvene fantastike Peter Watts u stvari se bavi svim tim pitanjima u svojim romanima iz niza “Rifters” – Starfish i Maelstrom (još nisam pročitao upravo objavljen treći dio u tom nizu, Behemoth: B-Max; četvrti i posljednji dio trebao bi izaći sljedeće godine). U tim romanima, neuralne kulture nazvane pametni želei obavljaju računalne zadatke – prepoznavanje uzoraka, istančane procjene koje uključuju različite kvalitativne čimbenike itd. – za koje su digitalni kompjutori slabo osposobljeni. No činjenica da su potrebni pametni želei da bi se donosile procjene u ljudskom stilu, ali da su oni pritom lišeni ljudskih osobnosti i osjećaja, i sama vodi do uznemiravajućih i katastrofalnih posljedica… Uvijek je problem kada je “inteligencija” odvojena od konteksta.

Michael Haneke, Time of the Wolf

Time of the Wolf Michaela Hanekea snažan je film, a i provokativan. Hanekeovi filmovi uvijek su se bavili zamišljanjem najgoreg – ili blizu toga – i okrutnim analiziranjem žudnji i licemjerja buržoaskog života. No Time of the Wolf kreće se nekako u drukčijem registru nego Benny’s Video ili Pijanistica. Pogled je udaljeniji i kontemplativniji, premda to zasigurno ne znači da je optimističniji niti da pruža više nade.

Neka (neopisana) katastrofa ispraznila je gradove, zatrovala zalihe vode i hrane i ostavila ljude da lutaju okolo poput nomada ili da se okupljaju gdjegod mogu naći zaklon. Mnogi čekaju pored željezničkih tračnica, nadajući se iskupljenju ili spasu u obliku vlaka koji nikada ne dolazi.

Hanekeov talent pokazuje se u svakodnevnosti događaja. Time of the Wolf ne prikazuje pad u potpuno divljaštvo kako bi se moglo očekivati. Da, ljude ubijaju bez razloga i dolazi do nekih ružnih svađa, no, u cjelini, film je daleko od ekstreme distopije jednako kao što je daleko od idile. Ljudi formiraju skupine određene hijerarhijom i odnosima moći, a licemjerje i seksizam vode njihove postupke; no uglavnom se svi nekako snalaze i imaju dovoljno za jelo, a tu su i primjeri suosjećanja jednako kao i pohlepe, i svađe se obično razrješavaju bez nasilja. Uvjeti su neugodni, no još se, uglavnom, u njima može živjeti.

Neispunjavanjem naših melodramatskih, distopijskih očekivanja i umjesto toga, usađujući u nas osjećaj da je bijeda rutinska a neugoda i uskraćenost svakodnevna pojava, Haneke snima film koji u retrospektivi daleko više uznemiruje nego što će prokazivanje urođenog divljaštva ljudskih bića u plitkom Gospodaru muha ikada moći. Civilizacija nije propala u Time of the Wolf; umjesto toga dobivamo društveni poredak bez udobnosti koje privilegirani ljudi imaju u našem vlastitom društvu, no s otprilike istom mješavinom poslušnosti, suučesništva, polovičnog konformizma, polovične pobune, uskogrudnosti i očaja.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole