Konceptualizacije znaju biti kobne, zlokobne ili dobrokobne, nebitno: kob je kob. Je kob
"Žalim, ali ja taj koncept nisam usvojio", rekao je Ištvan.
"Kako nisi, to je općepoznato!", rekla je Lila, njegova supruga, negdje oko polovice njihove šeste bračne noći.
"Stari Rimljani nisu nosili gaće, stari Grci još manje, a stvorili su najblistavije civilizacije svojega doba!"
"Da, ali oni nisu nosili ni hlače, oni su hodali omotani iznimno mekim plahtama! "Civilizacijska paradigma u međuvremenu se promijenila. A nije ni higijenski."
"Dobro, onda ću učiniti ustupak. Zimi ću nositi duge gaće, one su tople i to ima svoju namjenu, ali inače…"
Pokušaji "U redu, više mi se ne da o tome raspravljati. Samo imaj na umu da je to već peti koncept koji nisi usvojio, a društveno je općeprihvaćen. Da te podsjetim: potrebno je vezivati pojas u automobilu; nije se obavezno smijati ako netko spomene određene dijelove tijela; kad žarulja pregori ne bacamo cijeli luster; život nije nametnuta obaveza nego zadovoljstvo – stoga, pokušaj samoubojstva svake večeri prije odlaska na spavanje doista nije nužan. "
"OK, kad si navalila, samo mi ovo zadnje nije jasno. To ne mogu prihvatiti. Moj otac svake večeri pokušava. Prastric isto. O ženskim članovima obitelji da ne govorim. I preci su mi to činili, svaka naša obiteljska predaja sadrži barem jednu suicidalnu digresiju!"
"Jesi li ti siguran da to nisi izmislio? Nikad nisam čula za tako nešto. I zašto si mi to rekao tek prekjučer, četvrte bračne noći?"
"Bilo mi je teško skrenuti razgovor na takvu tematiku."
"Ako su tvoji stalno pokušavali samoubojstvo – ako si ti od puberteta naovamo pokušavao isto svake božje večeri – kako to da nitko od vas u tome nije uspio?"
"Naglasak je na pokušaju. Mi nismo samoubojice, mi pazimo, mi samo želimo doživjeti suicidalnu senzaciju, a ne se doslovno ubiti."
"Ali to nije bezopasno! Maloprije si pokušao skočiti kroz prozor i nije izgledalo da glumiš. Da te ja nisam zadržala…"
"Ma ne, odustao bih u zadnji čas."
"Ištvane, već su ti noge bile vani!"
"Doskok na noge i nije tako opasan."
"Ne znam što da kažem. Što će biti s našom djecom? Imat ćemo djecu, zar ne?"
"Ah, slušaj. Donekle si u pravu. Razgovarali smo o tome u obitelji više puta. Dogovarali se da prestanemo, ali uzalud, to je jače od nas. I nije baš da mi doista odustanemo od svih tih samoubojstava. Ona doista, ama baš svaki put, ne uspijevaju pukim slučajem. Primjeri su brojni. Svi mi, generacije i generacije Babunskih, već stotinama godina svake se večeri pokušavamo ubiti. I uvijek nas spasi stjecaj sretnih okolnosti. No pitanje je može li to trajati zauvijek i na kome će se stvar prelomiti!"
"Onda bi najbolje bilo da prestaneš."
"Lila, teško, to je visoko kompulzivan čin."
"Pokušaj radi mene. I radi djece koju tek trebamo dobiti."
"Možda si u pravu. Stvarno ću probati. Samo…"
"Što? Reci slobodno."
"Ja bih probao još zadnji put…"
"Joj ne…"
"Ali molim te, pa neće ništa biti. Samo još sada i nikad više, dajem časnu bračnu riječ!", rekao je Ištvan i zaustavio disanje.
Izdržao je tako bez daha dobrih deset sekundi, sve dok ga supruga nije podbola laktom. Izdušio se prvo, a potom duboko udahnuo. Pogledao je duboko u supružničke oči, dok je šesta bračna noć putovala prema svom logički utemeljenom vrhuncu.
Sedma noć A sedme bračne noći dogodilo se ono, ono treće: pregorjela je žarulja na njihovom lusteru od papira, lampionu praktički. Ištvan je odmah ustao iz kreveta i onako u pidžami pristupio odvajanju lustera od stropa.
"O, Bože", reče Lila. "Što smo jučer govorili?"
"Ha", zbuni se Ištvan. "Ovo neće ići bez ljestava. A ljestve sam posudio Branku. Štokrlek pak Branki! Lila, morat ću posuditi jednu od tapeciranih, ok?"
"Ti se praviš da me ne čuješ?"
"Što to?"
"Pa to o čemu smo jučer razgovarali! Da ti ne valjaju koncepti. Ne baca se cijeli luster kada žarulja pregori. Samo se mijenja žarulja."
"Ljubavi, to ti baš nije sigurno. Mislim, trošak je manji, ali šanse su mnogo veće da će nova žarulja pregorjeti brže ako se ne mijenja cijeli luster. Razumiješ?"
"Ne. To nitko živ ne radi."
"E, ja radim", reče Ištvan pa krene u boravak po gore spomenutu tapeciranu stolicu.
Vratio se nekih dva sata kasnije. Lila je već bila zaspala, duboka, duboka noć špartala je Zemljom, a Lilu ju je ovaj njen Ištvan prenuo iz prekrasna ali neprepričljiva sna.
"Gdje si bio tako dugo? Opet si pokušao…"
"Ma kakvi, ne pokušavam ni ja baš svaku večer! A gdje sam bio – bolje pitaj gdje nisam bio: krenem ti ja u boravak, upalim svjetlo, kad tamo imam što vidjeti: stolice odbacile tapecirung, odložile naslone na tepih pa glume, o Bože presveti, glume štokrleke i šamrleke, zamisli! I to ni izdaleka, to ni izbliza nije sve…"
"Što je tebi? Je li to neki novi koncept ili si, uza sve bizarnosti koje si mi donio u miraz, postao i paranoidan!"
"Uvijek sam bio pomalo paranoidan", odgovori Ištvan, "ali otkad su me stvarno počeli proganjati jednostavno ne mogu vjerovati: sve teorije zavjera istinite su, svi su umreženi, svatko ima putra na glavi, tele liježe s lavom i budi se u krivoj nijansi skorene krvi, omazano, ulijepljeno, šokirano, živo da li, mrtvo da li, gdje li, što li. Prestao sam sanjati prije dobrih deset godina. Mislio sam, to je zato što sam počeo živjeti pravim životom. A sad, evo, vrebam predznake posute diljem puti kolege Univerzuma, uočavam propuštene a znakovite scene s ruba vidokruga, odmetnute oči, uha, nosnice što napučuju nebo. Prozirna kaša svuda okolo i u srži stvari. Tele će leći s lavom, da, ali lav će se probuditi u skvici, u kuci, u vici. Tko, što, kome, gdje, kada? Slava mrkvi i gnjidi i puklom lovokradici vječnih lovišta. Pas koji se tjera ne grize, viljuškar će leći sa žličnjakom, devetka sa šesticom, štokrlek sa šamrlekom…"
"E sad mi je dddooosta!", naljuti se Lila. "Šuti i dolazi u krevet, pobogu, ovo nam je sedma bračna noć!!"
Sedmo bračno jutro Ujutro, za doručkom, niti jedan od bračnih drugova nije spominjao sinoćnju epizodu.
"Hoćeš maslac ili putar?"
"Svinjsku mast. Čeka me težak dan. A ti? Raženi ili prepečeni kruh?"
"Ne, samo ću tri palačinke, američke. Kavu želiš tursku, nes ili sok od rajčice?
"Surutku s kurkumom. Dodaj mi i onu gvalju melase. To nam je još od svadbe?"
"Da, to nam je još od svadbe. Popodne slavimo sedam dana braka."
"Slavimo? Kriva ti je računica. Sedam dana je bilo jučer."
"Pa zašto onda nismo slavili?"
"Bio je radni dan, k tome i četvrtak. Četvrtci nisu za pirovanja."
"Kako nisu…"
"Popodne ćemo o tome, sad moram na posao."
"U pravu si, i ja."
***
Oboje supružnika krenuše na posao, oboje supružnika vratiše se u roku od dvije minute.
"Sjetio sam se da sam nezaposlen, da uopće nije sezona."
"A ja sam se sjetila da sam na doškolololavanju. Idemo natrag u krevet."
"Tako je! Neka počne osma bračna noć – a tek je jutro, sunce se budi, rosa umire u naručju aromatičnih trava!"
"…!"