Idu dani, stoje noći, sumraci jutarnji, sumraci večernji k’o šašavi šiš-ćevapi na šimširu šišmišovskom
“Nedjelja je kao stvorena za nedjeljne šetnje”, reče za obiteljskog ručka Alojz Hermički Nadimak, više sebi u bradi negoli u namjeri da ga prisutni čuju i počuju; reče tako pa natuče na glavu šiltericu i bez riječi (osim onih izrečenih sebi u bradu) krene u tu posranu nedjeljnu šetnju.
U šetnji
A u šetnji je sretao svakojake primjerke: povratnike s podnevne mise izribanih lica i bolesno blistavih očesa; razularenu djecu natovarenu šarenim igračkama; pse u stanju iznuždavanja po travi, po asfaltu i u šahtove otvorene poput nedočitanih knjiga; drveće tek prohodalo kako diže pupove put neba; travu opasno požutjelu na ranoljetnim žegama i kasnoproljetnim sušama – a po travi čapaju kopačke. U kopačkama nožurde, a na nožurdama štucne i kostobrani. Istom tom travom valja se i kožna mješina nogometnom loptom zvana: igra se utakmica.
Igra utakmicu lokalni klub, NK Nešto-Nešto, s nekim drugim NK-om iz pete, šeste lige.
Alojz Hermički Nadimak odstoji malo uz rub igrališta, odgleda pokoju akciju, poneku kontru i uklizavanje. Kad odjednom, eto ti ga na i naopako: linijski sudac osjeti bol u prikoljenici i bi prisiljen napustiti teren. Nastala strka: nema ga tko zamijeniti, kako će se nastaviti utakmica, igrači su umorni, ne mogu toliko čekati, imaju oni i drugih obaveza, a Sunce, premda na vrhuncu, već bi polako porinulo svoje bublavo dupe u pravcu zapada – uostalom, tko je skinuo Suncu Mjesec sa zvijezda i sl. Na kraju, bijesna gomila sastavljena od ne tako brojnih gledatelja i skoro pa brojnijih sudionika utakmice za sudca izabere nikog drugog, ni manje ni više, ni pet ni šest, ta tko bi mu rekao – Alojza! Rečenog Hermičkog. Nadimka…
To što o suđenju ne zna mnogo, nije važno, rekli su. To što ne razumije najbolje načelo zaleđa, a za koje je linijski sudac neupitno zadužen, ne znači ništa, rekli su mu: zaleđe je mit, točnije mitologem zaostao iz vremena stvaranja svijeta (i čovjeka, i čovjeka), linijski sudci ovdje su samo radi para, povremeno odglume da uoče nešto pa prozvižde, ali zapravo nemaju funkciju, baš kao ni engleske kraljice, počasni konzuli i ugađači eolske harfe. I, nemajući kud, a imajući sat-dva vremena prije predstojeće obiteljske večere, Alojz Nadimak (Hermički) pristane.
Sudac sprema kišu Bio je sudac, dali su mu crnobojni gornji dres i zastavicu od žutog muslina. Stao je uz liniju i zagledao se u šumu nogu i u skakutavu kožnu mješinu načinjenu (a to malo ljudi zna) od kunićjih oprtaka. I, dosudi sudac Alojz Hermički y Nadimak zaleđe već u prvoj minuti! Ni sam nije znao kako; ta sam je rekao da načelo zaleđa ne razumije, a svi su mu rekli da je zaleđe mitologem pregolem, da ga je (mitologem) stvorio neki od odbjeglih, nenadležnih polubogova kakvi se još uvijek motaju ovijem stranama.
Ali on (Alojz Hermički Nadimak) ipak ga je dosudio (zaleđe). Nastala strka. Svi su tražili njegovu glavu: jedna momčad zato što ju je oštetio, druga momčad zato što nije dosudio penal, a publika, ta malobrojna publika, pak, zato što je bio tamo, na licu mjesta; bio je tamo kao rijetko tko u ta smutna vremena, na tom prljavom, zaboravljenom mjestu Bogu onkraj živčanih završetaka.
U tom odsudnom trenutku Alojz Hermički Nadimak odluči prizvati kišu. (Zaboravili smo napomenuti da je Alojz Hermički Nadimak bio ovlašteni vrač-prizivač koji, istina, već dvije godine nije bio obnovio licencu, ali je još uvijek raspolagao popriličnim moćima.)
I prizove kišu, malu, proljetnu, lakih kapi, kao škropac vode svete po misnome vinu. Prizove kišu, nikakvim plesom, nije budalaš koji izvodi publike radi, prizove je jednim malim, jedva primjetnim, rijetko viđenim, nikad protumačenim i pretežno zaboravljenim pokretom ošita.
I kiša, kakva je da je, uspije mu. Nogometaši se povuku u svlačionice, a publika se razbježi po kafićima i po kućama, po sekularnim klaustrima i drugim pribježištima najugroženijih.
***
Krene kući i Alojz Hermički Nadimak, taj spašeni linijski sudac i mikroklimaktički prizivač precipitacija. Stići ću, misli si on, kući nešto prije obiteljske večere, ali ništa zato. Međutim, kad je stigao kući, obiteljski je ručak još uvijek trajao!
Alojz Hermički Nadimak teškom mukom pronađe izgovor pred obitelji, pa ponovno napusti kuću. Uputio se do obližnjeg kioska gdje je sve do zalaska sunca gnjavio gospođu trafikanticu. Primijetili ga ljudi na terasi obližnjeg kafića:
"Nije li ono Alojz Hermički Nadimak?"
"Ono jest Alojz Hermički, ali Nadimak mu je samo nadimak."
"Nadimak?"
"Ne, nadimak!"
Mišje mušice Al’ dođe i taj ponedjeljni ponedjeljak, odmah poslije nedjelje. Alojz Hermički Nadimak morao je na posao u Institut u kojem mu je zapalo radno mjesto. A u Institutu nigdje nikoga, samo Carnuela Barapski, koordinatorica tehničkog osoblja.
"Zamislite vi to", reče ona, "oni sad traže tekuću vodu!"
O miševima bijaše riječ, onima laboratorijske sorte. Institut je naručio izradu specijalne mišje nastambe u kojoj će te glodave životinjice uživati u blagodatima suvremene civilizacije: jurcati labirintima obloženima baršunom, napijati se mineralnom vodom iz dizajnerskih pojilišta, gombati se po terasicama za rekreaciju i jesti čak šest vrsta sira!
"Zamislite vi to", poštapali se Carnuela Barapski dok je Alojz Hermički Nadimak samo klimao glavom, "tako ne žive ni novi hrvatski bogataši. Ni ruski!"
Uglavnom, štono riječ, sad traže tekuću vodu. Kako se zna da traže baš to? Počeli su bježati iz svojih nastambi – u skladu s bioetičkim načelima kavezni je učinak nastambi diminiran do razine nulte diseminacije – i okupljati se po zahodskim školjkama. Kad netko povuče vodu, eto njima slavlja. A ni lavaboi im nisu strani.
"A osim tekuće vode", nastavi s izlaganjem Carnuela Barapski, "traže još i pristup sauni! Zamislite, sauni. A mi na Institutu saune nemamo!"
(Varala se, što se toga tiče, Carnuela Barapski. U okviru Instituta djelovalo je ni manje ni više nego četrnaest tajnih sauna! Osam pecara, dvije kvasare i jedna ilegalna kapelica zasad nepoznate denominacije.)
"Ali nisu samo miševi na stvari", reče Carnuela Barapski. "I vinske mušice – one što ih se razmnaža u svrhu genetičkih istraživanja – i one traže bolje uvjete! Neke od njih prešle su miševima, promijenile si evolucijsku paradigmu na dosad nezabilježen način. A tek mravi… Istinu govoreći, oni su se u prostorijama Instituta našli slučajno, u svojstvu najobičnijih kuhinjskih mrava. Preživjeli su tri dezinsekcije i jednu najezdu ofiokorda (za koje umalo bijahu pretvoreni u zombije). Upoznali su lokalnu floru i faunu. Vidjeli što imaju mušice i miševi, pa sad i oni hoće. Jučer je jedan od njih – najobičniji mrav radnik, nikakva matica s krilima ili neki od mrava-vojnika – tri sata čekao ispred direktoričina ureda. Kada je napokon primljen, iznio je svoju listu zahtjeva koja je, na žalost, zbog sitnopisa ostala nepročitana. Hoću reći, nitko ne zna što ti mravi hoće, ali hoće, bez ikakve sumnje hoće, aj!", poviče Carnuela Barapski jer ju je jedan od mrava upravo bio ugrizao za nogu.
Prolom oblika
Alojz Hermički Nadimak prigne se da pogleda ugriz: na cjevanici su se vidjeli tragovi mravljih sjekutića – o ne, nije to bio običan kuhinjski mrav, bio je to mat-crni pružni mrav ugriz kojega može prouzročiti, o ne! Uplaši se Carnuela Barapski, ali strah joj ne potraje dugo. Pošuti još malo da joj se slegnu dojmovi, a zatim zausti da kaže:
"Zamislite vi to…", ali nije imao tko zamisliti što, s obzirom na to da Institut tog dana nije ni radio, kompletno osoblje uputilo se na jedan od redovnih godišnjih team-buildinga (da ne kažemo team-bullyinga!) s kojeg će se vratiti kasno, jako kasno, a na isti taj godišnji team-building Alojz Hermički Nadimak, već po običaju, nije bio pozvan.
Carnuela Barapski ostala je čuvati Institut i pripadajuće eksperimentalne životinje u njihovim prekrasnim novim nastambama. Ali, ako ćemo pravo, nove nastambe još nisu ni stigle na adresu Instituta, jer, premda naručene, one još uvijek nisu bile plaćene! (A i Alojz Hermički Nadimak bijaše djelomičnim krivcem za to jer je propustio neke fakture koje su samo tako progutale novac namijenjen posve drugim svrhama.) Tako da životinje… a ni životinja manje-više nije bilo više. Veći dio institucijskoga živinstva bijaše gadno izmasakriran tijekom prošlogodišnjeg veleeksperimenta s oleatima (eksperimenta, vele, što ga je Institut vršio za potrebe jednoga svjetskog proizvođača majoneze, francuske salate i homogeniziranog uzvara). (I Alojz Hermički Nadimak je, naravski, bio među počiniteljima tog masakra; još su mu se zanoktice hrđavile pod jakim svjetlom od neoperivog taloga sasušenih eritrocita.) Ostala su svega dva miša – eno ih po mišolovkama prodaju zjake – i jedna kljasta vinska mušica. Tako da Carnuela Barapski, šefica tehničkog osoblja, zapravo nije imala što raditi na Institutu – uostalom, pogađate već, Carnuela Barapski bijaše, nakon nedavno obavljenog, vrlo iscrpnog autsorsinga jedina preostala članica tehničkog osoblja. (Svim drugim članovima istog tog osoblja otkaze je podijelio – pogađate već – Ernest Bulijaner, član uprave, da – ne, niste pogodili, nije u pitanju bio Alojz Hermički Nadimak.)
Institut je zjapio prazan, Carnuela Barapski čuvala je ništa od ničega, nikoga od nikoga i čekala da završi već jednom taj prokleti team-building.
Pogađate već – nije završio. Nije. A Alojz Hermički Nadimak, nemajući kud, krene u ponedjeljnu šetnju. Prizove pritom, kao i jučer, blagu proljetnu kišicu, ali se zaigra u mjerama pa prizove prolom oblika, pardon, oblaka. Ili… ček’, ček’… čkkčkčkččččččččččkččččččččččč