8.8.2016.

Igor Stojaković  

Pametni zub: Tri godine

 

1.1 Prvo i prvo, nisu bile u pitanju žute dunje nego karte za kino. 

2.2 Drugo i drugo, ja jesam otišao, ali nisam bio odsutan tri godine, gledamo li na tijek, bolje rečeno istek vremena kao takvog iz jedne vrlo, vrlo subjektivne perspektive. Od djetinjstva, naime, bivam žrtvom fenomena časovite vremenske dilatacije, i to u odsudnim trenutcima života. 

3.3 Treće i treće, to sam ja baš bio na ljubavnom spoju, mojem prvom randevuu, u tome je bila odsudnost tog trenutka.

 

Ambulantni kurir

Ranije, dosta ranije, u osnovnoj školi, u prvom, baš prvome razredu, išao sam jednom na wc obaviti malu (najmanju) nuždu, a kad sam izašao – aman, aman – svi moji prijatelji već su bili u drugom razredu, a ja sam morao ostati u prvom, "ponavljati", kako su mi rekli. 

Ili ono kad je ambulantni kurir došao po mene jer sam sakrio poziv za sistematski, pa sam mu se još i kao izrugivao nešto, i taj momak u bijeloj kuti sa zelenom trakom na mišici zamahnu pomoću te iste mišice rukom, poleti šamar prema mojem prištavom licu, ali dok ga je dosegao – šamar kužno lice – ja sam se već svega isproživljavao. Jer prošle su mi u međuvremenu dvije godine, i kad je šamar konačno sjeo na nečist mi obraz, doživjeh šok i šok, nevjericu i nevjericu, zaboravivši već zašto i zbog čega rečena šamarčina sjeda sred lica mjesta. 

Prošlo je i to.

Minku sam upoznao u srednjoj, za vrijeme velikog odmora. Išla je u paralelni razred. Posudio sam joj ravnalo, atlas i mirisnu gumicu. Sljedećeg dana skupila je kosu u dva repa i ja sam je pozvao u kino. Film je bio loš, načuh, ali takvi su najbolji, isto načuh, za ljubavne sastanke. Sastali smo se u parku, dva sata prije početka predstave. Sjedili smo na klupi i šutjeli. Odjednom, ja sam se sjetio da bi bilo dobro kupiti karte ranije, ali ona nije htjela. A mene je to pak jako brinulo, pa sam otrčao do kina, a Minki rekao "vraćam se odmah", kao trgovac-kinja kad ostavlja poruku na vratima dućana (i nikad, nikad se ne vrati odmah).

 

Drunaest

Trčao sam do kina. Park je bio na brdu, a do kina se spuštalo strmim drvenim stepenicama. Sav ustrčan uđoh u predvorje i pred blagajnom se ukipim. Nisam znao koji red da uzmem. 

Ako je preblizu, nećemo moći ni gledati film kako treba, a ako je predaleko to je kao da gledamo TV, kao da smo doma, a ne u kinu. Nisam znao što bih. Trajalo je to neko vrijeme. Onda skupim hrabrost pa koraknem prema blagajni, ali u zadnji čas skrenem u stranu. Prestigne me dvoje drugih (od kojih jedno u gajnc novim tenisicama). Motam se po predvorju, gledam plakate, a ovaj film na koji Minku vodim, na plakatu svašta, svašta nešto, kakav je to uopće film, i da nisam nehotice…?

Konačno smognem snage i obratim se ženi na blagajni:

"Molim vas dvije u drunaestom redu…"

"Što?"

"Dvije karte u četvrtom redu", rekoh.

"U četiri ili u šest?" 

"U šest. Ne, u četiri!"

Izvadim iz džepa zgužvanu novčanicu i stavim je na šalter. Nisam tada još nosio novčanik, bio sam nedozreo za takvu povlasticu.

"Što je to? To je tebi novac, balavac?", reče žena pa zgužva svojom masnom šakom (nadžidžanom mutnim kamenjem i lakiranim ljuspicama) dvije karte koje je upravo pripremila za mene. Preda mi ih tako zgužvane. Uzmem karte, u šoku ih neko vrijeme gledam. Zgrbim se u kutu pod plakatom na kojem se kočio žilavi Bruce Lee. Kako ću ovo Minki objasniti? Zašto su karte zgužvane? 

 

Usputni detalji

Pohitao sam natrag prema parku. Jurio sam uz stepenice ne misleći na svježi, a za neko vrijeme ustajali znoj koji djevojke, čujem, ne vole. Još iz daljine vidio sam Minku kako sjedi na klupi, vjerno čeka. Ipak, usputni detalji su se promijenili. Ograda šetališta sada je bila od metala. Lišće je bilo za nijansu manje zeleno. Reklamni panoi za dvije nijanse blještaviji. Asfalt na cesti više nije bio crn i svjež, kakav je bio kad sam krenuo po karte. U svijest mi je urastala spoznaja da se sve ono opet izdogađalo. Dok sam očajavao nad zgužvanim kartama, vrijeme se odužilo mimo mene. 

Minka je sjedila na klupi, već sam to rekao. Prilazio sam joj, i to sam rekao. U džepu karirane košulje počivale su mi dvije karte za kino, djelomično poravnane. U zahodu kina bio sam ih stavio u lijevu tenisicu i gazio… Gubio sam vrijeme i na to, gazio, peglao stopalom ulaznice za kino u smrdljivoj kabini muškog zahoda. Nije puno pomoglo. 

Prilazio sam, dakle, klupi u parku i Minki kako sjedi na njoj. Bio sam već posve blizu, ali Minka me nije primjećivala, gledala je ravno pred sebe. Već sam osjećao slabašan vonj njezina parfema, a ona još uvijek ništa.

Na metar od klupe, oblije me vrela spoznaja. Bila je sva siva, Minka, mravi su joj hodali po glavi, a prerano otpali list spustio joj se u krilo. Sličila je na Minku, ali nije bila Minka, već siv i zasran kip. 

Prvo sam pomislio da me čekala sve ove godine. Jer mora biti da su godine prošle, pomislih tada; čak i nebo drukčije blješti, a zrak je ustajao kao da svijet nisu zračili – pa da – tri godine! Čekala je i umrla na licu mjesta – gradsko joj se poglavarstvo na ovaj način odužilo… A onda uočih spomen ploču. Kakva Minka… Bio je to jedan onih jadnih i mrtvih pjesnika mojega grada. Njemu su spomenik digli, digli pa ga posjeli na klupu u parku, posjeli ga u međuvremenu koje je trajalo tri godine i koje sam ja proveo u zahodu kina peglajući ulaznice. Nije čak ni ličio na Minku, taj bijedni kip, ne znam što sam si to umišljao, nije zapravo ličio ni na što, siroti mrtvi pjesnik; doimao se kao slučajno skrutnuti tok srebrne lave. 

Žalosno, sve skupa. I ja sa svim.

I sve drugo oko mene polako je gubilo oblik. Obrisi su mekšali, sve se miješalo u jedno. Drveće se betoniralo, zgrade razlistavale, a slučajni prolaznici namjerno derali kože s vlastitih tijela.

 

U međuvremenu

Bilo je potrebno nešto poduzeti, u međuvremenu. Ali međuvremena više nije bilo. Kao ni običnog vremena, uostalom.

Ajmo reć': Opet su jutros procvali u žitu makovi crveni, sva su nam polja prekrili njihovi cvjetovi žu-u-u-ti---

Ajmo reć': Yellow rose of Texas, kao i bendžo on my kneeeeeeeeeee…

Ajmo reć': Moja draga Klementina jede hren bez karotina!

I onda, jutrom, ravno sa zaobilaznice, netkovi nekakvi prepuni nuja unijeli se u lice mjesta, uzrecitirali se poput redudantnih mrava:

Ko špika Picassa,

kad paca Bokassa?

Sred selvasa stasa

rasa kobasa.

 

Ko ždere dereze

i breze bez veze?

A meze bez jeze

fritaju s friteze

 

Ko liči na čili?

Uljuljan tuljan.

Slini po sili

struk ulja kad kulja