Neki oblici, nekih formi, neformalno
“Svega ima, nema čega nema, a još se, k tome, i sve ponavlja. Kako je, tako je. Uvijek može gore", reče Branko Ombreux. "Fenomeni nas ne trebaju uzrujavati. Bilo ih je i bit će ih, raznih. Neka cvjeta tisuću cvjetova, rekao je Mao Ce Tung, dopustivši pluralizam mišljenja u komunističkoj Kini."
Lati sumnje
"Mao Ce Tung jest govorio o pluralizmu mišljenja", zareplicirala je Ulma Cynai, "ali posve sigurno nije govorio o ‘tisuću’ nego o stotinu cvjetova. To je dokazano."
"Nemoguće!", usprotivi se Ombreux. "Znate li vi koliko Kineza ima? Kolika im je država, kolika vojska? Naši gradovi njima su sela, a naša sela ni zamijetili ne bi u krajoliku pustom. Naša jezera njima su lokve, naše rijeke potočići, a planine krtičnjaci. Kad se rađaju, rađaju se u milijunima milijuna, a kad umiru, isto tako. Za Kineze, jedna stotina predstavlja skoro pa ništa, kao nama nekih 0,00000023 nečega! Zato je krajnje nevjerojatno da je Mao Ce Tung govorio o ‘stotinu cvjetova’."
"Griješite, kolega (kolega?). Zar mislite da je Mao Ce Tung doista htio uvesti pluralizam mišljenja u Kinu? I to tada, pedesetih godina? Ne, to je bila samo propagandna caka namijenjena inozemstvu, želio je svoj režim pokazati demokratskijim nego što je doista bio. A da mu se vlastiti narod ne bi zabunio, da ne bi zabludio u rečeni pluralizam, proizveo je Mao Ce Tung tu minornu brojku sto. Kao da netko kod nas uvodi demokraciju pa kaže: ‘Neka cvjeta 0,00000023 cvjeta!’ A to nije ni pola latice."
"Nisam baš, sustručnjakinjo (?), uvjeren u to što govorite. Jer sve ovisi o cvijetu. Poneki imaju pravo mnoštvo latica, i do tisuću komada. Drugima je pak latičje u toj mjeri ustreptalo da se latice ne daju prebrojati. Tako da je Mao Ce Tung mirne duše umjesto ‘neka cvjeta tisuću cvjetova’ mogao reći ‘neka trepće tisuću latica’!" "Da, ali zaboravljate na cvjetove kakvi su orhidejini; oni i nemaju pojedinačnih latica nego jednu jedinu veličanstvenu i također ustreptalu lat! Tako da je Mao Ce Tung mirnoga, neustreptalog srca mogao reći: ‘Neka cvjeta lat!’ I to bi onda bila ona jedna jedina lat koja obuhvaća sve lati, sve latice svijeta."
Cijelo to vrijeme nizanja zaumnosti Branko Ombreux i Umla Cynai sjedili su u sjenici neimenovanog povrtnjaka. U sjenicu tad paradoksalno dopješači jedan vrabac i reče vlastitim kontraaltom: "Vuuuš!" Umla Cynai shvati to kao mig da za svoje prekobrojne projekte zatraži sufinancijsku pomoć od strane raznoraznih europskih fondova, a Branko Ombreux posta lepršav, poput leptira koji je najednom shvatio da nije samo običan crv unakarađen fabulozno kičastim krilima. Shvatio, shvatio pa odlepršao.
*** Gore opisanim odlepršanijem, svijet je dospio u krizu autorstva koja se manifestirala na svim razinama. Ovom prilikom izvješćujemo s razine 8, 120 i 10000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000001.
8
Undinu Kappao iza sna je trgnula noć kao takva. Nije znala razlog tako naglom, tako mučnom a bioritmički nepotkrijepljenom buđenju, pa se uputila ka kupaoni. Stala je pred ogledalo i isplazila jezik ne bi li proučila boju jezikove skrame, što je jedna od najpopularnijih dijagnostičkih metoda. Ali ne, skrame nije bilo uopće. Tada, usred te suviše jasne noći, Undini Kappao ukazao se vlastiti jezik u svom njegovom savršenstvu. Bio je zagasito-crven, svojski zaglađen, elastičan i mišićav, svežnjevit i vižljast, prepun pupoljaka spremnih na totalan osjet jednog totalnog svijeta, štono riječ svemira koji joj se otvarao, te noći. I znala je, istog trenutka je znala: taj jezik, upravo taj njen jezik nije nastao na stranputicama evolucije niti po bespućima genetike (ali jako je dobro znala Undina Kappao da su i jedna i druga, i evolucija i genetika, bile odgovorne za ostatak časnog joj tijela!). Njezin je savršeni jezik stvorio Bog lično. U to se iluminativno saznanje više nije moglo sumnjati.
120
Kad se Candina Maloneb tog ranoseptembarskog jutra (kao takvog) probudila iz sivih, skoro pa mračnih snova, zamijetila je da joj je nokat na palcu lijeve ruke unakažen, što zanokticom, što gadnim podnoktičnim gljivicama. Razbudila se u trenu, premda rečena unakaženost nije predstavljala novost (trajala je tjednima i tjednima; gljivice su bile posebno tvrdokorne, a zanoktica pak nehajna i mušičava). Razbudila se u trenu, uvidjevši: ta grozota, ta posvemašnja nakaznost upravo tog, odabranog nokta ne može biti slučajna. Ako nokat kao takav i jest nusprodukt evolucijskog razvoja, hir prirodnog odabira, njegova je trenutna nakaznost nesumnjivo djelo inteligentnog dizajna!
No što je stajalo iza tog straobalnog keratinoznog dizajna? Do tog vrlog jutra u Boga je vjerovala pomalo, ali u bogaosvetnika koji bi i pomislio baviti se antimanikurom sigurno ne. Crkvu je pohodila nekoliko puta na godinu: na Božić, na Uskrs i na godišnjicu čovjekova spuštanja na Mars (ne, nije se još bio spustio, čovjek; brod s dobrovoljcima spremnima da potroše svoj život na Hrđavom planetu još nije bio ni poletio; nagađala je, pogađala datum, poput kakve postmodernističke Pitije, gađala u ništa i nadala se najboljemu).
Bila je, dakle, tipičan običajni vjernik. Ali tog vrlog i vrlo prosvjetljujućeg jutra, gledajući u nokat kojemu nikakve pomade, lijekovi prirodni i lijekovi natprirodni nisu pomagali, povjerovala je konačno da iza tog zlokobnog, uznapredovalog uzorka nečega ima. Nečega većeg, nečega inteligentnijeg, Nečega… Nikakve gljivice, avitaminoze ni druge medicinske žargonalije, nego Nešto.
1000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000001
Kenet pak Baturinski tog je istoga jutra (dobrano osunčanog, a zimskog) odlučio sebi napraviti kajganu. Neke koke bijele tamo negdje snijele jaja, on ih kupio na placu i – evo njemu kajgana! Razbio je prvo jaje o rub tanjura: jaje reče buć! Drugo pak o rub kredenca, a treće o ključnu si kost; bio je izrazito prpošan i razigran, tog istog jutra. Nije odvajao žutanjke od bjelanjaka, to je izašlo iz mode. Pokušao je, zato, odvojiti žutanjke od žumanjaka, ali je na vrijeme shvatio kako je, zbog teške sinonimije, tako nešto praktički nemoguće. Pihtijastu je, skoro pa melasavu jajozu izmiješao svojom specijalnom žlicom za bioviskoze i druge gadosti; stvorila se kompaktna žućkasta smjesa. Pritom je pjevao: "Ja pravim jajganu, kajganu od jaja!"
U smjesu, tu žućkastu, dodao je potom začina svu silu. U tavu je stavio ulja od čička i kap majoneze preostale od zadnjeg skandala. Tavu na kolo plinsko, na vatru, da ulje prozviždi, pa onda trinaest režanja slanine, poveliku glavicu luka srebrenca, skorup od avokada, šest vrsta sira i nešto mlitavih trava. Kad je tava zacvrčala, dodao je Kenet Baturinski svemu tome još i rečenu jajozu; za pet minuta kajgana je bila gotova! Sad se mogao založiti. Stao je prinositi prvi zalogaj ustima, kad gore vani nekakav mini-oblak naprasno prekine osunčanost tog zimskog jutra. Istog trenutka Kenetu Baturinskom posred svijesti prisjedne spoznaja: ovu prekrasnu kajganu (od milja ju je nazvao jajgana – kajgana od jaja) nije napravio on! Nije on dizajner te kajgane, o ne, pomisli onom istom tom sviješću. Ali nije ni Bog, a još su manje kojekakvi kajganodizajneri, manji bogovi, boginje velike, boginje male, bića iz šume na drumu i tko zna tko, što, koga čega ima.
Kajgana je ta, koju se spremao pojesti, nastala sama od sebe, prirodnim procesima koji su započeli milijardama godina ranije, prilikom Big Banga i pratećeg mu Little Bursta! Da, on kao takav nema veze s tim, on kao takav nema veze ni sa čim – sjedne ta pomisao Kenetu Baturinskom posred svijesti, sjedne ali ne dosjedne nego propadne u totalni vakuum, neku sirovu ispražnjenost, kao da je svemir upravo imao gadan proljev.
Gadan, baš gadan…