Jurica Starešinčić  

Panker protiv Mobyja

Mini roman jednog od najistaknutijih predstavnika novije srpske proze, Vladimira Arsenijevića, nastao je iz zanimljivog eksperimenta male francuske izdavačke kuće. Riječ je o seriji knjiga Black is Beautiful za koju su angažirani u paru crtači i pisci. Prvo bi crtač nacrtao nešto, proslijedio to piscu da na osnovu toga napiše kratku priču, da bi na kraju cijela stvar ponovno došla do crtača koji bi priču ilustrirao.

Saša Rakezić, poznatiji pod pseudonimom Aleksandar Zograf, dobio je ponudu da radi na tom projektu, a za pisca je izabrao prijatelja iz mladosti kojeg godinama nije vidio, Vladimira Arsenijevića. Kako se priča razvijala i prerasla kratku formu, Arsenijević je kontaktirao još jednog pisca, Borivoja Radakovića, da “posudi glas” liku zagorskog željezničara Drage Bolfeka, te konačno i Svebora Midžića, čiji je “esej” zaokružio fabulu.

Borba protiv Moby Dicka buržujskih vrijednosti

Sama priča romana vrti se oko naratora, petnaestogodišnjeg pankera, koji pokušava doznati nešto o pokojnom ujaku Ivanu. Ivan je prije početka romana počinio samoubojstvo, a u oproštajnom pismu zatražio je da ga pokopaju pod umjetničkim imenom Išmail. Kakav je to Išmail bio umjetnik (naratorova majka ne želi priznati da je bio umjetnik nego ga naziva luđakom), gdje je lutao kad je otišao iz grada, zašto se ubio..? Ta su pitanja pogonska snaga romana koji bi se mogao nazvati romanom identiteta, jer osim Išmailovog, narator je u potrazi i za vlastitim identitetom. Njegov interes za ujaka velikim je dijelom motiviran sličnostima između njih dvojice. I narator sanja da postane umjetnik (punk glazbenik) te se osjeća neshvaćenim od okoline (punk sastavi su u Ljubljani, Rijeci, Zagrebu, a u Beogradu nema ni jednog).

Forma romana izrazito podsjeća na krimić, samo što nema kriminala. Narator na svaki način pokušava doznati odgovor na tajnu, pri čemu se mora služiti različitim trikovima i lukavstvima, slijedi tragove, a na kraju, kad konačno dozna sve što ga je zanimalo, dobivamo i toliko suptilno izveden preokret da ga nepažljivi čitatelj može i previdjeti. Preokret se, naime, događa u našem doživljaju naratorove majke, Išmailove sestre. Nekoliko ranije izrečenih rečenica povezanih s novinskim izreskom koji je dan u epilogu knjige, bacaju sasvim novo svjetlo na njezino, mislili smo buržujsko, odbijanje Išmailove umjetnosti. Otkrivanje detalja iz Išmailova života priziva u sjećanje Wellesov klasik Građanin Kane.

Borba protiv Moby Dicka buržujskih vrijednosti ipak ostaje važan aspekt romana. Ivan je živio sa svojim tetama u Melvilleovoj ulici prije nego što je preuzeo ime naratora romana Moby Dick i postao umjetnik. Arsenijević tim nazivima odaje počast velikome američkom romanu i upozorava nas na sličnosti između borbe pojedinca protiv nemilosrdnih sila prirode i jednako okrutnog malograđanskog društva. I narator Išmaila mora se boriti za svoje pravo da psuje, da naziva stvari njihovim imenom (majka mu ne dopušta da upotrebljava riječi “parastos” i “samoubojstvo”, jer ih smatra nepotrebnim u socijalističko-samoupravnoj Jugoslaviji), da sazna istinu o ujaku... U toj se borbi on i ujak, u različito vrijeme, nalaze zajedno.

Roman je vrlo uspješan i u oživljavanju kasnih sedamdesetih. Jezik, događaji, sve je uvjerljivo, a društveno-politička atmosfera, koja je dosta važna za razumijevanje motivacije likova, pažljivo je dozirana. Izvire samo tamo gdje je prirodno da se pojavi. Čitajući roman, čini se da je Arsenijević duboko proživio sve o čemu priča, a to potvrđuje i biografski podatak kako je u vrijeme kad se roman događa bio član punk sastava Urbana gerila, iako glavni lik Išmaila u petnaestoj godini samo sanja o vlastitom bendu.

Antropološko pitanje što je bilo prije, kokoš ili jaje? dodano na kraju u obliku tko je bio prije, žrtva ili krvnik? čini se isforsirano. Ono je tu tek da bi se objasnili Išmailovi motivi. Filozofija Arsenijevića ne zanima. Njega zanimaju likovi.

Slikovnica

Iako su na naslovnici potpisani kao ravnopravni autori, Vladimir Arsenijević čini se mnogo važniji za uspjeh knjige od Aleksandra Zografa. Zografove ilustracije prepoznatljive su i kvalitetne. Lišene fantazmagoričnih vizija koje su ga proslavile (o Zografovu ugledu u svijetu stripa najviše govore kolaboracije s najvećima: Jimom Woodringom i Robertom Crumbom, koje su izašle u albumu Jamming with Aleksandar Zograf), često se sastoje od nekoliko sekvencijalnih sličica i tako (ako prihvatimo McCloudovu definiciju stripa) prestale biti ilustracije i postale kratki stripovi. Ipak, teško je procijeniti je li činjenica da je ilustriran više pomogla ili odmogla samom romanu.

Arsenijević likove fizički ne portretira previše. Čitatelju tako ostavlja mogućnost da im pridruži lica svojih poznanika ili se sam identificira s njima (to je posebno lako s naratorom i Išmailom). Zograf ih pak besramno iscrtava. Gotovo svaka govorna uloga dobila je lice. To naročito smeta za samog tajanstvenog Išmaila koji je spalio sve svoje fotografije kako bi izbrisao svoju prošlost, ali i svoje lice. Osim na polaznoj slici (gdje je to u redu, jer je riječ o dokumentiranju koceptualnog preformansa), Zograf ga jasno portretira već na 23. i 26. stranici. I ritam čitanja ponekad se razbija ponavljanjem u stripu kadrova koji su se već odigrali u prozi. Sasvim rijetko Zograf doda neki zanimljiv detalj koji nije bilo u priči.

S druge strane, ilustracije dodaju živost i dozu fanzinske estetike koja savršeno pristaje uz priču o klincu koji, između ostalog, planira i vlastiti fanzin.

Neka opažanja mogu se zabilježiti u usporedbi sa sličnim projektima. Nisam imao prilike vidjeti niti jednu knjigu iz edicije Black is Beautiful, ali zanimljivih kolaboracija stripaša i pisaca već je bilo i na našoj sceni (u svijetu je poznata, a vjerojatno je utjecala i na ovu knjigu, slična suradnja underground klasika Roberta Crumba s još slavnijim piscem Charlesom Bukowskim). Edo Popović i Igor Hofbauer s jedne strane, te Mima Simić i Ivana Armanini (knjiga “izlazi uskoro” već godinama), s druge. Hofbauerov pristup samo estetski podsjeća na strip, dok je način na koji prilazi građi čista ilustracija. Kod njega vrijeme uglavnom ne teče. Ivana Armanini pak čitave priče pretvara u strip. Hofbauerove ilustracije su zanimljivi dodaci Popovićevim pričama, ali u konačnici nepotrebne, dok za čitanje stripova Ivane Armanini nije potrebno ni konzultirati prozu Mime Simić. Zograf ponekad primjenjuje jedan, a ponekad drugi postupak, međutim niti jedan ne dodaje uzbudljivosti, dojmljivosti ili razumljivosti priče.

Čvrsta, zanimljiva i inteligentna priča

Možda je djelu više pridonio (i zaslužio da ga se potpiše na naslovnoj stranici) Borivoj Radaković svojim izvrsnim kajkavskim dijalozima. Osim što je kvalitetno ispričao dio priče koji mu je povjeren, savršeno se uklopio i u Arsenijevićev stil. Njihovi dijalozi (gdje Arsenijević piše srpske “glasove”, a Radaković kajkavske) duhoviti su i čitljivi.

Uza sav razigran postmodernistički kolažni pristup, uključivanje više autora, knjiga prerasta puki eksperiment i uspijeva izgraditi vrlo čvrstu, zanimljivu i inteligentnu priču koja se čita brzo i lako. Zvali to kratkom pričom s ilustracijama, slikovnicom ili romanom s crtežima, Vladimir Arsenijević je, uz pomoć nekih prijatelja, ostvario kvalitetno djelo natopljeno nostalgijom za “nevinijim vremenima” kad je smrt još bila nešto mistično i strašno, a riječi poput “samoubojstva” ili “parastosa” malograđanski tabui protiv kojih se treba boriti.