Noga filologa - Panonijeee

Ostao sam bez daha. Zamislite da u struci kojom se bavite naiđete na primjer odlično obavljenog posla: automehaničari – na genijalno pokrpan automobilski motor, knjigovođe – na uzorno sređene i popisane račune, zidari – na kuću sazidanu besprijekorno. Pred takvim primjerom “strahopoštovanje” nije prejaka riječ.

Ono što filologa može ostaviti bez daha zove se kritičko izdanje. Tekst priređen tako da ga imamo na jednom mjestu u svim inačicama: da imamo na jednom mjestu sva njegova lica. Pouzdano, iscrpno, dosljedno.

Juha na šparetu

Kako može neki tekst imati različita lica? Autor ga je napisao; rukopis je odnio u tiskaru, gdje su ga složili; autor je pregledao špalte; tekst je izašao; izašlo je drugo, popravljeno izdanje; izašlo je treće izdanje, i opet je autor nešto prčkao; izašlo je izdanje u izabranim djelima, ili je ulomak uključen u antologiju (gdje je pak Nepoznat Netko neke stvari “malo sredio”). Takva je situacija, pritom, krajnje jednostavna situacija: podrazumijeva postojanje tiska, djelo koje se širilo isključivo objavljivanjem, bez zahvata lektora i urednika i svih onih koji dodaju svoj prstovet soli u juhu na šparetu. A što s tekstom koji je neko vrijeme postojao u rukopisima i prijepisima? Što s tekstom gdje ne znamo koja je bila autorova volja (jer nisu sačuvani ni izvorni rukopis ni autorizirano izdanje)?

Takvim se stvarima zapravo bave filolozi; zbog toga je za pripremu kritičkog izdanja nužna, upravo kako mu i ime kaže, kritička, rasudna moć. Zato se priređivanje kritičkog izdanja smatra vrhuncem filološkog posla (mada se tu znanstvenik do krajnjih granica podređuje tekstu, ili barem želi ostaviti takav dojam; tu “nema” interpretacije – iako svaki filolog zna da je točno čitanje oho-ho interpretacija).

Kritičko izdanje koje mi je došlo u ruke jest izdanje epigrama Jana Panonija; pojavilo se ove godine u Budimpešti. Uredio ga je – kao prvi svezak Sabranih djela u izdanju Mađarske akademije znanosti – Gyula Mayer.

Drska retorika

Jan Panonije utjelovljenje je humanizma i renesanse u Ugarskom Carstvu. Za kratkog života (rođen 1434., umro 1472. godine, kao tridesetosmogodišnjak) dospio je biti i homo novus – uzdići se iz relativno siromašnog i anonimnog miljea nižeg plemstva do časti biskupa, dvorjanina, feudalnog velmože, diplomata i političara – i briljantan student u Italiji (domovini renesanse!), i zvijezda novolatinske poezije, i cijenjeni prevodilac s grčkog (na latinski!), i bibliofil, pa čak i urotnik (kao urotnik je i skončao; kad je umro – vjerojatno od sušice, od koje je kronično bolovao – bio je u bijegu, nakon neuspjele urote protiv ugarskog kralja Matije Korvina).

Panonija su kao pjesnika najviše proslavili epigrami. Na latinskom su, kao i sve ostalo što je pisao. Najveći dio njih nastao je za školovanja u Italiji, kamo je pjesnik došao s nepunih trinaest godina, da bi ondje ostao sljedećih jedanaest. Čini se da je najstariji očuvani epigram Panonije napisao prije 1450. godine; prije nego što je navršio šesnaestu. Karakteristično je da je šesnaestogodišnjak taj epigram uputio ni manje ni više nego Leonellu D’Este, knezu Ferrare, grada u kojem je Panonije počeo svoje studiranje (kod Guarina iz Verone). Jednako je karakteristično da šesnaestogodišnjakov epigram, u drskom retoričkom obratu, obavještava kneza Leonella da autor u njegov grad nije došao ni zbog njega, ni zbog dvora, ni zbog drugih znamenitosti – već samo zbog Guarina. Duh, hrabrost, retorička okretnost, dijalog sa slavnima, studiranje; sve će te elemente kasniji epigrami dalje razrađivati i usavršavati, dodajući im i suvereno vladanje antičkom književnošću i mitologijom, sposobnost prilagođavanja antičkih obrazaca vlastitom svijetu, brzinu, lakoću, raznolikost reagiranja.

Koliko epigrama?

No, to su već interpretacije. A da bismo mogli interpretirati, moramo tekst prvo pročitati; a da bismo ga mogli pročitati, mora nam biti dostupan; a da bi naše interpretacije zadržale vezu s “objektivnom stvarnošću”, moramo točno znati koji tekst čitamo. (Najgrublja moguća, ali i posvjedočena omaška: izgradimo čitavu kulu tumačenja na nečemu što je u tekst unio prevodilac – jer smo se oslanjali samo na prijevod, ne prekontroliravši izvornik.) Zato nam treba kritičko izdanje.

Ovaj postulat dobro je ilustriran iznenađujućim detaljem – iznenađujućim barem za filologe, pastire i sluge egzaktnosti – da do pojave Mayerova izdanja nismo bili u stanju reći koliko točno ima Panonijevih epigrama. Najslavniji humanistički pjesnik Ugarskog Carstva, “kultna figura srednjoevropskog književnog prostora” – a epigrama ima “više od 400”. Zašto je tako? Naprosto, zato što do Mayera nije bilo dovoljno pouzdanog izdanja – izdanja za koje bismo mogli reći da je okupilo sve do danas poznate Panonijeve epigrame, da je identificiralo samostalne pjesme i njihove varijante. (Donedavno su znanstveno relevantna izdanja Panonijevih djela – izdanja po kojima se može citirati – bila ona iz 1569. i 1784.) A sad, otvorite lijepo Mayera i ondje pročitate: Panonijevih epigrama ima 456 (od toga tri čije je autorstvo dvojbeno), a šest ih je poznato u bitno različitim verzijama.

100+

Pred nama je, dakle, prvi svezak prvog dijela Iani Pannonii Opera quae manserunt omnia, Sabranih očuvanih djela Jana Panonija. Prvi svezak – zato što donosi samo tekst Panonijevih epigrama i nekoliko vrsta tekstualnih bilježaka; drugi će svezak sadržavati filološki komentar (čitava su Sabrana djela zamišljena kao takav “paralelni slalom”, svezak teksta – svezak komentara).

Kritičko izdanje epigrama počinje tekstološkim uvodom (na ponešto nespretnom engleskom), gdje su opisani postojeći rukopisi i izdanja, odnosi među njima, a i dosadašnji tekstološki rad na epigramima. Napominjem da samih rukopisa s prijepisima Panonijevih epigrama ima više od stotinu, tiskanih knjiga s epigramima najmanje dvadeset.

Slijedi sam tekst pjesama, s dvostrukim kritičkim aparatom. Prvi (koji je sastavio László Török) popisuje takozvana loca similia: pjesme koje sadrže slične stihove, ili dijelove stihova (ono što bi znanost o književnosti zvala intertekstualnošću). Korpusi u kojima Török traži slična mjesta jesu korpus antičke latinske poezije (uključujući i poeziju kršćanske antike), te prozna i poetska djela nekoliko novolatinskih autora, uglavnom Panonijevih suvremenika, što talijanskih (Eneja Silvio Piccolomini, Basinio iz Parme, Galeotto Marzio, Christophoro Landino, Leonardo Bruni, Michael Tarchaniota Marullus, Naldo Naldi, Francesco Petrarca, Tito Vespasiano Strozzi), što ugarskih (Nikola Istvanffy, Johannes de Thurocz); među autorima loca similia susrećemo i dva imena iz hrvatske književnosti: Panonijeva ujaka Ivana Viteza od Sredne i povjesničara Stjepana Brodarića.

Drugi kritički aparat javlja o stanju u rukopisima i izdanjima: što točno piše u predlošku (latinski pravopis prilično je varirao dok su Panonijevi tekstovi putovali do nas), gdje su različita čitanja, što urednik Meyer smatra greškom tekstualne predaje. Knjiga završava popisom početnih stihova epigrama, i reprodukcijama nekoliko stranica iz rukopisa i starih tiskanih izdanja.

Zbog svega toga, Mayerovo je izdanje važan događaj u novolatinskoj filologiji srednje i istočne Evrope – pa i u evropskoj novolatinskoj filologiji općenito. Po filološkim vrlinama sustavnosti, eksplicitnosti, preciznosti, iscrpnosti, pouzdanosti Mayerov je Panonije upravo uzoran. Po utjecajnosti autora i stanju predaje njegovih tekstova, Mayerov Panonije prihvaća vrlo krupne izazove i dobro se s njima nosi. Po obuhvatnosti aparata za loca similia – aparatu koji je gotovo neizvediv bez modernih informatičkih pomagala, baza podataka i digitiziranih tekstova (osobito što se novolatinskih pisaca tiče) – Panonijevi epigrami postavljaju posve nove standarde za ovaj kraj svijeta. Napokon – i najvažnije – Mayerovo kritičko izdanje Panonijevih epigrama konačno nam omogućava da te epigrame pažljivo čitamo.

Rodno mjesto

Jan Panonije predstavlja posebnu kušnju za hrvatsku kulturu. On, naime, nije samo “mađarski”; on je i “naš”. Naš, u smislu da je rođen na području današnje Hrvatske, u Podravini, nešto prije ušća Drave u Dunav – te je, poput ujaka Ivana Viteza od Sredne, i Jan Panonije “etnički Hrvat”; materinji mu je jezik najvjerojatnije bio hrvatski. No, Panonije je rođen u doba kad “nacija” znači nešto drugo, kad čovjekov identitet određuju drukčije dimenzije. Osim toga, Panonijev je položaj sličan onome Ive Andrića, njegova je pripadnost u najmanju ruku dvojna. I nadalje, hrvatska se kultura u “osvajanju” Jana Panonija dosad nije osobito iskazala – to se osvajanje svodi na svojatanje bez pokrića.

Jer, iza Mayerova kritičkog izdanja Panonija (prvog sveska u nizu nastalog zahvaljujući znanstvenom projektu Mađarske akademije znanosti i mađarskog Nacionalnog kulturnog fonda) stoje desetljeća intenzivnog mađarskog proučavanja Panonija. Mađarska kultura ima bibliografiju o Panoniju; tekstološke studije o njemu; prijevode (uključujući i one na francuski i engleski), izdanja, reprinte.

Hrvatska kultura, pak, raspolaže jednim malim izborom Panonijevih pjesama iz 1951, gdje su pjesme slabo izdane, tendenciozno odabrane, mjestimično cenzurirane (na primjer, osjetljiv stih elegije 13, u kojem Panonije kaže Sin soli luimus communia crimina Chuni – Ako samo mi, Huni [tj. Mađari] plaćamo za svačije grijehe – preveden je tako da su Huni filistarski ispušteni). Nažalost, daljnja se hrvatska istraživanja i antologiziranja koncentriraju najviše na pjesme iz tog izbora. Hrvatska kultura ima i jedan bedasti Krležin esej o Janu Panoniju (O pojavi Jana Panonija) – jedan od brojnih autoportreta u zrcalu Najvećeg Volumena hrvatske kulture – ali Krležine su ocjene, na nesreću, čak i za nekoliko povijesti hrvatskih književnosti uzete kao vrhovna arbitraža o Janu Panoniju i njegovu djelu. Također, hrvatska kultura ima jedan zbornik o Janu Panoniju, zbornik s iznenađujuće mnogo loših radova (Dani hvarskog kazališta 16, iz 1990.)... i pravo more spekulacija o, da prostite, rodnom mjestu Jana Panonija. Pritom se u hrvatskoj literaturi o Panoniju mađarski prinosi gotovo i ne registriraju, jer Hunnica non leguntur; kao da je ozbiljno istraživanje Panonija danas moguće bez znanja mađarskog.

Ako Jan Panonije – pojava nadnacionalna, anacionalna poput samog humanističkog pokreta; Panonije, koji se u Ugarskom Kraljevstvu osjećao kao drvo badema presađeno pored Dunava – ako taj Panonije “pripada” nekoj nacionalnoj kulturi, onda svakako pripada onoj koja ga istražuje intenzivnije, i s kontinuitetom. No, čitava je ta igra pripadanja u osnovi besmislena, i suprotna samoj biti Jana Panonija – nije li on pisao na latinskom upravo zato da bi ga razumjeli onkraj nacionalnih granica? Panonije je ovdje; možemo ga čitati. Možemo u njemu uživati, ili se pred njim zbunjivati. Zahvaljujući Gyuli Mayeru, možemo to činiti s pomnjom i detaljnošću koje su bile dosad nezamislive.

Iskoristimo to.