Parabola liberalnokapitalističke svakodnevnice

Jedan od značajnijih događaja u hrvatskom strip izdavaštvu unatrag nekoliko godina svakako je pojava strip magazina Q urednika Darka Macana. Od 2003. magazin redovito izlazi, doduše s promjenjivim ritmom – tijekom pet godina postojanja on je varirao od mjesečnika do tromjesečnika, ovisno o financijama odnosno podršci Ministarstva kulture. Unatoč teškoćama s kojima se suočavao vjerojatno svaki strip magazin pokrenut u nas nakon rata (poslovični financijski problemi, smanjenje tržišta uvjetovano raspadom bivše države, nužnost proširenja tržišta, pad interesa za strip kod publike mlađe dobi, anakronost čitalačkog ukusa kod publike starije dobi, objavljivanje stripova dosad nepoznatih na Balkanu uz rizik poslovne propasti itd.), Q je uspio opstati, zahvaljujući prije svega agilnosti urednika i njegovoj izdavačkoj strategiji. Ona uključuje predstavljanje onih stripova s kojima se domaća publika do sada nije susretala u hrvatskom prijevodu, te prvotnu ograničenost ciljane publike na uži krug ljudi bolje upućenih u recentna strujanja u mediju, nakon čega se čitateljstvo sve više širilo metodom usmene predaje i oglašavanja na internetu, u čemu je ključnu ulogu odigrala stranica www.stripovi.com, koja je od samog početka svog postojanja presudno utjecala na oporavak i ne samo hrvatskog strip izdavaštva. Nakon što se Q nakon nekoliko brojeva uhodao među publikom, Macan je pokrenuo i paralelnu biblioteku Q, u kojoj povremeno objavljuje zanimljive stripove inozemnih i domaćih autora i time neprestano radi na oblikovanju ukusa publike, pružajući joj priliku čitanja renomiranih, ali i dosad nepoznatih djela koja čine kvalitetniji dio svjetskog i domaćeg stripa. Jedan od stripova objavljenih u biblioteci Q je i Entropola dosad manje poznatog autora Ivana Marušića.

Entropija humanog

Riječ je o njegovom prvom opsežnijem objavljenom djelu, albumu od šezdesetak stranica. Prethodilo mu je nekoliko jednostraničnih stripova u Arkzinu tijekom devedesetih, i manji album Dokumentarni strip, u izdanju Virus Teatra Michelangela iz Zagreba, koji je rađen kao popratni materijal za predstavu Dokumentarni igrokaz. Premda sam s tim Marušićevim ranijim radovima upoznat tek informativno, bilo bi zanimljivo pročitati ih i pogledati u kolikoj su mjeri stilski i sadržajno prethodili Entropoli, jer nam taj album otkriva već zrelog, samosvjesnog autora, koji mediju pristupa promišljeno, s jasnom idejom što i kako želi ispričati i prikazati.

Već igra riječi u naslovu albuma izravno upućuje na njegov sadržaj, entropiju svijesti, humanosti, ljudskog entuzijazma i energije u nekoj bezimenoj metropoli budućnosti. Glavni lik, pogrešno bi bilo reći junak, jedan je od bezbroj stanovnika tog velegrada, anonimni obiteljski čovjek, radnik u golemoj, apstraktnoj korporaciji, s tek usputnim interesom za svijet i život, a dnevni mu se ritam odvija uglavnom na relaciji posao, kuća, birtija. Jednog običnog dana on je suočen s izvjesnom mogućnosti skorašnjeg smaka svijeta, o čemu mu govori neki stari, zaboravljeni poznanik. Međutim, sve do samog kraja, ta ga informacija ne potiče ni na kakvu akciju, promjenu ili barem pokušaj analize dosadašnjeg životnog puta. Tek suočen sa skorim nestankom bliske osobe, naš će protagonist shvatiti jalovost svojih postupaka i u zadnji čas pokušati spasiti izgubljeno.

Takav se kontekst može činiti trivijalnim, i Marušić se doista koristi nekim klišejima iz poznatijih antiutopističkih djela, bilo u filmu, književnosti ili drugim stripovima, i primjetna je mana stripa što je autoru bio potreban odmak od sadašnjosti da bi o njoj progovorio kritički. Naime, priča Entropole, premda smještena u naizgled znanstveno-fantastično okružje, zapravo uopće nije fantastična niti se odvija u kompleksnom svijetu podvrgnutom nekim zakonitostima, nego se može odvijati bilo gdje i bilo kada pa tako i sada i ovdje. U znanstveno-fantastičnom kontekstu došla je doduše do izražaja Marušićeva crtačka vještina, i očit je njegov užitak pri crtanju futurističke arhitekture, robota, neobičnih vozila i sl., a istodobno on je takav autor koji će, svjestan opasnosti da sklizne u kič, svoj crtaći izraz reducirati i podrediti ga priči. A priča je, unatoč ne previše originalnom prostorno-vremenskom kontekstu, ipak sugestivna, poticajna, pa i uznemirujuća. Razlog je tome bliskost koju čitatelj neizbježno osjeća s glavnim likom; situacije kroz koje prolazi nisu nezamislive u svakodnevnici, bilo u našem tranzicijskom društvu bilo kojem drugom; on sam i ljudi koje susreće podjednako traže razumijevanje, a ne odbijanje. U šturim dijalozima glavnog lika s poznanicima, kolegama na poslu i članovima obitelji, autor nam govori o rasapu većine moralnih vrijednosti, pa i životne snage i optimizma i svakodnevne hrabrosti.

Gorka ironija

U svijetu Entropole i smrt je postala jednako predvidiva kao život, i dok se ona zahvaljujući tehnološkom napretku vječno odgađa, istodobno se čeka s rezigniranom izvjesnošću i lišena je svake sjete i tragičnosti. Uza sve te crne tonove, ono što Entropolu čini privlačnom i čitljivom je gorka ironija koja sadržaj redovito lišava patetike te prividna apsurdnost situacija u koje glavni junak upada. Kažem prividna, jer je njihova apsurdnost naglašena kontekstom u kojem se priča odvija, a paradoksalnost i ne primjećujemo jer se s njom svakodnevno susrećemo. To je posebno vidljivo u sceni tipičnog dana na radnom mjestu, gdje glavni lik i kolega gunđaju protiv svojih šefova, jer očito rade u službi svemoćnog kapitala, koji ipak nastupa s ideološki zastarjelih pozicija, što političkoj aktivnosti u postojećim okvirima oduzima svaki smisao. Paralela sa sadašnjošću je vrlo jasna. Unatoč tome, moguće je i da je Marušić izborom konteksta sebe namjerno ograničio, svjestan da bi u realnom kontekstu njegove situacije bile manje uspjele. Makar se iz spomenutog primjera vidi da se on ne boji jasnih aluzija, priča se odvija na vrlo općenitoj razini, a smještena u realni kontekst možda ne bi djelovala uvjerljivo, jer Marušić društvo kritizira neizravno, bez određene mete i oštre osude. U tom smislu autorov izbor konteksta je ipak opravdan; on u Entropoli želi prije svega evocirati sumorno raspoloženje ljudi u jednom potrošenom sistemu, a manje analizirati uzroke i posljedice. Najuspjelije stranice Entropole prikazuju snove glavnog lika, u kojima vidimo da unatoč svakodnevnoj inertnosti njegove emocije nisu sasvim nestale, i da je barem podsvjesna briga i vezanost uz bližnje ono što će ga na kraju potaknuti na očajničko, premda možda uzaludno djelovanje.

Marušić se u crtežu i naraciji koristi starom “manje je više” metodom, te su njegove table smirene, uravnotežene cjeline u kojima priča (koja ne pati od viška sadržaja) teče sporo, a taj nenametljiv narativni ritam autor povremeno razbija stranicama u kojima jedan kadar zauzima cijelu tablu. Tu je uglavnom riječ o prijelomnim trenucima šokantnima za glavni lik, a time i čitatelja, u kojima se prema načelu gradacije intenziteta emocija nazire katastrofa smaka svijeta koju iščekujemo kroz cijeli strip, ali koja na kraju ipak ostaje neprikazana. Time je smak svijeta važan jedino kao poticaj za djelovanje glavnog lika, a hoće li do njega doista doći ili ne, sporedno je.

Marušićev crtaći stil na prvi pogled može se činiti rudimentarnim, no riječ je o iznimno snažnom likovnom pismu koje svoju spontanost i svježinu temelji na metodi skiciranja, gdje je autorova linija čas smirena, čas nemirna i dinamična, konture likova katkad su iscrtane šturo, naizgled nemarno, ali s očitom prirodnošću pokreta i izraza lica, a katkad vrlo detaljno, u prvom planu. Tada nam autor pokazuje svoju virtuoznost u korištenju tehnike pera, s više bogatih rastera i različitih tonaliteta, kojima stvara prigušenu, ali privlačnu igru crnog i bijelog.

Ukratko, Entropola je kvalitetan, uzbudljiv strip, kojemu manjka originalnosti, a za nadati se je da će Marušić u skorije vrijeme objaviti jednako ambiciozno a uspjelije djelo, jer bi bila šteta da autor očitog potencijala nastavi tek sporadično stvarati stripove. U međuvremenu ostaje nam budno pratiti Macanove izdavačke aktivnosti i biblioteku Q i čekati da nam otkrije još kojeg dobrog, a neafirmiranog autora.