Katarina Luketić  

Parada parodijskih stilova

Na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče u Zagrebu, kao i na onom prošlogodišnjem, Tiziano Scarpa osvojio je publiku; svojim energičnim i glumački uživljenim čitanjem on je – kao nijedan drugi pisac kojeg smo tih dana slušali – gotovo idealan kazivač/izvođač svoje proze. Nekonvencionalnost, parodiranje te zabavljački i provokatorski talent s kojima u javnom nastupu zavodi slušatelje, vrlo se dobro uklapaju u to što i kako Scarpa piše. Jer, ako sudimo po tekstovima prevedenim na hrvatski, pričama u antologiji suvremene talijanske priče Animalije i romanu Oči na gradeli, riječ je o piscu koji želi šokirati, iznevjeriti čitateljska očekivanja, bilo na način da se poigrava jezikom, miješa diskurse i unosi elemente trivijale u, tobože, visoku književnost, bilo da mrvi narativne obrasce, koristi druge medije, referira se na popularnu kulturu itd. Ipak, njegovi eksperimenti i montaže daleko su od složenih postmodernističkih rebusa ili zamorne i suvremenom teorijom nadahnute proze; Scarpa piše jednostavno i neopterećeno unoseći u tekst sve što mu, naizgled, padne na pamet. Rezultat toga je duhovita, ironična i dijelom groteskna proza koja se lako čita i koja je, recimo tako, po slavljenju života bliska felinijevskom naslijeđu talijanske kinematografije.

(Anti)ljubavni roman-patchwork

U svom romanu-prvijencu Oči na gradeli autor iznosi priču o djevojci Carolini čiji je posao docrtavanje spolnih organa u japanskim stripovima manga (cenzurirani u izvorniku), kako bi ih se prilagodilo talijanskom tržištu; o njezinoj ljubavi sa studentom Fabriziom koji iznajmljeni stan plaća dozom svoje sjemene tekućine kojom njegova gazdarica svakodnevno maže lice i tako pobjeđuje starost, te Alfredu koji prikuplja informacije o djevojci  i neuspješno je zavodi. Toj jednostavnoj i samo po bizarnim detaljima originalnoj fabuli o ljubavnom trokutu, zanimljivost daje način i jezik kojim je ispričana. U romanu se, naime, izmijenjaju pripovjedačke perspektive, pa nam jednom priču kazuje Alfredo, drugi put o događajima čitamo iz dnevnika djevojke, treći se pojavljuje nepristrani glas koji na znanstveno-popularan način analizira aspekte priče..., i tako u krug. Zatim se, miješaju različiti diskursi i oponašaju odnosno parodiraju različiti žanrovi; pa se s naracije prelazi u forme dnevnika, znanstvenog esejizma, dramskih dijaloga, novinskih pisama čitatelja, karikiranih vodiča... Riječ je tako o tekstu sklopljenom od mnoštva fragmenata, pastiša različito obojenoga autorskoga glasa, čime se želi izbjeći prepuštanje i umrtvljenje recepcije; odnosno održati odmak u čitanju – jer ne boravite ni u jednom liku, ni u jednom diskursu dovoljno dugo da biste ga zavoljeli – i otvoriti tekst k sveopćoj parodizaciji. Scarpin (anti)ljubavni roman-patchwork najuspjeliji je upravo tamo gdje je i najsmjeliji, na području leksika – u neologizmima, kalamburima, kombiniranju riječi (prevedenih sasvim u duhu hrvatskoga), i semantike – u paradi parodijskih stilova, koketeriji s trivijalom, dekonstrukciji modela mišljenja (feminizam), mini-esejima nadahnutim pojedinim metaforama (Venecije)...

Karta tvoga tijela

U poigravanju jezikom najvažniji su izrazi, metafore ili značenjski potencijali koji se odnose na tjelesnost, pa je roman prepun raznih fizikalija (i fekalija), grotesknih izobličenja, metamorfoza, pretakanja/istiskivanja/ispuštanja tjelesnih tekućina. Dojam nije nipošto naturalističan, nego prije oslobađajuće rableovski. Zbog opijenosti tijelom, često se u kritici naglašava da je Scapina proza puna seksa; no nije riječ o seksu kao znaku otuđenja i izgubljenosti (poput onoga u djelima Michela Houellebecqa), nego prije o seksu kao znaku vitalnost ili pak seksu kao najvažnijoj ikoni današnje kulture. Uz to, seks je ovdje i povod parodiji; jer, dok u romanu nedostaje prizora stvarnog seksa (Carolina i Fabrzio ne uspijevaju skupa spavati), sve je prepuno simulacija i umišljaja – restauracija spolnih organa u manga stripovima, svakodnevna nadnica sjemene tekućine itd.

Ako se, dakle, sve u romanu snižava na svoj tjelesni, fizički oblik, i sam grad, Venecija postaje metafora tijela i seksualnosti; naime, autor preuzima i groteskno proširuje Apollinaireovu definiciju Venecije kao ženskog spolovila Europe. On duhovito ispisuje novu geostrategiju Europe, novu tjelesnu kartu Italije, primjećujući, među ostalim, da noga talijanskog poluotoka nije gola ni bosa nego je, baš tako, utegnuta u čizmu s pravom potpeticom i zašiljenom mamuzom: vagina Italije je dakle vagina domine, governess, odgojiteljice, masseuse, usukane u priljubljenu crnu kožu, uze, bičeve, lance, opaku opremu i ostala uobičajena sranja sadomazo repertoara. Moć Serenissime i kulturno naslijeđe koje donekle paralizira suvremeni život prikazani su tako u liku grada kao moćne domine. U drugom odlomku, zatvorena venecijanska laguna postaje unutarnja laguna žene – djevojke Caroline ili junakinja stripova manga. Poetizirana slika grada kao vodenog žiga Brodskoga pretvara se u jednako poetiziranu sliku grada kao ženskog tajanstva.

Provokativan ali i kratkotrajan

Ako su, dakle, najbolji dijelovi romana oni u kojima autor slobodno žonglira jezikom i lopticama značenja (reference na kulturu svakodnevice brojne su), manje je uspješan u vođenju priče i svrsishodnosti pojedinih elemenata. Ponegdje kao da Scarpa ne zna kako bi odmotao pripovjednu nit, kamo usmjerio radnju, u kojem trenutku i zašto je zaustavio. Naime, moguće je zamisliti da se istom tehnikom priča ista priča o mangi, Veneciji i seksu na još stotine stranica, a da se pritom u svijetu romana ništa bitno drukčije ne dogodi. Nije riječ o tome da iz Scarpine proze vire viškovi teksture koje bi valjalo porubiti, nego da joj nedostaje fabularne kompleksnosti i značenjske slojevitosti. Vrlo dobar u detaljima, slabiji u ukupnom dojmu; odličan stilist, no ne i pripovjedač velikog zamaha; provokativan dok se konzumira, no s vremenom pomalo blijedi – to su dijagnoze Scarpe-pisca. Stoga bi on za titulu najboljega suvremenog talijanskog pisca, prozaika, prema mojemu mišljenju, trebao ponuditi nešto više.