Paradoksi slobode Nicholasa Mosleyja

“Ljudi su zarobljenici svojih osobina. Oni glume uloge. Ako to vidite, onda je dio vas donekle slobodan”. Tim je riječima Nicholas Mosley, u intervjuu s D. J. Taylorom za časopis Independent (koji je vidio Mosleya kao “romanopisca koji je otprilike toliko nepopularan koliko je to moguće biti”), rezimirao svoju dugu književnu karijeru. Njegovi kritičari, oni koji mu se dive i oni koji ga ne vole, gotovo se jednoglasno slažu da Mosleyjeva “nepopularnost” u Velikoj Britaniji leži upravo u njegovu nastojanju da dramatizira “Ideju”.

Mosleyjev položaj u suvremenoj britanskoj prozi dobro je opisao John Naughton u časopisu Listener: S obzirom na to da su Britanci skloni odnositi se prema apstraktnom teoretiziranju o položaju čovjeka kao prema nekoj bolesti, gospodin Mosley se mora pomiriti s optužbom za pretencioznost – taj intelektualni porok koji se tolerira kod stranaca ali se prezire kod domaćih. Gospodin John Berger morao je živjeti s takvim kritikama u svoje vrijeme – možda je to razlog zašto on sada sretno živi u Alpama.

Romani ideja

U Britaniji se etiketa “roman ideja” često povezuje s “nečitljivošću”. “Roman ideja” je roman u kojemu su ideje, umjesto glavnih junaka, “pravi” likovi; zato se smatraju nezanimljivima i nepristupačnima. Kada Allan Massie (u recenziji djela Children of Darkness and Light u časopisu Scotsman), Mosleyjev štovatelj, naziva Mosleyjevu glavnu preokupaciju “filozofskom”, on zapravo pridonosi Mosleyjevoj nepopularnosti: Mosleyjevi interesi ponajprije su filozofski... To ne znači da njegovim romanima nedostaje ono što se uobičajeno naziva “zanimanjem za ljudsku sudbinu”. Ljudska sudbina upravo je ono čega njegovi romani imaju u izobilju, zato što on uvijek postavlja pitanja kao na primjer, što znači biti čovjek, kakve obveze nam to određuje.

Mosleyjeva zaokupljenost smislom ljudskog postojanja – biti slobodan i odgovoran unutar veće cjeline – drži ga izvan mode u književnom svijetu. Možda bi na tome trebao biti zahvalan, jer riječ “moda” sama po sebi označava prolaznost i prema tome sporednost. Velika životna pitanja ostaju nepromijenjena: 11. rujna oštro je i bolno uništio Sprachspiel kule jezičnih igara i podignuo veo s naših dekonstruiranih očiju. Prijeko pitanje na dnevnom redu svijeta poučenog i šokiranog stvarnošću je: što znači biti ljudsko biće? U takvim vremenima, čitanje Mosleyja postaje pitanje života i smrti.

Romani Nicholasa Mosleyja mogu se promatrati kao poglavlja romana u kojemu se razvija jedna tema: mogućnost ljudske slobode kroz prevladavanje paradoksa slobode. Paradoks (ili, kako ga Mosley često naziva, “nemogućnost”) slobode javlja se zbog čovjekove svijesti o potrebi za ograničavajućim strukturama u postizanju slobode. Svaki izbor i svako djelovanje završilo bi paralizom kada ne bi bilo struktura koje nas ograničavaju. Drugim riječima, sloboda je moguća samo uz postojanje “neslobode”. Zato je pitanje: kako čovjek može ispuniti paradoksalan zadatak svladavanja tih struktura s namjerom ostvarivanja slobode?

Mosleyjeva književna karijera može se podijeliti na četiri različite faze u kojima serija romana dramatizira jedan aspekt njegovih nastojanja i otuda vodi u drugu fazu, koja zamjenjuje raniju otvarajući mogućnost prevladavanja paradoksa slobode na višoj razini i u složenijem okruženju.

Mogućnosti ostvarivanja slobode

Pedesetih godina prošlog stoljeća, pod utjecajem egzistencijalizma, Mosley je uglavnom bio zauzet isticanjem nemogućnosti ostvarivanja slobode. Njegovi likovi bili su na moralnim raskrižjima i od njih se tražilo da upotrijebe slobodu izbora i odaberu jedan od puteva, gdje je najbolji mogući izbor bio ili oba ili nijedan od njih. Moralna dilema uvijek bi dolazila u liku dviju žena, prema kojima je glavni junak osjećao jednaku ljubav i obvezu, ali ih nije mogao imati obje a da ne bude moralno i društveno vrijedan prezira; tj. da ne bude varalica ili cinik. S druge strane, izabrati jednu a ne drugu značilo je povrijediti onu neizabranu i tako je ponovo biti vrijedan prezira. To je naravno značilo da je jedini mogući izbor – “loš” izbor. Od glavnih junaka tražilo se da donesu moralnu odluku tamo gdje ju je bilo nemoguće donijeti. Drugim riječima, od njih se tražilo da naprave kjerkegorovsku disjunkciju (uzimajući ili ovu ili onu od dviju međusobno isključivih mogućnosti) gdje je jedini “dobar” izbor bio logička nemogućnost; to jest napraviti konjunkciju. To je značilo da je jedini “dobar” odabir bio uzeti obje međusobno isključive opcije. Mosleyjevi glavni junaci, egzistencijalistički antijunaci, bili su ili predodređeni da ne izaberu nijedan od puteva, što je značilo bijeg u smrt i napuštanje – kao što je to Iris Murdoch pokazala u djelu Sartre: Romantic Rationalist (1953.) – ili su bili osuđeni da izaberu jednu od međusobno isključivih opcija (obično suprugu) i zapadnu u egzistencijalistički “očaj”.

Mosleyjev bijeg od tragične sudbine i egzistencijalističkog “očaja” ostvario se tek nakon njegova preobraćenja na anglokatoličku vjeru 1955. i kasnije nakon njegova “ispisivanja” iz “uobičajene prakse organizirane vjere” u prvoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća. Važno je napomenuti da Mosleyjev bijeg od organizirane vjere nije bio bijeg od vjere nego od dogmatičnog kršćanstva. Ipak, dogmatično kršćanstvo bilo je ključno za njegovo razumijevanje paradoksa slobode, jer mu je pokazalo da je odabir moguć samo ako čovjek ima strukture koje ga ograničavaju – tj. vrijednosti – prema kojima će se ravnati.

Tako se Mosley na sedam godina posvetio kršćanskoj etici, koja ga je naučila da se pomiri s paradoksom držeći se pravila. To je bio, dakako, “negativan” čin – pravila su uglavnom označavala “odricanje”. Shvatio je da se posredstvom duhovnog kršćanstva paradoks slobode može prevladati (a ne smo prihvatiti kao što je to slučaj s dogmatskim kršćanstvom) izvan područja etike – ali samo nakon što je čovjek prošao putevima konvencionalnog, etičkog kršćanstva i izašao na drugu stranu. Nakon što je pročitao Bibliju, Mosley je shvatio da je paradoks središte kršćanstva: zar nije Crkva – čuvarica vjere – utemeljena na sv. Petru koji je opovrgavao Isusa? Zar nije Isusova smrt bila preduvjet da se sjeme (kršćanskog) života rasprši i raste, kao što predlaže u svojem djelu Experience and Religion (1967.)?

Moralni odabir moguć samo unutar estetskoga

Jedna od stvari o kojoj kršćani ne žele razmišljati, o kojoj oni odbijaju razmišljati, jest da kada je Isus zasnovavši svoju Crkvu na Sv. Petru, rekao: “Ti se Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju”. Gotovo odmah nakon toga on govori: “Ali Petre, ti znaš da ćeš me – kada me odvedu – zanijekati”. I Petar tako i učini. Isus je znao da će ga on zanijekati, ali je svoju crkvu zasnovao na tom učeniku. To je vrlo neobičan čin... Zašto je to Isus učinio? To je razumno pitanje. Ali to je u skladu s načinom na koji svijet funkcionira. Svatko mora naučiti sam za sebe. Nema izravnih odgovora. Mislim, što je pravi Isus, Crkva ne može pokazati... Da je crkva sve točno pogodila, ne bi bilo života! Svi bi znali da Crkva ima pravo i to bi bilo to. Crkva stalno ima krivo i sve moraš sam shvatiti” (iz intervja s autorom, 2000.)

Mosley je shvatio da se u kršćanstvu takvi paradoksi održavaju na životu i da funkcioniraju u obliku parabola – tj. umjetničkih djela. Ta neortodoksna interpretacija kršćanstva bila je prekretnica u Mosleyjevoj stvaralačkoj karijeri: tada je počeo svoje anti-kjerkegorsko putovanje u kojemu je moralni odabir moguć samo unutar estetskog, a ne etičkog okvira; okvira u kojem se etička i logička nevjerojatnost “ili-ili” na raskrižju može prijeći u obliku konjunkcije koja život potvrđuje umjesto disjunkcije koja ga negira.

“Kontrast između Kierkegaardova pomaka od estetike prema etici i mojega u suprotnom smjeru nešto je o čemu prije nisam razmišljao; tako sam se borio s mojim odmakom od ‘konvencionalne’ religije, ali nadom da ću ipak ostati u središtu ‘religije’”. (Pismo autora, 1999.). Upravo unutar okvira estetike – unutar estetske vizije – paradoksi i suprotnosti mogu se držati zajedno i tako prebroditi. Ta vizija estetike, pak, oslobađala je čovjeka od paradoksa slobode izbora samo ako ga je bio svjestan i tako povezan s Većom Cjelinom:

“Kako može postojati estetika (kao suprotnost ‘ukusu’) ako se ne vjeruje u iskustvo i potvrdu nečega objektivnog, što se može nazivati i ‘Bogom’? Mislim da je iskustvo ‘obrazaca’ razlog za vjerovanje – povjerenje – u, pa, kako god to zvali. Opasnosti estetizma, kao neupitne vjere u Boga su, kako vidite, u tome što mogu biti grandiozna opravdanja osobnih ukusa. Upravo postojanje – ili ispitivanje postojanja – neke vrste objektivnosti naspram koje ih se može ispitati, može dati (ali ne daje uvijek) neku potvrdu” (autorovo pismo, 1999.).

U tu svrhu morao je napustiti svoj prijašnji “konvencionalno” tragični stil pisanja i pokušati pronaći formu u kojoj bi takav pothvat bio moguć. To je bio početak Mosleyjeve književne karijere “eksperimentaliste”. Mosley je napisao neke od svojih najprihvaćenijih romana nakon što se oslobodio organiziranog kršćanstva. Njegov roman Accident (1965.), prema kojemu su zajedno snimili film Harold Pinter i Joseph Losey, značio je njegov uspon na panteon avangardnih pisaca šezdesetih. Nakon tog romana slijedi vrlo priznati roman Impossible Object (1968.) (o kojemu je George Steiner u New Yorkeru napisao: “što su poentilističke priče Virginije Woolf bile za Bennetovu čvrstu strukturu, to je Mosleyjeva umjetnost za Snowovu vještinu. Nedostižni objekt sav je napravljen od vještičjeg ognja i živog srebra”). Od tada pa nadalje njegovo je ime bilo uz imena kao što su Robbe-Grillet, Butor, i B. S. Johnson. To mu je u zemlji kao što je Britanija donijelo više štete nego koristi i sprečavalo ga da stvori širi krug čitatelja – uskoro je postao poznat kao pisac za pisce.

Osloboditi se ograničavajućih struktura uma

Niz njegovih djela pod nazivom Catatstrophe Practice koja je slijedila (Hopeful Monsters, roman koji je dobio Whitebredovu nagradu za knjigu godine 1990, bio je posljednji u nizu) samo je potvrdio njegov ugled. U recenziji djela Serpent (1981.) Malcom Bradbury divio se Mosleyju kao “jednoj od najvažnijih britanskih instancija” koja dokazuje da se eksperimentalno pisanje “još uvijek može izvrsno raditi”, a da se “ne umanjuje vrijednost [autorova] eksperimenta”. U toj fazi pisanja fokus Mosleyjeva istraživanja o mogućnostima dosezanja slobode prevladavanjem njezine paradoksalnosti preselila se s vanjskoga na unutarnji svijet. Bolje rečeno, dok su se u prijašnjim romanima glavni junaci pokušavali osloboditi moralnih dvojbi koje su im određivali običaji i diktati vanjskog svijeta – kao što su obitelj, društvo, dužnosti itd. – sada su se pokušavali osloboditi ograničavajućih struktura uma. Tako se Mosley više nije bavio moralnim dilemama – one su prvenstveno posljedica društvenih ograničenja – nego se usredotočio na filozofske i znanstvene koncepte uma. Mosley je sada istražio sumnju da je sloboda uma ograničena njegovim vlastitim strukturama. Mosleyjevi vodiči sada su bili znanstvenici, umjetnici i filozofi koji su se intenzivno bavili funkcioniranjem i evolucijom uma i njegove (samo)promatračke snage:

“Ideja vodilja u pozadini Catastrophe Practice bila je Brechtova... ‘Ono što je najvažnije jest da bi se trebala razviti nova ljudska vrsta i da bi sve zanimanje svijeta trebalo biti usmjereno na njezin razvoj’ – a Brecht opisuje tu moguću vrstu kao glumca koji može glumiti i istodobno vidjeti sebe kako glumi. Ideja ‘nove ljudske vrste’ postoji i kod – Husserla, u njegovu shvaćanju da se ‘umom mogu proučavati fenomeni uma’; Monoda, koji je zahtijevao ‘novi sporazum’ između znanosti i etike; Poppera i njegove ideje o ‘učenju iz pogrešaka’; Batesona i njegove pretpostavke da bi čovjek mogao vidjeti ne samo obrasce u vanjskome svijetu nego i obrasce načina na koji vidimo te obrasce; Langerine vizije umjetnosti kao ‘vizije samorazmišljanja’, itd. sve su to načini na koje se pokušavalo izraziti što bi mogla biti ta nova vrsta čovjeka koja je bila nužno potrebna” (autorovo pismo, 1999.).

Mosley je, posebice kao sin fašističkog vođe Oswalda Mosleyja, bio svjestan opasnih konotacija pojma “nova ljudska vrsta” – ali oslanjao se na Brechta (“Siguran sam da Brecht to nije mislio u političkom smislu”) i koristio se tim pojmom za označavanje slobodne ljudske vrste koja će biti jamac održanja i produljenja ljudske vrste zarobljene u svoje (samo)destruktivne oblike mišljenja i ponašanja.

Slično njegovim ranijim romanima u kojima su se glavni likovi oslobađali obrazaca svojih moralnih dvojbi sagledavajući ih u okviru estetike, sada je Mosley predložio način oslobađanja od restriktivnih struktura uma njihovim promatranjem. Bio je svjestan da ta vrsta samorefleksivnog promatranja može, kao što je mnogo njegovih suvremenika, kolega-pisaca i dokazalo, dovesti do solipsizma i povratka prema beskonačnosti i, umjesto da pojedinca oslobodi, uvući ga u još samodestruktivniju zamku. Mosley je pak i dalje tvrdio da “nepobitna sloboda i blagotvornost i izbor” (Catastrophe Practice, 1979.) imaju jedino šanse prevladati kroz svjesno promatranje rascjepa između svojega svjesnog ja i onoga ja kojega je svjesno kao ujedinitelja dviju polovica – ili kao jedinstva podjele.

Kako bi to pokazao, Mosley je primijenio Batesonova tri stupnja učenja, gdje je svaki stupanj odmak od ranijega obrasca učenja i njegovo promatranje što omogućuje oslobađanje od njega. Ti stupnjevi kulminiraju na trećem stupnju učenja, gdje se pojedinac sam može odvojiti od obrazaca svoje svjesnosti tako da je svjestan i u dodiru s većom cjelinom – “krugom krugova” (Catastrophe Practice). Upravo s poprišta te veze s većom cjelinom pojedinac može vidjeti obrasce svojega promatranja i tako ih se ne samo osloboditi nego i možda utjecati na njih i promijeniti ih. U tom smislu, njegova samorefleksija neće upasti u zamku solipsizma i tautologije.

Sretna čudovišta kao nova vrsta

Catastrophe Practice, prvi roman u nizu, može se smatrati “manifestom” te faze Mosleyjeva pisanja. Taj roman, na isti način kao i Impossible Object, ima vrlo eksperimentalnu formu: sastoji se od tri drame i jedne priče – odvojene i istodobno međusobno povezane četirima esejima koji razjašnjavaju vrlo složene dijelove. Ti eseji tako otkrivaju preobilje iz kojega je pisac izvlačio ideje na kojima je taj roman, a i oni napisani nakon njega, zasnovan. Rezultat je vrlo teško, ako uopće “razumljivo” i “čitljivo” djelo. Romani iz tog niza, kulminirajući Mosleyjevim vjerojatno najčitanijim romanom, Hopeful Monsters, prikazuju filozofske i osnovne ideje koje su u Catastrophe Practice načete jednostavnijim i pristupačnijim oblicima. U tim romanima mogućnost oslobođenja pojedinca (i nadajmo se čovječanstva) iz vlastite zamke destruktivnosti prikazana je na osobnim i društveno-povijesnim razinama. Hopeful Monsters, važan povijesni roman, bavi se posebno značenjem znanstvenih, filozofskih, političkih i umjetničkih dostignuća u prvoj polovici 20. stoljeća za oslobođenje i istrebljenje/ opstanak ljudske vrste. Mosley je nazvao taj roman Hopeful Monsters kao izraz poštovanja dugo ismijavanom antidarvinistu, njemačkom Židovu i biologu Richardu Goldschmidtu, koji je tvrdio da se potpuno nove osobine mogu javiti kroz mutaciju u razmjerno kratkom vremenskom razdoblju.

Goldschmidt je “mutante”, koji su preživjeli kako bi potpomogli novu vrstu unatoč malim izgledima za preživljavanje, nazvao “sretna čudovišta”: “’Sretna čudovišta’ su stvorenja rođena možda malo prerano, dok još nije poznato hoće li okolina biti sasvim spremna za njih” (Hopeful Monsters).

“Mana” koju je Mosley primijetio u idejama koje je primijenio u svojem djelu Catastrophe Practice bila je nesklonost da se ta vrsta samooslobađajuće i samoizazvane samorefleksije sagleda na duhovnoj i mističnoj razini.

Trenutačna faza Mosleyjeva pisanja rezimira njegova promatranja paradoksa slobode na mističnoj razini. Bolje rečeno, dok je u svojim ranijim romanima Mosley vidio čovjekovu slobodu u sposobnosti da promatranjem izabere jednu mogućnost umjesto druge, u sadašnjim romanima on vidi čovjekovu slobodu u odabiru jedne stvarnosti umjesto druge. I dok je taj izbor bio moguć zbog čovjekove svijesti o vezi između tih mogućnosti unutar veće mreže, sada je njegov izbor moguć zbog njegove svijesti o većoj mreži stvarnosti, o Krajnjoj Stvarnosti – tj. o Bogu. U tom smislu, sadašnji romani proučavaju čovjekovu slobodu na duhovnoj i mističnoj razini. S obzirom na zaokupljenost modernim znanstvenim teorijama u ranijom stvaralačkoj fazi, njegovo zanimanje za mnogostranost i mistiku u trenutačnoj fazi čini se kao mali pomak: kao što kvantna fizika djeluje na razini iznad racionalnosti/ iracionalnosti, oslobođenje čovjeka može se postići samo iznad ravni znanstvenjačkog obzora mogućnosti/ determinizma.

Novi Mosleyjevi romani, kako njihovi naslovi često naznačuju, odgovor su na trenutačni milenijski osjećaj zbunjenosti i kaosa: osjećaj završetka i stajanja na pragu potpuno nepoznate budućnosti. Gledanje u nesigurnu budućnost čovječanstva i ucrtavanje nepoznatoga uvijek je bilo u području mističnih aktivnosti. Sada Mosleyjevi romani pokušavaju otkriti kako se čovjek uz “Božju pomoć” može osloboditi iz kaosa koji je stvorio – posebno u novijoj povijesti – i omogućiti nastavak Života i ljudske vrste.

Inventing God

Inventing God (2003.) novi je roman u Mosleyjevoj trenutačnoj stvaralačkoj fazi. On sam vjeruje da je on “vrhunac” te faze pisanja i tako “sažima” ono što je želio pokazati nakon prekida s konvencionalnim kršćanstvom.

Mosley počinje roman s dva citata, i oni na neki način izražavaju poruku romana:

“Da Bog ne postoji, bilo bi ga potrebno izmisliti – Voltaire”; i “Invent (izmisliti) gl. 1. Pronaći, otkriti, posebno potragom ili nastojanjem. Sada rijetko ili zaboravljeno” – The New Shorter Oxford English Dictionary.

Ono što glavni junaci žele učiniti u tom romanu jest podsjetiti na ono što su Max Ackerman i Eleanor Anders učinili u Sretnim čudovištima. U tom romanu u središtu priče bilo je kako su “mutanti” ili “sretna čudovišta” – nakon što su se ponovno stvorili i postali “viša ljudska bića” – mogli otići i živjeti u stvarnom svijetu i tako pomoći oslobođenju i opstanku ljudske vrste. Inventing God je, na isti način kao i Hopeful Monsters, priča o dovršenju jednog putovanja, putovanja glavnih likova te faze Mosleyjeva pisanja. Kao i Bert, Jason, Lilia i Judith u nizu romana Catatstrophe Practice, ti likovi također ulaze u “Rajski vrt” drugi put kako bi obavili što se od njih zahtijeva kao od ljudskih bića.

Mi ljudi morali smo prelaziti – to je bilo naše oslobođenje ili prokletstvo – pustinje i ravnice, u malenim školjkastim čamcima preko olujnih mora, morali smo srediti stvari; morali smo umrijeti kako bi stvari oživjele. (Hopeful Monsters)

Ipak, ono što razlikuje te putnike od onih iz niza Catatstrophe Practice njihov je naglašeni osjećaj Boga: toga velikoga drugog izvan njih, koji postane dio njih i čiji oni postanu dio njegovim promatranjem. Oni su tako dosegnuli veću svjesnost i na taj su način na “naprednijoj” razini na svojem putovanju nego likovi iz niza Catatstrophe Practice.

Između znanosti i duhovnosti

Inventing God nastavak je ideje koja je u pozadini trenutačne faze Mosleyjeva pisanja – tj. ideja viđenja čovjekove slobode u svjetlu odnosa između znanosti i duhovnosti. Tu se, kao i u The Hesperides Tree (2001.), Mosley koristi najnovijim znanstvenim otkrićima kako bi izrazio njihovu bespomoćnost u objašnjenju što čovjeka čini drukčijim od ostalih stvorenja. Drugim riječima, Mosley otkriva nemoć znanosti da o “prijestolju” ljudske slobode – o njezinoj promatračkoj snazi – govori uvjerljivo. Kao što to jedan od likova, biolog prof. Andros kaže: Dok nam ucrtavanje karte ljudskog genoma daje puno moći u liječenju i uklanjanju abnormalnosti i bolesti, mogućnost za plan koji bi promijenio ili unaprijedio ljudsku prirodu ostaje samo mašta. Znanstvenici ne mogu otkriti rezultate svojih istraživanja dok ih ne ispitaju; a pojave u mozgu i vanjskom svijetu tako su blisko međusobno povezane da su mogući učinci i popratne pojave gotovo beskonačni i ne mogu se predvidjeti. Čini se da će ono što bi se moglo nazvati unaprjeđivanjem ljudske prirode ostati u području slučajnosti i prirodnog odabira. Dakako možemo tvrditi da ono što znanstvenici nazivaju “slučajnošću” može biti podložno istrazi izvan okvira znanosti.

Promatranje – ili, rječnikom (sufijske) mistike, “vođenje ljubavi” – s onima “drugima” izvan nas čini ideju estetike i etike mogućom. I upravo unutar tih područja mi osjećamo svoju slobodu izbora. Zato bi imalo smisla reći da to “drugo” jamči našu slobodu. S obzirom na to da je u našem prosvijetljenom dobu razgovor o stvarnosti Boga tabu-tema, Mosleyjev roman dolazi kao gotovo “besramno” umjetničko djelo. “Religioznost” glavnih junaka ili njihova svjesnost o Bogu objašnjava razliku između forme Hopeful Monsters i Inventing God. Oba romana, kao što smo već prije spomenuli, obilježavaju vrhunac faze u Mosleyjevu pisanju. Hopeful Monsters usredotočuju se samo na dva lika jer se niz, u kojemu je roman Hopeful Monsters vrhunac, bavio prikazom procesa razvoja Batesonovih triju razina učenja. U tom smislu, Max i Eleanor nadomještaju ostale likove iz niza i tako predstavljaju treću i najvišu razinu Batesonova učenja (i početak poimanja iznad te razine učenja).

Za razliku od Hopeful Monsters, Inventing God nema “junaka” i “junakinju”. Podjednako se usredotočuje na priče svih likova u trenutačnoj fazi Mosleyjeva pisanja. Više nema hijerarhije svjesnosti: svi su likovi dosegnuli najviši stupanj svijesti i sada im je zadatak “postaviti stvari na svoje mjesto”. Inventing God sastoji se od priča o određenoj skupini ljudi, koji se upoznaju nizom “prirodnih” i “čudesnih” slučajnosti i međusobno si pomažu u donošenju ispravne odluke. Roman prikazuje veliku skrivenu mrežu, koja glavne junake istodobno spaja i razdvaja (poput gravitacije) i može djelovati na živote likova kroz njihovu svijest o njoj.

Likovi-sveci koji spašavaju ljude

Iako je roman pretrpan likovima, čitatelj može pratiti i njih i njihove odnose. Mosley je jednostavno dodao nove likove na osnovi starih likova iz prijašnjih romana te faze njegova pisanja. Čitateljevo poznavanje starih likova pomaže mu smjestiti nove i tako mu pomaže prepoznati veću mrežu koju oni čine. Tu su Julie i Dječak (sada nazvan Ben) sa svojim roditeljima Melissom i Harryjem iz romana The Hesperides Tree. Harry je bilo i ime novinara iz djela Children, koji je imao sina Bena sa ženom Melissom. Joshua i Hafiz, Lisa i njezin ujak Nathan, osmišljeni u Journey into the Dark; sedamnaestogodišnju Lisu, anđeoskog lika (koja se jednog dana pojavi u životu Bena i Julie i pomaže im pri rođenju njihova djeteta) također zovu i Gaby; Gaby je bilo i ime dvanaestogodišnjeg vilinskog “vođe bande” u Children of Darkness and Light, napisanog pet godina prije. Novi su likovi naizmjence uvedeni kroz njihove međusobne i odnose sa starim likovima. Laura je Melissina najbolja prijateljica, prof. Andros stari je Laurin prijatelj i obožavatelj; Maisie, Laurina nećakinja postaje Hafizova djevojka, a on je pak najbolji Joshuin prijatelj. Joshua i Hafiz učenici su Richarda Kahna iz Bejruta, a on je u vezi s Leilom, koja je zaljubljena u policajca Leona itd., itd. Ovako, kad god se ti likovi sretnu, oni predu još jednu nit kompleksnog veza mreže svojih odnosa.

Kako se želio osloboditi “konvencionalnog pisanja”, Mosley nikad nije volio ideju “fabule”. U njegovim očima, fabula priče često je skretala pozornost čitatelja od razumijevanja ideje u pozadini romana. U Inventing God, kao i u Hopeful Monsters, fabula je ključna za pokazivanje mreže koju likovi čine svojom povezanošću. Inventing God ima intrigantnu fabulu, koja drži mrežu likova na okupu. Kao i u Children priča se razvija u obliku detektivske ili špijunske priče. Nestao je Maurice Rotblatt, duhovni učitelj iz priče, i čini se da ga svi likovi traže, izravno se ili neizravno susrećući s onima koji ga traže. Njihova potraga donosi slučajne susrete (susret Hafiza i Maisie je osobito dobar primjer za to) koji predu mrežu odnosa.

Na isti način kao i Max Ackerman i Eleanor Anders (i u duhu detektivskih priča), ti su likovi opisani kao agenti na neprijateljskom području – ili kao sveci s poslanjem spašavanja ljudi – ljudi koji zbog svojega neznanja mogu postati opasni za svoje spasitelje. Nakon što je ponovno napisao Priču Postanka u The Hesperides Tree, Mosley ponovno izmišlja (ili ponovno otkriva) priču o Božjim glasnicima koji su bili poslani da oslobode ljude iz starih smrtonosnih okova – njihovih destruktivnih obrazaca razmišljanja. Tu je i guru znanstvenik, Maurice Rotblatt.

Učiti iz katastrofa

Kao Ben i Julie, koji čine nekonvencionalni urbani par, Rotblatt je nekonvencionalan prorok, mješavina varalice i znanstvenika, pomalo ženskaroš i pomalo pijanac. Ipak, kao i svi Mosleyjevi junaci, čini se da se tako ponaša kao dio nekoga eksperimenta, kroz koji se nada da će razbiti stare obrasce razmišljanja: obrasce koji su nekad bili oslobađajući, ali se sada pokazuju smrtonosnima. Na sastanku u ratom poharanom Bejrutu (sličnosti s Mojsijevim bijesom na skupljanju čarobnjaka, Isusovim ponašanjem prema lihvarima, ili Muhamedovim ponašanjem na skupštini štovatelja idola u Kaabi očite su) on jednako vrijeđa židove, kršćane i muslimane poručujući da “ljudi više ne bi trebali gledati jedni druge kao židove ili muslimane ili kršćane, jer nije u redu roditi se da bi čovjek bio gledan na taj način”. Umjesto da sebe opisuje u odnosu prema drugim ljudima, čovjek bi sebe trebao vidjeti “u odnosu prema Bogu”, taj su pogled svi Mosleyjevi likovi – njegova sretna čudovišta – u toj fazi njegova pisanja pokušali prihvatiti: to jest, vidjeti sebe u zajednici sa Stvoriteljem. U ovom romanu, također, Mosley želi pokazati da je takav odnos zapravo skrivena tendencija u svim priznatim (i dosad destruktivnim) organiziranim religijama. Zbog toga, dok je prije nadu za čovječanstvo nalazio u učenjima redovnika kao što je Eurigen (The Hesperides Tree), tu je vidi u nekonformističkim vjerovanjima muslimanske sekte Alevi, ili u načinu života najstarijih kršćana – Armenaca.

Maurice čak prihvaća metode varalice i razmatra krivotvorenje dokumenta “navodno iz doba kralja Zedekije, koje bi moglo promijeniti stvari”. U njemu se nada reći ljudima da odrastu i počnu “prihvaćati odgovornost za sve”. Biblijski se dokument doista pojavljuje u Jeruzalemu, što se drži u tajnosti jer može i biti krivotvorina – kako tvrde vladajuća tijela – i može se samo tvrditi da je krivotvorina, jer potvrđuje “gledišta trenutačnih neprijatelja vladajućih snaga u [Izraelu]” i drugim zemljama. Taj iskaz nesigurnosti – ili ovo “ili/ili” – odražava glavnu ideju Mosleyjeva romana od izlaska niza Catatstrophe Practice: ideju da nada u “višu ljudsku vrstu” na kraju 20. stoljeća može živjeti samo na rubu, gdje je sve moguće. “Iskustvo je pokazalo da je unatoč, ili zbog divlje neizvjesnosti sve u redu” (moj kurziv).

Mosley se bavi neizvjesnošću u našoj ničeanskoj “drami od sto činova”; ipak, on jasno pokazuje da su katastrofe i nesreće velikih razmjera oduvijek bile sastavni dio ljudske povijesti. Božje glasnike oduvijek su slali da poduče ljude “kako da uče iz neuspjeha; čak i katastrofa”. Jonina knjiga glavni je motiv tog romana kako bi se predstavila ta ideja. Bez obzira na to koliko se Jona trudio sakriti se od Boga i izbjeći odgovornost propovijedanja ne-Židovima u gradu Ninivi, nije uspijevao. Na kraju se morao pokoriti božjoj volji i mogao je uspješno preobratiti građane Ninive. Mosleyjev moderni prorok i njegovi učenici moraju ispuniti isti zadatak kao i biblijski proroci.

Stanje blaženstva

U tu svrhu moraju ponovno posjetiti ista mjesta kao i njihovi preteče: “O Jeruzalem. Niniva. U čemu je razlika?”. Mjesto radnje romana je Bliski istok, gdje je, čini se, čovječanstvo od pradavnoga doba bilo na rubu katastrofe. Arapsko-izraelski sukob i građanski rat u Libanonu dobri su primjeri za naoko vječnu zamku u koju se čovječanstvo dovelo držeći se etiketa i destruktivnih obrazaca uma. Upravo se ovdje likovi susreću s Mauricom i provode njegova učenja, a sam je Maurice u međuvremenu, u maniri proroka, nestao. Ono što je sada važno jest njegova poruka “da je sve u redu”. Rođenje Benova i Julijina djeteta u podnožju planine Ararata, još je jedna preradba Biblije i simbol nade rođenja nove ljudske vrste, koja sebe može vidjeti u “odnosu prema Bogu” i tako izaći iz destruktivnih suparništava koja su zadesila njihove pretke.

Može se reći da se Mauriceov/Mosleyjev optimistični pogled pokazao dosta naivnim s obzirom na katastrofu 11. rujna. Napadi su se dogodili samo nekoliko dana nakon što je rukopis završen. Za Mosleyja, pak, napadi su bili upravo u duhu poruke romana – na neki način, bili su u duhu poruke svih njegovih romana od niza Catatstrophe Practice naovamo. Tu je poruku često izražavao preko jednog prizora iz Čarobne gore Thomasa Manna: prizora divnog para koji hoda plažom držeći se za ruke dok vještice u hramu komadaju dijete.

Prisvajajući Manna, Mosley vjeruje da se stanje blaženstva može dosegnuti samo ako čovjek sama sebe vidi istodobno kao taj par, kao vještice i kao dijete. Na kraju njegova romana “sveta” obitelj na odmoru je na Crvenome moru i doznaje za napade putem gotovo kodiranoga telefonskog poziva prijatelja iz Engleske. Još bi jednom metafora Thomasa Manna bila vrlo prikladna: ugođaj je kao na nekoj prekrasnoj bizantinskoj ili srednjovjekovnoj slici; njezina pozadina je grozna vijest iz Amerike. Za likove, svijest o tom oksimoronu nešto je što “može promijeniti način na koji ljudi vide stvari”.

Roman završava prizorom prepoznavanja kao iz srednjovjekovne drame: Lisa, koja putuje s Benovom obitelji i njihovim novorođenčetom, sreće Hafiza, koji joj je jednom spasio život. Skupina promatra njihov zagrljaj i ponovno sjedinjenje sa svečanom radošću. Tu je i osjećaj ničeanskog déj? vua: “velika drama od sto činova rezervirana za Europu u slijedeća dva stoljeća; najstrašnija, najupitnija drama, s više nade od svih drugih”. Čini se da je ta katastrofa označila kraj prvoga dijela – dvadesetog stoljeća – i početak drugog dijela te drame. Nada koju ovaj dio – dvadesetprvo stoljeće – nosi u svojim strašnim njedrima jest začetak znanja o stvarnim i tajnim dramama u ljudskom životu – dramama koje su se oduvijek odigravale. Ne samo rat između Židova i Arapa, jer to nikada nije bila tajna: ni rat između kapitalista i antikapitalista, jer će on trajati vječno. Nego drama o zlu koje nije prostorno određeno, nego sveprisutno i o ljudima zarobljenima u svojim umovima... Nada je u tome da se može pojaviti učenje, ozdravljenje, koje ide amo-tamo između unutarnjih i vanjskih svjetova; najveći strah je da je sve to iluzija (moj kurziv).

To znanje omogućilo bi ljudima da se prestanu smatrati žrtvama vanjskih i unutarnjih sila – bilo u obliku neuroze, prirodne katastrofe ili zaraćenih strana – protiv kojih mogu samo lupati glavama ili ravnodušno odustati. Tako za glavne junake pozitivna strana te katastrofe jest da bi mogla navesti ljude – kao one u Ninivi – da sebe počnu promatrati u odnosu prema sili – mreži – mnogo većoj od njih samih i mnogo većoj od dobra i zla, unutar koje sve ima svoje pravo mjesto i, prema tome – sve će biti u redu.

S engleskoga prevela Margareta Matijević.

Objavljeno u e-časopisu Context www.centerforbookculture.org/context/no14/mosley.html