Adam Phillips  

Paranoidni modernizam

Teorija traume, kako je danas zovemo, zauzima važno mjesto u suvremenoj književnoj povijesti te u biografijama. Vjera u traumu, kao kulturalnu silu, presudnog čimbenika događaja – ili kao stvarnu junakinju ili junaka životnih priča – pojavljuje se onda kad nestaje ili slabi vjera u Boga, u uzročno posljedični niz i u karakter. Usprkos tome što je odnos između stanja šokiranosti i promijenjenog stanja nedeterminiran – jer mnoge šokantne stvari malo toga mijenjaju, a one neprimjećene i neprimjetive mogu imati začudne posljedice – ideja traume vraća nam vjeru u to da možemo naći početak, i da postoji početak koji vrijedi tražiti. Ona postavlja priču, ako ne i plan, ponovo u život modernog čovjeka.

T. S. Hulme je vjerovao da se moramo vratiti u vrijeme prije onoga koje je za čovjeka ustvrdilo da je sposoban za duboku promjenu, u vrijeme prije nego je ideja napretka izobličila naš osjećaj za zbilju – u vrijeme prije romantizma. Hulme je prezirao sve što u sebi nije imalo teret prvobitnoga grijeha, a, u povijesti književnosti, bio je jedan od prvih branitelja modernizma apstraktne umjetnosti nasuprot, primjerice, progresivizmu bloomsburyjevaca. Najprihvatljiviju verziju ljudske prirode našao je u bizantinskoj umjetnosti, obnovljenoj, kako je isticao, upravo u apstraktnih modernista. Prvobitni grijeh je, u Hulmeovu opisu, najbolji način govora o neizbježnim čovjekovim ograničenjima. Na svoj borben, neakademski način, Hulme je pokušao obrazložiti zašto je izvorni grijeh, čak i u svojim sekularnim inačicama, ideja koje se ne bismo trebali rješavati. Nijedno pisano moderno djelo ne uspijeva raditi bez tog grijeha, bilo priznajući ga ili opirući mu se. Problem izvornoga grijeha, sekulariziran kao problem ne-društvenog ponašanja, jednostavno je, prema Hulmeu, iznimno izdržljiv.

Trauma sekularizacije

David Trotter nedavno je objavio knjigu naslovljenu Paranoidni modernizam. Čini se da je ono što smo naučili zvati “modernizmom” bliže kumuliranoj traumi sekularizacije. Ako ne možemo pružiti potpuno uvjerljivo objašnjenje početka modernizma, možemo potražiti barem neko donekle uvjerljivo: ono koje nam govori o osjećaju modernista da su nešto izgubili. A to što su izgubili, kaže Trotter, među ostalim je osigurano mjesto umjetnika u društvu, i njegova ili njezina važnost u kulturi. Samopomoć za “nezamijećenost” odnosno “beznačajnost” je paranoja. Trotterovi paranoični modernisti su, zato, obilježeni ponajprije osjećajem nepodnošljivosti modernog života. Modernistički umjetnici nisu bili baš pravi teoretičari traume, ali mnogo je toga u djelima tog razdoblja imalo značajke manifesta, a manifest – obraćanje neprijatelju – paranoidni je žanr par exellence.

Ipak, i najpredaniji od tih modernističkih teoretičara traume morali su biti vrlo oprezni: mnogi su načini kojima njihove teorije krišom mogu iznova unositi sveto, pod krinkom svjetovnog. Zamisao o nečemu izvan naše kontrole, što intervenira u naše živote radikalno ih mijenjajući, i nije baš nova. Nije nov ni osjećaj da nas radikalna nepredvidiva promjena sputava, tjerajući nas da se zapitamo o onome što smo spoznali da su teška životna pitanja.

S druge strane, teorija traume je posve svjetovna jedino onda kad više nema potrebe moralno djelovati; kad prestaje umetati priču. Kad su nam primjerice rekli da nakon 11. rujna svijet više nikad neće biti isti, da nikad nećemo zaboraviti taj dan, bili smo uvjereni – odnosno natjerani da vjerujemo – da smo mi ti koji možemo prepoznati značajan događaj u trenutku njegove pojave. Vrlo je teško, naime, prihvatiti životnu činjenicu da nas mogu zastrašiti ili izbezumiti stvari koje nismo smatrali važnima; stvari koje za nas nemaju značenja unatoč našoj želji da ih imaju (i da time što nas ne zabrinjavaju, a u okolnostima tolike količine strave uokolo nas, tvore izvor novoga, zabranjenog užitka).

Paranoja kao “zdravlje”

Vrlo je teško riješiti se apetita za neizbježno ili osjećaja neizbježnosti; riješiti se ideje o stvarima koje se moraju dogoditi na određen način koji je netko spoznao. Paranoidni modernizam se rodio, kaže David Trotter, zato što je većina važnih modernističkih pisaca pisala iz straha da će morati izgraditi vlastite sustave ili će, u protivnome, upasti u svijet bez sustava.

Početak paranoje, kaže Trotter, dubok je osjećaj da je sve na svome mjestu, povezano... Paranoici... pronalaze sebe uklanjajući mulj, blato s površine... Paranoja je, utoliko, riječ koja je u modernista označavala “zdravlje”. Bilo je zdravo vjerovati da život ima smisla, i da nam taj osjećaj može pomoći. Paranoja je iznimno maštovito prepoznavanje problema: paranoik je onaj koji je uočio u kojoj zbrci živimo; koji zna da je jedini smisao koji će imati onaj koji će sam stvoriti. Ništa nije po sebi loše osim nereda, isticao je Hulme. I sam jedan od modernih paranoika, Hulme se nije bavio idejom da i nemogućnost podnošenja nereda može biti nešto loše. Ili da je istoznačna nemogućnosti prihvaćanja života. Moderni je paranoik shvatio da otkad je Bog mrtav netko mora biti Bog – netko mora znati što se događa.

Većina priča o takozvanom “modernizmu” zato je teorija traume: teorija o načinima koje su određeni pisci prve polovice dvadesetog stoljeća pronašli da bi podnosili nepodnošljivo. Zbrka je došla u središte umjetničke pozornosti još sredinom devetnaestog stoljeća: smeće u Turnerovim krajolicima, zlo u Mobyju Dicku, slučajni događaji u Flaubertovu Sentimentalnom odgoju – sve su to, za Davida Trottera, dokazi različitih vrsta kaosa od kojega se branilo. A determinizam, ta metoda u ludilu paranoičara, smatrao se velikom utjehom u svijetu u kojem čovjeku, tako se činilo, od koherentnih i impresivnih činova nije preostalo ništa, nego samo hvatati se za ponuđene šanse, i slučaj. Veliki determinizmi devetnaestog stoljeća – ekonomski, evolucijski, psihoanalitički – bili su svjetovni zapleti koji su zamijenili vjeru u Providnost. U svojoj ranijoj knjizi Kuhanje s blatom, Trotter je istaknuo da je determinizam: jednostavno rješenje; odabir koji činimo ne znajući da ga činimo... Determinizam nikad nije neproizvodan, i zato bismo trebali biti zahvalni na obilju koje nosi. Ali najteže je od svega misliti o slučaju jer on poriče sam oblik i svrhu misli.

Interes za slučaj

Unatoč njihovu očitom prekidu sa svetom uređenošću svijeta, determinizmi privlače baš zbog svojeg nastavljanja tog reda; oni namiruju naše želje za neizbježnim; oni su utješna forma “loše vjere”.

T. S. Hulme je, u svojem spisu Moderna umjetnost i njezina filozofija ustvrdio da u modernoj revoluciji senzibiliteta postoji želja za strogošću i jasnoćom, čežnja za strukturom i bijeg od neuredne zbrkanosti prirode i prirodnih stvari. Paranoja odstranjuje zbrkanost i nered, ali zato i sama postaje leglo uvjerenja. Ako je odabir jasnoće i koherencije indikacija paranoje mogli bismo se upitati postoji li danas valjana alternativa paranoji kao načinu života. Apstrakcija – ili nagnuće prema strukturi – kao lijek za kontingenciju, ne obećava previše. Trottera zato zanimaju reprezentacijske strategije velikih književnih modernista – D. H. Lawrencea, Josepha Conrada, Forda i Wyndhama Lewisa – kojima su se nosili s novim dilemama.

Književnici i slikari tog razdoblja su, kaže on, svojim zanimanjem za nered potvrdili da realizam koji ne želi znati za operiranje slučaja uopće nije realizam.

Jednom kad se zainteresirate za slučaj, vaše se poimanje ljudskog djelovanja počinje mijenjati. Ljudi moraju stvoriti nove načine opisivanja te (nove!) činjenice da nisu, kao uostalom ni sve drugo u prirodi, ništa posebno. Čak i oni koje se smatra iznimno uspješnima u takvoj vrsti opisa, dakle književnici i slikari, nisu ništa posebno.

Paranoik je, međutim, onaj koji je u središtu svijeta koji nema središta. Povijest koju nam priča David Trotter kaže nam prvo da je takozvana kriza moderniteta bila kriza legitimacije, u kojoj su pisci bili samo oni koji su najartikuliranije zdvajali nad činjenicom da je sve, sad i prije, marginalno jer je u svjetovnom svijetu sve što postoji margina a teksta nema. Drugo, da je hijerarhiju u ljudskom svijetu počela određivati ta nova, svjetovna magija. S postupnim novim raspoređivanjem bogatstva zbivala se i nova raspodjela magijske moći. Trotter kaže:

U devetnaestom stoljeću, status koji su tražili socijalno uspinjući, na temelju svojih znanja, bio je status magijske moći – status koji je prije bio pridavan bogatstvu ili ratničkoj vrlini... A ponekad, kad ga ne bi našli, izmislili bi ga. Paranoja je privid magijske moći... Ona je, mislili su tad psihijatri, profesionalno i izabrano ludilo, ludilo po vlastitom izboru.

Strah i prezir

Paranoja je, moglo bi se reći, ambicija da se nastavi vjerovati u ambiciju. A ambicije ranih modernista u mnogočemu su egzemplarne, smatra Trotter. Jer ti su romanopisci i njihovi romaneskni junaci ustrajno bili zaokupljeni prirodom svojeg znanja (ako su uopće ikakvo imali) i ironijom vlastitih ambicija. Čemu teže, pitaju se ti pisci, oni kojima je ambicija biti piscima? Koju vrstu simboličkog kapitala imaju pisci, koju nemaju bankari ili odvjetnici ili psihijatri? U kojem je to smislu pisanje profesija? Lawrenceow junak Birikin, Conradov Lord Jim, Lewisov Tarr – sve su to ljudi nesigurnog statusa u svijetu. To je vrsta ljudi koji, mogli bismo reći, nisu primjereno kvalificirani i o kojima bi se drugi likovi, poput samih pisaca, mogli pitati jesu li pravi ili lažni.

Jedna od najupadljivijih značajki velikih modernističkih pisaca, osim Joycea, je veličina njihova prezira. Kao i ljudi šokirani nečim, i oni su mnogo toga smatrali nepodnošljivim. Njihovo preziranje mase, demokracije, žena, Židova, bloomsburyjevaca, ili romantizma je nevjerojatno. Strah i prezir nisu nikad u tolikoj mjeri definirali književni trenutak, od rimskih satiričara u Augustovo doba. Sumnjičavost spram svih motiva, vrsta skeptičke arogantnosti sveprisutna je u pisaca o kojima piše Trotter u Paranoidnom modernizmu. Svi argumenti razuma koji postoje čisti su gubitak vremena jer je pravi razum nešto čega nema, što nije dano. Imati to na umu ono je što vam u igri uvijek daje prednost, iako je samo vjera da postoji nešto poput pravog razuma ono što tu igru uopće omogućuje.

To je paranoičarev najpreči projekt: izdvojiti se; nikada ne biti samo jedan od mnogih. Utoliko mržnja i provociranje mržnje, koji uvijek idu zajedno, čine integralnu strukturu paranoidnog modernizma, prema Davidu Trotteru. On kaže:

Paranoidna simetrija stupanj umišljene veličine savršeno podešava stupnju umišljene progonjenosti... Mrze me jer sam poseban; poseban sam jer me mrze... Stupanj progonjenosti postaje, tako, jedini prikladan način mjerenja stupnja mojeg postignuća.

Flert s fašizmom

Ako je paranoja potraga za priznavanjem važnosti, paranoik će biti namiren jedino najangažiranijim i najhitnijim oblicima pozornosti koju će privući. Moderni paranoik zaziva progon zbog straha od nevidljivosti. Biti omražen, za njega znači osjećati se stvaran; njegova se prisutnost tad zbilja osjeća. Biti zao (onaj kojemu se ne može oprostiti) ujedno znači i biti onaj kojega se ne može zaboraviti.

Postoji i priča koja prethodi i ona koja slijedi iza, povijesna teorija traume. Postojalo je doba kada su ljudi imali svoje mjesto i znali koje je; a onda je došlo vrijeme, koje još traje, u kojem, zbog različitih razloga, to više nije bilo moguće znati i sve je veći broj ljudi morao naći svoje mjesto u svijetu umjesto da ga naprosto naslijedi... Projekt moderne, oslobođene i nesmještene individue, pronaći je svoje mjesto u očima drugih ljudi, i pritom to prezirati. To je neugodan položaj koji rađa nove oblike megalomanije i nove oblike servilnosti. Ukupni pojam ambicije, onoga što bi ljudi mogli željeti za sebe, stubokom se promijenio.

Trotter misli da su veliki modernistički pisci bili akutno svjesni toga jer su, kao pisci, imali profesiju koja to nije bila. Njihov je kapital bio simbolički, ali za to nije bilo moguće dobiti priznanje, službenu ovjeru ili diplomu. Nije bilo druge institucije, osim tržišta – koje je vrsta protuinstitucije – koja bi piscima rekla da su oni pravi. Paranoja je zato bila oblik samo-pomoći za one koji se s time nisu mogli nositi, za sve one moderniste tjeskobne zbog neposjedovanja prave vrijednosti. Jer, u paranoično stanje ulazi onaj kojemu je stanje vlastite beznačajnosti nezamislivo.

A estetička posljedica toga je averzija prema mimezisu. Paranoik, kaže Trotter, više od svega i gotovo pod svaku cijenu želi biti prepoznat po onome što on jedinstveno jest, a gubitak identiteta koji oponašanje uvijek podrazumijeva, fatalan je za takav projekt.

Trotter, među ostalim, pokazuje kako protagonisti i antagonisti modernističkih romana svi vjeruju da privatni sud nadmašuje sudove koje donosi zakon. Takvo idealiziranje unutrašnje nadmoći bilo je vrlo teško priključiti politici sporazuma. Karizmatski profesionalizam modernističkih pisaca – a karizma je magijski moderni oblik samolegitimacije, kvalificiranja bez ispita – prirodno, naginjao je paranoidnoj politici. Želimo znati, pita Trotter, zašto se radikalni književni eksperiment pokazao tako sklon flertu s fašizmom. Dio privlačnosti fašizma je u tome što namiruje proturječne porive: ne čudi, zato, što se piscima poput D. H. Lawrencea i Lewisa činilo da je – u svojoj potpunoj anonimnost mase i dotad neviđenoj izdvojenosti jednog, vođe – fašizam izgledao poput puta u najbolji od mogućih svjetova.

Muška paranoja

U krizi legitimacije koja određuje paranoidni modernizam sebstvo postoji jedino u samo-iskazivanju. (Kažem “ja” i zato “ja” jesam.) Paranoik je osoba koja je shvatila da nije drukčija od svih ostalih, a performativni iskaz je ključ te igre. Drugim riječima, ideja individualnosti pojavljuje se onda kada ljudima počinje bivati jasno da takvo nešto ne postoji. Ljudi mogu biti jedinstveni, ali njihova jedinstvenost može biti nezamjetljiva, nevažna. Pronalaženje pravog tona kojim će opisati (ili otpisati) krajnju neposljedičnost modernog ljudskog života postala je projekt modernista. Postliberalizam je, prema Trotteru, osjećaj nevažnosti politike kao iscrpljenog, dovršenog projekta, sumnja u vrijednost vrijednosti, a fašizam je izraz očaja nad politikom.

Paranoidni modernizam je bio izrazito – iako, naravno, ne potpuno – engleski, muški i romaneskni. To nas može navesti da povjerujemo, a Trotter to podržava, da je priča koju nam želi ispričati, o krizi moderniteta ujedno i kriza maskuliniteta. Paranoja nije u tolikoj mjeri bila modernistička riječ za zdravlje, nego i moderna riječ za muškost. A Paranoidni modernizam je, onda, knjiga o piscima, muškarcima kojima su zbrka, nered, sreća (dobra i loša), slučaj i kontingencija sve bile riječi kojima su opisivali ženskost. Muška paranoja, očito, traži prijezir ženskog.

Onaj, pak, koji je sretan u svojoj neposebnosti je neprisutni sudionik Trotterova Paranoidnog modernizma. Ne čovjek bez osobina, čovjek kojega upravo njegova ne-osobitost čini posebnim, ili jedinstvenim, nego čovjek kojem jedinstvenost više nije ključna. A omiljeni uzvik T. S. Hulmea ženi je glasio: Zaboravi da si osoba! U svojim različitim verzijama, upravo je to bio moto modernizma. Pokazalo se, međutim, da je osoba nešto što se vrlo teško zaboravlja. Paranoja nas nastavlja podsjećati na to koliko je ljudima očajnički važna.

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Skraćena verzija teksta koji je pod naslovom Hauteur objavljen u London Review of Books 22. svibnja 2003.