Svašta, narodski rečeno, nešto: najučestalija paranormalna iskustva, osloboditeljske fame i metafore te psiho-longitudinalna analiza fenomena kioščarenja
Tog se poslijepodneva u bašči restorana Bez veze okupilo samo nas troje: Linda Burag, Beyondius Pseudohuman i Vanja Krilater. Jedna od navedenih osoba bio sam, dakako, ja osobno, ali za ovu storiju nije bitno znati tko točno kome što, pa tako ni ja, tako ni meni.
Kao i uvijek, krenuo je razgovor:
“Ih!”, reče Linda Burag “ove mi zazubice izazivaju trnce!”
“A što ti izaziva zazubice?”, upita Beyondius Pseudohuman.
“Nitko ne zna što zazubice zapravo jesu”, dometne Linda Burag. “One su realno paranormalno iskustvo!”
Norma za paranormu “Jer, o čemu se tu zapravo radi?”, nastavi u retorskom stilu Linda Burag. “Zazubice su neopisiva pojava između zuba i zubnoga mesa. Kao što svijest nema utvrđen tjelesni smještaj, tako ga nemaju ni zazubice!”
“Hmmm, ovaj razgovor i meni izaziva zazubice”, reče Vanja Krilater. “Služe li u ovom restoranu salatu od iznutrica?”
“Ne i ne!”, naljuti se Linda Burag. “Ovo, kao što dobro znaš, nije takav restoran, a zazubica nije sinonim za ljutu glad, nije nikako.”
“Ne žesti se, Lindo”, reče Beyondius Pseudohuman, “nego reci što onda zazubica jest?”
“Zazubica je paranormalno iskustvo. Zasada toliko o zazubicama.”
“Paranormalno iskustvo, kao kad sam preksinoć vidio duha u sušari moje tete?”
“Vidio si duha u sušari svoje tete?”, upita Vanja Krilater.
“Ne, nego u sušari moje tete. Skrivao se iza načete šunke, a potom spuznuo u otpadne masnoće. Pravi-pravcati paranormalni duh – osim što sam koju sekundu poslije spoznao da se radi o bali iz pothlađenog mi nosa. Ponekad naprosto iscuri.”
“Nema veze!”, uzbudila se Linda Burag. “Uopće nema veze. Sve dok ti, Beyondiuse, nisi pronašao racionalno objašnjenje onome što si vidio u sušari tvoje tete…”
“Moje tete.”
“Tako je. Sve dotle bilo je to pravo paranormalno iskustvo. Na kraju krajeva, ništa nije dovijeka. A kako ti se zove teta?”
“Teta Bojka.”
Razgovorna pauza, imitacija nirvane, kažu. Kratko je trajala ta pauza, nepunu sekundu, nirvana ostala raspekmežena negdje u međuprostoru.
“A sada ću”, odvaži se Vanja Krilater, “ispričati o svojem paranormalnom iskustvu. Jednom su mi, još kao djetetu, dali da zasadim lipu.”
“I?”
“I izrasla je u evo ovoliko, oveliko stablo. To je sve.”
“Pa to nije paranormalno iskustvo! To jedva da je iskustvo”, pobuni se Beyondius Pseudohuman.
“Ali tad jedini put bijah svjedokom da je nešto naraslo. Nikada prije, nikada poslije! Stoga zaključujem da je rast paranormalna pojava.”
“Ti ne vjeruješ da biljke rastu!?”
“Sve što raste čini to ili presporo da bi se rast mogao pratiti ili prebrzo da bi ga se stiglo uočiti. Uopće ne vjerujem da je moguć rast kao takav.”
Osloboditelji-ce “Dosad sam vas podržavala”, reče Linda Burag, “ali nakon ovog… Mislim, ova vaša paranormalna iskustva su s ruba kretenizma. Oprostite, ali je tako. Ja kad sam imala paranormalno iskustvo, o tome se pričalo. Hodala sam okolo podignute glave, kao da sam oslobodila Knin!”
“Ti oslobodila Knin?”
“No dobro, to je samo metafora.”
“A ja”, reče Beyondius Pseudohuman, “sve češće viđam takve metafore kako hodaju okolo, naokolo i uokolo. Sve neki ljudi neobično ponosnog držanja.”
“U pravu si”, reče Vanja Krilater, “jučer na ulazu Centra za kulturu vidjeh čovjeka (koji je na ulaz, dakako, ulazio) koji se držao kao da je oslobodio Normandiju! (Posljedično tome, nešto sam ga kasnije ugledala kako, isti takav, izlazi na izlaz Centra za kulturu.)”
“Kako se to manifestiralo?”
“Nikako se nije manifestiralo; virilo mu je iz očiju i iz predjela prepona. Bujalo mu iz nadražene aure… Bila je to, kako reče ovdje prisutna Linda, samo metafora.”
“Metafora, za što?”
“Metafora ni za što. Ako je metafora za nešto, ako je metafora za išta, onda to nije metafora nego alegorija.”
“Aaaaaa, tako. A ja sam”, ubaci se Beyondius Pseudohuman, “prekjučer vidio ženu koja se prešetavala korzom – izgledala je kao da je oslobodila Trst!”
“Trst?”, upita Linda Burag. “Je li Trst naš?”
“Trst je naš!”
“Trst nije naš”, reče Vanja Krilater. “Bio je naš jedno kratko vrijeme, a onda su ga…
“Ah, sad se sjećam: zona A, zona B…”
“Je, je, je – a ja sad moram do kioska po cigarete”, reče Linda Burag i tako prekine raspravu.
Kioščari Linda Burag vratila se nakon nekog vremena prilično potunjena.
“Što je bilo, Lindo”, upita Beyondius Pseudohuman, “jesi li dobro?”
“Da. Ne, nego ovi kioščari…”
“Tko su sad pak pa ti?”
“Niste čuli? Niste čuli. Sve ih je više. Bojim se da nešto ne bi… Ma vidjeli ste ih sigurno. Svaki kiosk za novine ima po jednog. Rjeđe jednu – uglavnom je riječ o muškarcima tridesetih godina. Provode sate ispred kioska i dosađuju prodavačicama. Rjeđe prodavačima – tako da je možda riječ o pukom ritualu udvaranja. Ali uvjerena sam da tu ima nešto više. Kad god dođem do kioska oni mi se ispriječe, kao baš sada nešto važno imaju reći prodavačici. Ali sve što se može čuti iz usta jednog takvog kioščara nekakva su banalna bajanja, nabrajalice, zbrajalice i ine smicalice. Nikad nisam naslutila nikakav smisao u tome – nakon desetak sekundi oni se maknu i ispričavaju mi se što sam čekala, ali sve to skupa odaje nekakav umjetan dojam, kao da je riječ o unaprijed pripremljenoj sceni. Ponavljam, to se ne događa na jednom kiosku, to se događa na sijasetu kiosaka širom grada.”
“Vidim da te ta stvar brine”, reče Vanja Krilater. “Jesi li razmišljala da…
“Jesam li ja razmišljala? Što ja imam razmišljati? Valjda jesu li oni, jesu li kioščari razmišljali o tome što rade! I meni je palo na pamet da je riječ o skupini paranoidnih ali iznimno inteligentnih duševnih bolesnika koji na taj način žele izbjeći pokop na groblju za luđake! Jer, vjerujte mi, svi oni mahom izgledaju vrlo, vrlo bolesno.”
“Ali Linda, ovo nema…”, zavapi Beyondius Pseudohuman već na rubu panike, a Vanja Krilater već se po običaju potrudi spasiti stvar:
Dokle ovako “Služe li u ovom restoranu čorbu od salmonizirane salame?”, upita.
Ali stvar se više nije mogla spasiti:
“Koliko puta moram reći: ovo nije ta vrsta restorana! Ovo nije to!”, izdeklamira iznimno povišenim tonom Linda Burag i naprasno, poput furije, odjuri do zahoda iz kojega do kraja ovog izvješća više nije ni izišla.
“Svašta”, potiho reče Beyondius Pseudohuman, “i dokle ovako?”
“Ne znam, stvarno ne znam”, reče Vanja Krilater.
Potom pozove konobara da poruči nešto nečuveno i mrsno.