Mariana Castillo Deball otvorila je važna i vječno aktualna pitanja o ulozi muzeja, umjetnika i kustosa, ali na vrlo osobit način – pričanjem anegdota iz biografija stvari
Izložbu Parergon meksičke umjetnice Mariane Castillo Deball posjetila sam još u studenome prošle godine. Tekst o izložbi, koja se održala u berlinskom Hamburger Bahnhofu, tada sam nadahnuto započela, no zapeo je nedovršen negdje na relaciji Berlin-Zagreb-Berlin. No, Parergon mi se uporno vraćao kao jedna od omiljenih tema u razgovorima s berlinskim kolegama i prijateljima. Iz tog razloga odlučila sam mu se ipak vratiti i završiti tekst, prije nego što se izložba pretvori u prašnjavu publikaciju na policama neke arhive. Iako je prošlo već više mjeseci, želja da izrazim ono što me to toliko obradovalo i vratilo mi želju za odlascima u muzeje nije se promijenila.
Patnje mlade kunsthistoričarke Na moje veliko oduševljenje, zadesila me (buduća) profesija povjesničarke umjetnosti. Ironiju na stranu, moja je dužnost (ne bi li trebalo biti i zadovoljstvo?) redovito posjećivati muzeje i galerije te pratiti suvremenu umjetničku scenu. Zapravo divan posao. No u mom slučaju, to je uvijek zvučalo puno zanimljivije u teoriji nego što bi se potvrđivalo u praksi. Vrlo rijetko s izložbe bih otišla ispunjena i zadovoljna. Umjesto toga, nakon obilaska muzeja najčešće bi me preplavio nekakav osjećaj težine, snažne psihofizičke iscrpljenosti. Objekti, imena, datumi, činjenice, činjenice, činjenice. I dok neki izlošci pričaju priču sami za sebe, većina ipak ostaje nijema – ne dotiče me, ne ostvaruje pravu komunikaciju sa mnom. Prezasićenost informacijama i nedostatak narativa. Problem je, naravno, velikim dijelom i u mom, vječno štreberskom nagonu da sve te činjenice zapamtim i dobro pohranim u bespuća svoga uma… Bilo kako bilo, godinama sam se mučila s odlascima u muzeje i "odrađivala" izložbe, dok naposljetku nisam gotovo potpuno odustala i prihvatila tu svoju odbojnost prema muzejima i njihovim postavima. Kunsthistoričarka koja ne ide u muzeje, pa što.
Srećom, naziv Parergon prošle je jeseni privukao moju pažnju tijekom boravka u Berlinu te sam se odvažila još jednom riskirati. Uputila sam se u središnju dvoranu muzeja suvremene umjetnosti Hamburger Bahnhof, gdje su mi zaštitari takoreći oduzeli kaput i tutnuli audio-vodič u ruke, usmjerivši me prema pultu s programskom knjižicom u obliku novina. Uzela sam primjerak, pritisnula "play" na audio-vodiču i vrlo brzo zaboravila na sve ostalo. Više od dva sata plutala sam bez ikakvog osjećaja o stvarnom vremenu i prostoru, svako malo smiješeći se glasovima iz slušalica.
Tajni život predmeta Mariana Castillo Deball, rođena 1975. godine u gradu Meksiku, dobitnica je nagrade National Gallery Prize for Young Art 2013 koju dodjeljuje njemačka Nationalgalerie. Riječ je o nagradi jednog od najznačajnijih državnih muzeja za suvremenu umjetnost, namijenjenoj umjetnicima koji žive i djeluju u Njemačkoj. Dobitnik/ca nagrade ostvaruje samostalnu izložbu u jednome od šest ogranaka Nationalgalerie, praćenu publikacijom. Tako je nastao Parergon, samostalna izložba održana od rujna 2014. do ožujka 2015. u glavnoj dvorani Hamburger Bahnhof.
Riječ "parergon" (starogrč. πάρεργον) označava sporedno djelo. Njome su se prvobitno nazivali dodatni Heraklovi podvizi, oni koje je slavni junak grčke mitologije izvršio pored 12 naređenih. Otuda je riječ preuzeta za općenito označavanje sporednih djela ili stvari. Castillo Deball taj je naziv iskoristila za svoju izložbu posvećenu objektima raznih berlinskih muzeja, prije svega Nationalgalerie. Ona odabire sporedne i zanemarene objekte, vadi ih iz njihovog uobičajenog konteksta i smješta u novi "životni" prostor – središnju dvoranu muzeja. Objekti raznih kolekcija svoj "životni vijek" provode u podrumima, spremnicima, dvorištima, izložbenim vitrinama, muzejima, putujućim izložbama, privatnim kolekcijama, itd. te mnogi od njih nikada ne ugledaju svjetlo dana. Muzej je institucija koja ima odlučujući utjecaj na život objekata – određuje što vrijedi, a što ne, što se čuva, što ne, kupuje-prodaje, izlaže-skriva – a često i na živote samih umjetnika. Htjeli to oni ili ne, umjetnici nužno uspostavljaju određeni odnos prema instituciji – ili je prihvaćaju u nadi da će i sami biti prihvaćeni, ili joj se nastoje suprotstaviti kako bi bili zamijećeni. Možda nije iznenađujuće da Castillo Deball ovom izložbom otvara ta vrlo važna i vječno aktualna pitanja o ulozi muzeja, umjetnika i kustosa, no ona to čini na vrlo osobit način – pričanjem anegdota iz biografija stvari. Građi pristupa istovremeno senzibilitetom umjetnice i objektivnošću kustosice.
Različitim metodama – povijesnim, arheološkim i etnografskim istraživanjem, filozofskim promišljanjem i umjetničkim stvaralaštvom, izvlači ono sporedno i zaboravljeno te uspostavlja nove kontekstualne odnose u cilju ostvarivanja alternativnog čitanja i iskustvenog doživljaja predmeta koje inače doživljavamo posve uobičajenima i jednoznačnima – ne osobito vrijednima pažnje. Sam prostor postaje središte istraživanja: povijest građevine, njezinih objekata i protagonista; njihove migracije i reorganizacije. Razne faze istraživačkog procesa umjetnica zatim pretapa u veliku instalaciju protkanu izrescima iz novina, fotografijama, skicama i skulpturama.
Slike pričaju priče Fascinantno je koliko je ta izložba utemeljena na povijesnom i povijesno-umjetničkom istraživanju, a kako same činjenice uopće nisu u središtu pažnje. Ono što Marianu Castillo Deball zanima su priče, slučajnosti i poveznice otkrivene tijekom dugotrajnog i temeljnog istraživačkog procesa te način na koji se ona na njih može nadovezati vlastitim umjetničkim radom. Castillo Deball želi stvoriti svojevrsnu, kako sama navodi, "operu" u kojoj objekti, zgrade i arhitektonske rekonstrukcije utjelovljuju glavne likove, a muzejska dvorana njihova je pozornica.
Elementi dramaturgije mogu se primijetiti i u audio-vodiču, inače čisto utilitarnom dijelu izložbe, prisutnom samo kako bi nam osigurao dodatne informacije o izloženom, a ne i kako bi pridonio poetičnom doživljaju. Osobno, audio-vodiče izbjegavam u širokom luku. Pa i u ovom slučaju, da me na ulazu nisu gotovo prisilili da ga uzmem uvjeravajući me da je to "jako važno", sama ga sigurno ne bih uzela. Kao pratnju toj "operi o stvarima", Castillo Deball napravila je, dakle, audio-vodič koji ne samo da pridonosi doživljaju, nego koji je – usudila bih se reći – ključan za doživljaj izložbe. Glasovi stručnjaka, suvremenih svjedoka i fiktivnih likova pružaju nam uvid u preliminarni istraživački proces, pripovijedajući o individualnim sjećanjima, iskustvima i doživljajima koji su na neki način povezani s poviješću Hamburger Bahnhof ili kolekcijom Nationalgalerie. Opisuju nam što vidimo na slici koristeći istinite ili fiktivne priče, a ponekad je teško odrediti granicu između njih. Priče su većinom vrlo prohodne i pristupačne, nimalo apstraktne, a ponekad čak i duhovite te nas fantastično uvlače u svijet likova na slici (tko su oni, što rade, gdje usmjeruju pogled, o čemu razmišljaju; koja je priča same slike, kako je dospjela ovdje?).
No koliko god me se dojmila izložba, trebala bih spomenuti da su u nekim slučajevima priče možda ipak prezasićene informacijama, pomalo preduge, predetaljne ili preobjektivne. Svejedno, smatram da je korištenje govorne forme kao sastavnog dijela izložbe izvrsno rješenje za razbijanje uobičajenog i često monotonog pristupa temeljenog samo na vizualnom. Na taj se način postiže se bliskost s posjetiteljem/icom izložbe, upravo na način na koji nam se i radio obraća – ne kao širokoj publici, nego jedan na jedan (među mnogima). Uvlači se u uši gotovo kao da je riječ o našim vlastitim mislima. Tekst koji u vodiču slušamo može se pratiti u spomenutoj programskoj knjižici u obliku novina. U ovom slučaju on je sekundaran, prisutan više kao manuskript za lakše praćenje priča ili podsjetnik nego klasična knjižica.
Prisnost u muzeju Cijela izložba usporediva je s literarnim tekstom ili kazališnim komadom, jer različite objekte, građevine i protagoniste međusobno povezuje u dijalog čija je okosnica prostor u koji su smješteni. Mariana Castillo Deball ovom je izložbom razotkrila proces svojih opsežnih istraživanja i ukazala na njihovu slojevitost i mogućnosti koje nam se tom prilikom otvaraju – mogućnosti za vlastitu nadogradnju i stvaralaštvo. Tako svi izlošci nisu dobili svoju priču – odnosno mi kao posjetitelji je nismo dobili – već nam je taj prostor ostavljen slobodan za vlastite interpretacije. Cijela izložba može se promatrati kao veliko, dobro ukomponirano umjetničko djelo, a Mariana Castillo Deball svakako je opravdala dodijeljenu joj čast.
Što se pak tiče mene i mojih muzejskih pustolovina, priznajem da me audio-vodič dodatno oduševio jer sam ljubiteljica radija kao "intimnog" medija, medija koji zahvaljujući svojoj tehnologiji i načinu na koji dotiče slušatelja počiva na posebnom obliku bliskosti/prisnosti. Prisnost – to je nešto što ne susrećemo često u muzejima, a vrlo vjerojatno i razlog zašto ih ja tako rado izbjegavam. Ali ovdje, kada sam se našla ispred velike reprodukcije jordanske fasade Mshatta (koja se – nevjerojatno – umjesto tamo gdje pripada, danas nalazi u velikom muzeju Pergamon u Berlinu) i poslušala njezinu vizualnu kompoziciju prenesenu u glazbeni jezik, poželjela sam zagrliti autoricu ove čarobne dosjetke. Triangle, elgnairt, triangle, elgnairt, triangle, elgnairt, rosette, triangle, elgnairt, bird, triangle, elgnairt, rosette…