Pariz

U to sam doba primio pismo iz Glavne uprave Saveza poljskih pisaca u Varšavi i nisam mogao povjerovati vlastitim očima. Pismo je javljalo da mi je dodijeljena stanovita devizna svota u svrhu financiranja putovanja u Pariz. U Krakovu su slična pisma primili: Jan Szczepański, Tadeusz Nowak, Wisława Szymborska i pretpostavljam još nekoliko drugih osoba. Svi smo bili mladi, daleko od kasnijih postignuća, a već smo pozvani i to kamo? – u Pariz! I to nije sve. Na nacionalnoj je razini takva pisma primilo oko dvjesto osoba, također uglavnom mladih. Razgovarao sam kasnije, već u inozemstvu, s čovjekom koji je u to doba obnašao neku dužnost u SPP–u. Ispričao mi je nekoliko zakulisnih pojedinosti iz kojih je proizlazilo da nisu svi članovi uprave bili pristaše “novoga”. O tome što je bilo novo, u Poljskoj smo znali i više nego dobro.

Dodijeljena svota bila je jadna, ali bili smo spremni otputovati za ništa, samo da budemo u Parizu. Najžurnije sam odgovorio da pristajem i, očekujući odgovor, počeo kombinirati kako bih ovdje u Krakovu nabavio radioprijamnik Szarotka. Jer Szarotka je bila vrhunac tehnike u Narodnoj Poljskoj. Bio je to radio koji je još imao lampe, ali je djelovao na principu tranzistora. Pričalo se da se u Parizu za tako nešto može dobiti bogatstvo ako se naleti na Židova iz Poljske.

U međuvremenu je prva socijalistička zemlja koja se trgnula iz depresije bio Sovjetski Savez. I tako je i trebalo, jer on je bio domovina proletarijata, a gomila “demonaroda” trebala se osloboditi kužnih isparavanja kapitalizma tek poslije njega. A prije svega ih se trebala osloboditi Poljska.

Slučajno sam na radiju čuo jutarnje vijesti što su započele riječima koje je spiker izgovorio s odgovarajućom liturgijskom pompom, da je prvim sekretarom KPSS–a postao drug Hruščov. Tako je započelo razdoblje Hruščovljeve vladavine, zapamćeno po krizi u Poljskoj i Mađarskoj, posjetu Americi i novoj, kubanskoj krizi, koja zamalo nije uništila zemaljsku kuglu. Kako sam već spominjao, socijalističke vijesti, čak i ovako značajne, dolazile su iznenada. Dugo nakon toga su među zapadnim sovjetolozima trajale rasprave što je Sovjetski Savez imao na umu.

“Hoće li ući ili neće?” – ponavljalo se dugo prije Solidarnośći. Došlo je do toga – kako se pročulo – da je Hruščov sletio u zračnoj luci Boernerow kraj Varšave i uručio Gomułki ultimatum da će, ako Poljska ne ispuni sovjetske zahtjeve, “ući”. Gomułka ga je umirio i uvjerio da će sovjetski zahtjevi biti ispunjeni. No zamolio ga je za strpljenje, tvrdeći da je u Poljskoj razvoj situacije već takav da se red ne može vratiti smjesta. Hruščov je na to pristao i odletio, a Gomułka je ispunio onakvu ulogu kakvu je kasnije ispunio Jaruzelski prema Brežnjevu, samo u blažemu obliku.

Hruščov je imao pune ruke posla. Jedva je sredio problem s Gomułkom, a već je bila nužna intervencija u Mađarskoj. Tamo je prošao puno gore nego u Poljskoj. U Budimpešti je izbio ustanak.

Sjećam se vijesti na temu toga ustanka. Nekoliko noći smo prosjedili u gomili u ulici sv. Jana u Krakovu. Više točno ne znam koji je od jazz glazbenika ondje imao polulegalan stan. Neprekidno smo slušali radio namješten na poljsku postaju. Poznati i polupoznati su ulazili i izlazili, nitko nije spavao, a iznad svega se nadvijala velika nepoznanica. Poljska je otvoreno bila na strani Mađara, poljski ratni dopisnici su bili u Budimpešti, poljski zrakoplovi su onamo slijetali noseći krv za ranjenike. I to je bilo sve što smo znali. U to su doba stvarne informacije bile vrlo škrte, umjesto njih kolale su najstrašnije vijesti koje je svjesno puštala sovjetska strana. Na kraju nitko nije znao što se tamo doista događalo. I tako je ostalo godinama. Sovjetski Savez je ugušio ustanak, a dobio je i promidžbeni rat s nama. Poljska se ubrzo zauzela malom stabilizacijom i zaboravila na Mađarsku.

Naravno, nismo znali za planove koje su u Boernerowu skovali Hruščov i Gomułka. Kada se Gomułka vratio iz diskretnoga izbjeglištva i postao prvi sekretar, voljeli smo ga svi, ja također. Ima jedna slika: Gomułka u prvome planu – govori s tribine na trgu Defilada, a pod tribinom se vidi bezgranično more oduševljenih glasova koji ga pozdravljaju. Nedugo iza toga otputovao sam iz Poljske, ali tek sam nakon drugoga, sljedećega dolaska shvatio razmjer promjena do kojih je došlo u Poljskoj – promjena na gore.

U Pariz sam otputovao pred sam kraj 1956. godine s Tadeuszom Nowakom, mojim susjedom iza zida, te s Wisławom Szymborskom. Tamo smo se trebali pridružiti Janu Józefu Szepańskom koji je otputovao nešto ranije. Pripadnost Krakovu bila je u nas vrlo snažna, snažnija nego danas. Nismo mogli zamisliti život u drugome gradu, a najmanje u – Parizu. Prije dolaska dao sam si sašiti odijelo od crnoga krepa koji tradicionalno služi za žalobnu odjeću. Materijal sam nabavio u komisijskoj radnji. Budući da je bio početak zime, naručio sam i prsluk da mi bude toplo. Odijelo je sašio sam gospodin Dyczek, glavni krojač “dobroga društva”, bilo je jako elegantno i sukladno modi koja je vladala u tadašnjemu Krakovu. Odjenuo sam ga u Parizu samo jednom – u noći kada sam se našao u kabaretu Crazy Horse Saloon. No nisam odjenuo prsluk jer je zima u Parizu, za razliku od zime u zemljama Istočne Europe, bila vrlo topla i nemilosrdno sam se znojio.

U Pariz smo putovali preko Katovica, ali u to nisam siguran. A možda smo putovali preko Varšave i istočnoga dijela Njemačke? U svakome slučaju, nakon što smo u Krakovu sjeli u vlak, tek smo sljedeće noći izašli u Parizu na Gare du Nord. Stupili smo na peron. Ja – u crvenoj skijaškoj kapi na glavi i u predratnom kaputu, koji sam dobio od Herdegena u zamjenu za novu umjetnu budnu gnjilozelene boje. Tadeusz Nowak – u smeđoj beretki, koju je nosio duboko navučenu na čelo, a Wisława Szymborska u marami, zavezanoj pod vratom. I nitko nas nije dočekao.

U toj se situaciji u meni probudila zvijer koju bih nazvao “očajni lav”. Bila je to situacija nalik onima kada više nitko ne može ništa napraviti i ja – nemajući drugoga izlaza – moram početi djelovati. Na Tadeusza Nowaka se u vezi s poznavanjem francuskoga jezika nije moglo računati. Na Wisławu Szymborsku također ne, a osim toga bila je žena, poslije dana i dvije noći provedene u vlaku i nije mi se pristojilo s njom računati. Palo je dakle na mene, osobito zato što sam prije odlaska počeo učiti francuski. Satova je bilo uvelike premalo da bih tečno razgovarao, ali tu si nisam mogao pomoći.

Iako nikada prije nisam putovao metroom, uspio sam u njega uvesti našu skupinu skupa s prtljagom. Dovezli smo se do postaje Odeon i izronili na površinu. Pokazalo se da je to prostarn trg s puno ulica. Ušli smo u prvi bolji bar da bismo nazvali hotel. To jest, ja sam trebao nazvati i usto razgovarati na francuskom. Kada su mi s druge strane odgovorili da slobodnih soba ima – napokon sam osjetio olakšanje.

Prisjećam se tih događaja otprije pedeset godina. S današnjega gledišta oni su beznačajni, ali želim podcrtati kako su malo tada značile tri osobe iz Poljske izgubljene u Parizu. Ili – kako je snažno Istočna Europa bila tada odsječena od svijeta.

Olakšanje je bilo preuranjeno. Tko ne poznaje Pariz, taj si ne može zamisliti kako je dug put od Place de l’Odeon do hotela Saint–Louis–en–l’Ile, ako se ide pješice vukući kovčege.

Kada sam napokon, skupa s Tadeuszom Nowakom, zaspao u bijednoj sobi, u bračnom krevetu pod konjskim gunjem, osjetio sam veliko zadovoljstvo. Pokus je pokazao da neću propasti ma što se dogodilo.

U Parizu je tada sve, započevši od hotela, bilo drugačije no danas. Konjski gunjevi, kao pokrivač, bili su stvarna činjenica. Posjetio sam taj hotel nekih trideset godina kasnije. Samo plan zgrade, istina stare, podsjećao je na prošlost. Hotel je sada imao četiri zvjezdice i bio otmjen, kao i cijela ulica Saint–Louis–en–l’Ile. Počinjala je od mostića koji povezuje Notre Dame s otokom (i taj je mostić nekoć bio drugačiji) i završavala na drugoj obali otoka. Cijeli Pariz se promijenio do neprepoznatljivosti.

Kada sam ovamo doputovao kasnije, prvi put na stalno, upravo je započinjalo čišćenje Pariza. Predsjednik Francuske je tada bio general Charles de Gaulle, a njegov ministar kulture – André Malraux, koji je došao na tu zamisao. Dotad je Pariz stoljećima bio prljavosiv, uglavnom zbog dimnjaka, a kasnije od automobilskih ispuha. Sada je postajao sve svjetliji i neusporedivo se proljepšao.

Francuska je sve do završetka rata u Alžiru 1959. godine bila siromašna, a zatim se počela bogatiti. Stari Francuzi se do danas sjećaju tih vremena koja nazivaju les trente glorieux – “trideset godina slave”, imajući na umu trideset godina sve većega blagostanja.

Četvrt u kojoj sam stanovao prvi put bila je siromašna. Iznimku su predstavljali hôtels particuliers – palače, također zapuštene, u kojima je živjela nasljedna aristokracija i novi skorojevići. Opće siromaštvo prepoznavalo se po manjku infrastrukture i izostanku turizma. Rupe kao zahodi, izravno u podu, nisu iznenađivale nikoga. Mene također, jer sam doputovao iz tadašnje Poljske, gdje su sanitarni uvjeti bili dvojbeni. Turizam je završavao na Louvresu, Champs Elysées i okolici. Obuhvaćao je i četvrt bluda u blizini trga Pigalle. Istodobno je četvrt s lijeve obale Seine bila u potpunosti arapska. Svake su noći tamo eksplodirale bombe, učinak obračuna između Alžira, koji je još uvijek bio pod francuskom kolonijalnom vlašću, i policije. Sve to na prostoru otoka.

To su bile posljednje godine kada je policija još nosila kratke pelerine, a pariški metro zapošljavao sredovječne žene koje su nadzirale podzemne prolaze. Stajale su na obje strane hodnika, neprekidno bušeći karte i neprestano razgovarajući o meni nerazumljivim stvarima jer još nisam znao francuski. Bile su to zasigurno nebitne stvari.

Francuska je bila također i jedna od poratnih zemalja u kojima su još vrijedili “stari novci”. Kupnje su se izračunavale u stotinama i stotinama tisuća franaka, a “novi novac” je uveden nekoliko godina kasnije. Tijekom dva mjeseca boravka hranio sam se uglavnom hladnim mlijekom i narančama i bio sam oduševljen, jer je takvo mlijeko u Poljskoj bilo nedostupno, a naranača nije uopće bilo punih trideset godina.

U prvim danima bacili smo se na tradicionalne pariške ture koje je tamo morao proći svaki turist. Oficiels de Spectacles – tjedni informator koji je izlazio u Parizu – postao je obvezatnim dijelom naše opreme. Za kazališta nam je manjkalo novaca, za restoran – makar i najskromnji – također, pa smo posjećivali spomenike i muzeje. Ali postojala je jedna jeftina razonoda kojoj smo se prepuštali do mile volje – kino. U Poljskoj je film dijelio svijet ideološki na dvije polovice – istočnu i zapadnu. U Parizu se polovica koja je za nas u Poljskoj bila nedostupna otvorila i mi smo je obilno koristili. Glad za filmom bila je velika. Još dugo nakon povratka u zemlju prepričavao sam Herdegenu filmove, a on je, iako nije bio zainteresiran, radoznalo slušao. S kakvom sam nasladom gledao filmove iz cijeloga svijeta, pozorno zaobilazeći sovjetske i one iz “demonaroda”. Jer i takvi su se filmovi ovdje mogli pogledati. Tako je prošao tjedan, a možda i dva, i došlo je do nezaboravnoga susreta s Cybulskim i Kobielom na Champs Elysées.

Poznavao sam ih od 1950. godine, kada sam upisao arhitekturu, a oni glumačku školu. Zatim, 1953. godine, oni su se preselili u Gdanjsk sa cijelom klasom i moji odnosi s mladim glumcima su oslabili. Slušao sam da u Gdanjsku rade u nekom svježe pokrenutom kabaretu i samo sam toliko znao o njima.

Na Avenue des Champs Elysées stajao sam pred izlogom automobilskoga salona. Odlazio sam tamo dosta često da bih se napajao pogledom na automobil koji mi se svidio. Pariz – zemlja snova – otvorio je preda mnom granice i sve što mi je u Poljskoj bilo nemoguće, pretvaralo se istoga trena u istinu. Trenutačno, jer već sam se za dva mjeseca morao vratiti u stvarnost.

Moram objasniti da je automobil koji sam zapazio bio najmanji mogući. Pretpostavka da bi to mogao biti golemi mercedes, bila je jednako luda kao što je ludo bilo i to da je to bio najmanji automobil svijeta. Ali ja, htijući sačuvati privid logike, morao sam sačuvati umjerenost i zato sam odabrao ovo drugo. I moje misli su bile lude.

Pozdravili smo se srdačnošću svojstvenom Poljacima u inozemstvu. To jest, svojstvenom samo u prvome trenutku. Taj je trenutak bio dovoljan da se dogovorimo za sutra. I tako sam pao u pandže Katelbacha.

Prezime Katelbach pojavljuje se u jednom od filmova Romana Polańskog. Nisam siguran je li Polański razgovarao s Cybulskim i Kobielom o Katelbachu, ili se ono pojavilo slučajno. Kao i svi glumci u Poljskoj, a vjerojatno i u svijetu, Cybulski i Kobiela su znali za pojavu zvanu “muzara”. To je čovjek izvan glumačkoga kruga, npr. inženjer, liječnik, odvjetnik, ali zaražen obožavanjem glumaca. Budući da ima određena financijska sredstva, poziva glumce na zabave, hvali ih i ponosi se njihovim društvom. Zauzvrat glumci mu laskaju i istodobno rugaju sa strane.

Službeno je Katelbach bio Poljak i britanski zrakoplovac u Drugome svjetskom ratu, ali njegovi su životni putovi nejasni. U trenutku kada se pojavio u Parizu, bio je srednji poduzetnik i zapošljavao je radnike na crno. Ti su radnici određen broj sati dnevno pritiskali stroj i poslije svakoga pritiska nastajao je umjetni cvijet od plastike. Bilo je to na početku ere umjetnih materijala koji će ubrzo – skupa s drugim tehnologijama – zavladati svijetom. Katelbach je prodavao umjetno cvijeće u industrijskim razmjerima i od toga živio sve bolje.

Ipak, kraj stroja nisam nikada zatekao ni Cybulskoga ni Kobielu, iako sam imao dojam da su plaćani za to. Nekako je ispadalo da su bili kod njega u kući, u gradu, u baru ili u noćnom klubu. Očigledno su se na početku angažirali kao radnici, ali ubrzo se pokazalo da su u Poljskoj glumci i da ih čeka velika budućnost.

Pridružio sam im se. Doduše ne kao glumac, već kao prilično slavan književnik i – zahvaljujući Przekroju – prije svega kao ilustrator.

Nikada prije nisam bio u situaciji korisnika “muzare”. Po mojemu mišljenju, to je odbojno. Iziskuje hipokriziju, posebice kada si u skupini drugih korisnika. S jedne strane pojačava osjećaj prezira prema objektu, s druge – pojačava skupni osjećaj samozadovoljstva. Ipak, boraveći u tuđoj zemlji i to na samo dva mjeseca, nisam se mogao oduprijeti iskušenju. Za Poljake je u tome razdoblju bilo karakteristično uvjerenje da se računa samo ono što se zbiva u Poljskoj, a svi grijesi počinjeni u inozemstvu nemaju nikakva značenja. Otkad sam se spojio s Katelbachom, u njegovu društvu više nisu boravila samo dva glumca, nego dva glumca i jedna literat.

Sporedni rezultat moga boravka u Parizu, nakon upoznavanja Katelbacha, bilo je pojačano pijanstvo. Sada je alkohol, zahvaljujući Katelbachu, postao još dostupniji. Bio sam neprekidno pripit ili pijan. Ne samo zbog Katelbacha i odbojnosti s njime u vezi. Cijelo vrijeme boravka u Francuskoj imao sam osjećaj manje vrijednosti Poljske i moje vlastite sudbine. Činilo mi se beznadnim to da ću zauvijek ostati u Poljskoj i s njom dijeliti sužanjsku kob. Pio sam i da se obodrim jer sam se osjećao sputanim nemogućnošću slobodnoga kretanja, sporazumijevanja i rješavanja najjednostavnijih problema. Završilo je na tome da sam pio, s jedne strane iz žalosti zbog povratka u Poljsku, a s druge zato što ću povratkom opet steći sposobnost stvaranja, što bi me trebalo suzdržati od pića. Ali nije suzdržalo. Pio sam dakle iz opće nedoumice.

Zbog alkohola se slabo sjećam drugih događaja iz toga razdoblja. Noć u Crazy Horse Saloonu zasigurno spada u takve. Prisjećam se samo epizode kada sam upoznao Jacquesa Tatija, na što sam bio jako ponosan. U okviru zatopljenja u Poljskoj je dopušteno prikazivanje njegove dobrodušne komedije koja je postigla izniman uspjeh. U Parizu sam u baru upoznao pijanista koji je skladao glazbu za taj film. Iskazao sam svoje oduševljenje Jacquesom Tatijem. Moj sugovornik me upitao bih li ga želio upoznati osobno jer stanuje tu blizu, s druge strane ulice. Prestrašio sam se. Posjet tako nepojmljivom domaćinu učinio mi se nečim izvanrednim, a usto sam jedva govorio francuski. Moj je sugovornik nazvao i Jacques Tati se s nama dogovorio za sljedeći dan. Sutradan sam s velikom tremom došao u bar. Moj sugovornik je čekao i zajedno smo pošli na Champs Elysées. Jacques Tati je stanovao na dvorišnoj strani u prostranom prizemnom stanu. Za razliku od ulice, tamo je bilo tiho i vrlo ugodno. Umjesto uobičajene kave zamolio sam... ali što? Druga pića tada nisam poznavao, pa sam zasigurno zamolio whisky. Još dugo poslije toga imao sam teoriju “prenaprezanja”, koju sam kasnije parodirao u djelu Moniza Clavier. Sastojala se u tome da Poljak kada mu ne ide, pristupa postupku “prenaprezanja” i tada mu odmah ide bolje. Naravno, čitav se proces odvija uz pomoć alkohola.

Ne znam koliko sam dugo bio kod njega. Pretpostavljam da nisam dulje od sat ili dva. Teškoću mi je predstavljala neobičnost situacije i, jasna stvar, “prenaprezanje”. S francuskoga smo se prebacili na engleski s kojim sam se bolje snalazio. Predstavio sam mu se općenito – Polish writer – i imenovao grad iz kojega potječem – city of Cracow, very interesting. Zauzvrat, on mi je darovao album Dvorci uz Loaru, napisan na francuskom, i pozvao me da ga posjetim kada god prolazim kroz Francusku. Dvije godine kasnije neočekivano sam se našao u Parizu, ali više ga nikada nisam nazvao pa se čak nisam potrudio ni sačuvati njegov telefonski broj.

Sada mislim da sam postupio loše. Kao Poljak, u to sam doba imao najdivljije predodžbe o odnosima među ljudima u Europi i, govoreći preciznije, o odnosima između “njih” i “nas”. Zamišljao sam si Bog zna što, i nije mi palo na pamet da se oni prema nama odnose normalno te da ne znaju, ne mogu znati za to, da se mi, odgajani u abnormalnosti, više nismo u stanju ponašati poput njih.

Drugi je događaj bio posjet naše skupine Maisons–Laffiteu, sjedištu Jerzyja Giedroyća. Prije stanovita vremena čitao sam u Krakovu Kulturu, ali rijetko, samo kada su konspiracijski uvjeti tome pogodovali. Prije toga posudio sam od poznanika, naravno povjerljivih, Gombrowiczevu knjigu Transantlantyk koju je objavila Biblioteka Kulture. Ali u njoj nisam razumio ništa – ili nisam htio razumjeti, jer su me kruti principi marksizma zaglupili. Kasnije sam počeo čitati pozornije i utvrdio da je jezik “Kulture” bio drugačiji od našega svakodnevnoga razgovornog jezika u zemlji i podsvjesno sam nastojao taj jezik nasljedovati. Sada, koristeći priliku, priključio sam se skupini.

Ali pratio me strah. Deset godina u Narodnoj Poljskoj je učinilo svoje. Odgovaram samo za svoje vlastite spoznaje i ne pripisujem ih nikome drugom. Već kada smo sjedali u vlak za Maisons–Laffitte, osjetio sam se čudno. Obuzeo me besmislen osjećaj da nas netko prati. Taj je osjećaj trajao sve dok posjet nije okončan i dok se nismo ponovno našli u Parizu.

Bilo je toliko javnih opisa gospodarstva u Maisons–Laffitteu da se osjećam oslobođen obveze da pridodam svoj. Sam Giedroyć ostavio je na mene dojam nepristupačna čovjeka i usto starijega od mene za cijeli naraštaj. Zahtijevao je neizmjerno poštovanje i nije dopuštao da mu se itko približi. I takav je za mene ostao do kraja života.

Razgovor je tekao kako je trebalo. Bili smo gosti iz Poljske, usto odijeljeni od Francuske za cijelu komunističku vječnost. Za vrijeme toga prvog susreta ni ja ni ostali među nazočnima nismo namjeravali ostati za stalno. Naprotiv, sama pomisao na to budila je u nama smijeh koji nije bio lišen ogorčenja. Bili smo svježe probuđeni nadom da događaji posljednjih godina prijete daljnjim razvojem demokracije u kojoj ćemo mi svi sudjelovati. Giedroyć je polagao nadu u Gomułku i bio ga je spreman poduprijeti, čime se uostalom suprotstavio reakcionarnome Londonu. Svi smo bili mladi, ispod tridesete. Ja sam, boraveći u Parizu, mogao raspredati pesimistična razmatranja, koja sam već spominjao, ali što se povratka tiče – bili smo suglasni: svi se vraćamo u Poljsku i za nju ćemo se boriti.

A dan povratka se približavao. Očekivao sam ga sa žalošću i s nadom, a budući da je u toj dobi žalost za onim što je bilo kratka – ostala je zapravo samo nada. Tako sam već na putu natrag u mislima odmjeravao cvjetasti prsluk u spoju s odijelom od crnoga krepa i zamišljao da tako odjeven ulazim u Dom pisaca na satiričnu večer. Taj sam prsluk kupio u Parizu. Prije toga sam nastojao prodati radio Szarotka jednome krojaču na Rue de Temple. Nisam zapravo dobio bogatstvo koje su mi najavljivali u Krakovu, već jedva protuvrijednost plaćenu za radio, koja je ipak, pridodana mojoj ušteđevini, dostajala za kupnju prsluka.

Sam Sławomir Mrożek, sa svojim prepoznatljivim smislom za humor, interpretira to tako da je onaj koji ne uspijeva pisati drugačije no “natprirodno” (nadrealno, u parabolama, groteskno), jednostavno prestao postojati – iščeznuo je, raspršio se tko zna kamo, umro. Njegovo mjesto sada zauzima netko drugi – osoba drugih osobina, i to do toga stupnja da traži i drugo ime. Bit će to naslovni Baltazar.

Potkraj ovoga izvješća o životu Sławomira Mrożeka njegov autor priča o snu koji je sanjao u Parizu u prosincu 2003., godinu i pol poslije preživljenoga udara. Upravo je u tome snu upoznao svoje novo prezime i “začuo” najavu “dalekoga putovanja preko granice”. Nema razloga sumnjati u istinitost toga priznanja; ne čini se da bi pisac izmislio taj san radi kompozicije, a posebice da bi u njemu sebi odabrao ime. No ono nije obično i bez značenja. Neodoljivo asocira na posljednjega kralja Babilona i na čuveno predskazanje za vrijeme mitske gozbe. Riječ je, naravno, o biblijskom mane, tekel, fares ispisanom tajanstvenom rukom na zidu. Podsjetimo što znače te riječi, barem prema proroku Danielu:

“Izmjereno, odvagnuto, razdijeljeno. Izmjerio je Bog Tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj. Bio si vagnut na tezulji i nađen si lakim. Razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i dano je Medijcima i Perzijancima.”

Baltazar alias Sławomir Mrożek sastavlja u toj knjizi životnu bilancu (“broji”) i ocjenjuje sama sebe (“važe”). Budući da pak ne posjeduje nikakvo kraljevstvo i nema što razdijeliti, dijeli ono što ima, to jest svoju mudrost. A ta mudrost kaže: ono što nas spaja su sjećanje i govor. To je jedino čovjekovo kraljevstvo.

(Antoni Libera)