23.9.2004.

Yves-Alexandre Tripković  

Pariz nema jutra

party animals / 01

Bilo je petnaestak platna malog formata u nekom modernističkom stilu u levitaciji s prikazima ljudskih tijela sa životinjskim glavama, jeza, i jedno veliko koje je nazvao Pomrčina sa stotinjak životinjskih tijela s ljudskim glavama, dvostruka jeza. Na  platnima je vladala strašna gužva, kao i među uzvanicima koji su se nalazili u toj minijaturnoj galeriji. Budući da nije bilo ničeg za stavit’ pod zub, otpio sam dvije-tri čaše bijelog i naslonio se na stup u sredini galerije koji ju je bit će pridržavao da s? ne uruši. S čašom u ruci, čekao sam da se okonča to ishinjeno klanjanje geniju, srećom da još postoje pismeni ljudi, mislio sam listajući katalog te samozvane izložbe. Tekst na koji sam naišao zaintrigirao me. Bilo je govora o djetinjstvu i leptirima, prinčevima putnicima i magovima hipokritima. U nikakvu dosluhu s reprodukcijama. Paralelni svijet koji je nadilazio onaj o kojem je govorio. Vidio sam Argentinu koja je tamo ćaskala s nekim kad začujem: Volite li? - okrenuh se kako bih otkrio izvor tog neuobičajenog pitanja. S druge strane, naslonjena na stup, stajala je djevojka pogleda plavog kojim je gledala kroz strop: Zovem se Sophie. Ovo je izložba mog brata, se znate? Ne mislim da je umjetnik. Nedostaje mu iskrenosti. Precerebralan je, mislim da se cure ne zabavljaju dok se ševe s njim. Istina je da nije za bacit’, ovakav s tom aurom neshvaćenog pjesnika starice se lako hvataju na njega. Jedna od tih starih glupača organizirala mu je izložbu. Jednom riječju žigolo, rekli biste. Brzo se navuče na priču… Ste Vi sad s Argentinom? Znate da je podbacila s mojim bratom. Vidjela sam Vas kako skupa ulazite, još Vas nije poševila, jel’ da? To su stvari koje se brzo primijete. Nisam znao što bih joj odgovorio, kimao sam glavom, listao katalog. Mora da sam zapalio cigaretu, prošao rukom kroz kosu, pogledavao prema Argentini dok je govorila o njoj, gledao u njezina brata dok ga je spominjala, više ne znam. Ta je cura imala bogat unutarnji život. Prebogat za mene. Oćete popit’ nešto? Nisam ni primijetio da sam ispraznio čašu. Vidio sam je kako se vraća s napola punom bocom u jednoj i dvije čaše u drugoj ruci. Ako se dobro sjećam, od tog je trenutka više nisam želio napuštati. Ne z?am zbog čega, no bio sam gotovo uvjeren da je ta cura koja mi je tako neopterećeno pričala o svemu što nas je okruživalo bila vidovita i da je očekivala nešto od mene. Zbog čega bi mi u suprotnom dala toliko u tako malom vremenskom razmaku?

Žigolo starica pridružio nam se obgrlivši svoju sestru oko struka: I, jel’ vam dobro u mom zvjerinjaku, hi, hi, hi - nasmije se hijenski. Odmakne mu ruku i predstavi me: Ovo je Andreas, piše za Popodnevni - izmisli novog mene. Ovaj me put razmažena beba primijeti, rukovasmo se kao da to ne učinismo prije, imao sam čak pravo i na prijateljsko namigivanje i na: Nije adekvatno mjesto za ozbiljnu spiku o slikarstvu. Prolistajte si katalog, Sophie ga je napisala, nikad joj čovjek ne bi reko. Ništ’, ostavljam vas, ne smijem zapostavit’ ostale. Andreas, zar ne ? Nazovite me ovih dana, složit’ ćemo večericu doma…

Ne bi se reklo, al’ ti ševi Argentinu - Sophie je uvijek vraćala kusur. Argentina! - svi se okrenuše prema nama, s velikim osmijehom pozivao ju je da nam se pridruži. Napravila je gestu u smislu pričekaj me, ostavljajući svog sugovornika. Kad nam se približila, smješkajući se i dalje procijedi: Ne želim te ovdje, vrati ovog kretena gdje si ga našla. Marš kurvetino! - Barbiena replika zadrhti, a umjetnik mi smijuljeći se nanovo pruži ruku: Večeru ćemo jednom drugom prilikom.

Nisam takvim zamišljao Vašeg King-Konga - pokušaj da nasmijem Argentinu čim smo izašli iz galerijice nije uspio. Dođite, dugujem Vam objašnjenje - držeći me za ruku odvela me do bara koji se zove Les Palettes ili tako nekako, u svakom slučaju znam da je u nekoj vezi s bojama.

Na kraju se ispostavilo da joj je slikar suprug i da nije želio priznati njihovo dijete i da se i sama osjećala premladom da bi ga odgajala pa ga je smjestila u dom za siročad, a otac njezine djevojčice viđao je druge žene i prepuštao se brizi starica, i da joj je bilo dozlogrdilo čekati ga noću pa je kurila tipove kako bi se osvetila pa ju je jednom osumnjičio prateći je jednog dana pa je upucao tipa koji joj je pružao cunnilingus zbog ?ega je osuđen na tri godine, iz čega se izvukao zahvaljujući njezinu lažnom svjedočenju. Ipak su na autopsiju poslali jezik pokojnog što ga je moglo koštati doživotne, no mito jedne dobro plasirane buržujke izbrisao je čitavu priču i sad joj je još samo preostalo dočekati rastavu.

Bila je šteta jer su moji osjećaji prema toj fatalnoj ženi koja je pripitomila King Konga na plastificiranom papiru bili utemeljeni na dobrim nakanama, naivnim, bezbrižnim, na granici dječjih. Nakon što mi je ispričala sve o sebi? nisam se mogao zamisliti kako krstarim tim prostranstvima koja su čuvala uspomene na lizača ubijenog tijekom  servisa. Kada ispraznismo čaše, na salveti mi ispiše svoju adresu i kod. Nevjerojatno je kako neke osobe žele da znamo toliko o njima. Uzeli smo taksi koji nas je odveo do Montmartrea. Dok smo se vozili čuli smo samo zvuke s radija: Prvi krug predsjedničkih izbora zaprepašćuje Europu. Kandidat ekstremne desnice uz trenutačnog predsjednika najozbiljniji je kandidat. Protukandidat najavljuje povlače?je s političke scene nakon završenih izbora - odluka je to čovjeka koji više ne prihvaća biti vječiti drugi - ne zaustavljajući se da udahne kričao je radio. Ne izgovaramo ni jednu riječ, spremni pojačati ulog, šutimo. Je li i čovjek koji nas vozi jedan od onih glasova koji su omogućili da uopće dođe do onoga o čemu galami radio? Čiji glas omogućuje podjelu na one koji žele ono što ostali ne žele i one koji više neće biti u stanju išta zaželjeti ako oni koji žele ono što ostali ne žele izglasaju većinu. Re?enica koja koketira s apsurdom, poput situacije koja ju je izazvala. No sve to ne može biti potpuno istinito. To se ne može dogoditi. Proizvod je to očajničke mašte, u stvarnom svijetu te su stvari nepojmljive, Hieronymus Bosch ne bi osmislio slične orgije. A te riječi ne proizlaze nego iz straha, otvorenog, iskrenog, potpuno legitimnog, kao i iz zabrinutosti onime što manifestiraju ti simptomi. Kritični. Pacijent je mrtav: Svi oni koji ne vladaju nesvršenim perfektom - van!

Mislio sam je ostaviti pred njezinim ulazom i vratiti se kući pješice i to sam joj i govorio kad mi poče pričati o tom nekom perverznajaku koji živi u zgradi i koji je često čeka pred njezinim vratima na četvrtom. U ulozi tjelesnog čuvara otpratio sam je do praga. Kad sam se uspravio s ključevima koji su joj bili pali na pod, obujmi me oko struka oslonivši se na mene, odmaknuo sam je, nakon svega onoga što sam čuo, nisam htio izigravati Kena. Zalupila mi je vrata pred nosom. Kako bi mi odmah potom ponovo ?tvorila, ovaj put morao sam pokazati malo od svoje galantnosti. Kao što sam i predvidio, vraćao sam se kući pješice, no kako se osjetih iznenada oslabljenim, sjeo sam u neki tamo bistro i naručio croque monsieur koji sam na miru pojeo nakon što sam se osvježio.

adam je eva

Sve ovo nije starije od jučer. Obukla sam se nabrzinu i s Oscarom podzemnom uputila prema tipu kojeg sam srela sinoć. Nasmrt sam se dosađivala. Na vernissageu moga brata visoki Alessandro nije prestajao trčkarati za mnom, a kako je galerija sićušna nisam ga se mogla riješiti, pa mi je to pošlo za rukom čim sam ugledala Argentinu u pratnji nekog muškarca, pohrlivši prema njemu čim ga uhvatih samog. Alessandro koji uvijek govori rukama nastavio je gestikulirati u znak nerazumijevanja što sam otišla bez riječi, prateći me pogledom pokunjenog psića. Čim začuh glas tipa koji je listao katalog više ne obraćah pozornost na Alessandra, neumornog inkasatora riječi.

Imao?je ugodan glas, muževan, i pokušavao je svojim riječima dati dojam da uopće ne uzima za ozbiljno ono što izgovara, no to je bila samo ugodna iluzija. Sigurno sam djelovala poput glupače, onako ukipljena pred njime, nisam rekla gotovo ništa, valjda sam izvalila neku glupost. Kako bi izbjegao ono što sam upravo rekla, prođe rukom kroz kosu. Nisam više znala što bih rekla, srećom u tom nam se trenutku pridruži Argentina. Bila sam fakat ljubomorna na tu ženskaču.

Njezina priča s mojim bratom dio je prošlosti, ?o sada je nanovo držala u šaci tipa koji mi se počinjao sviđati, bez obzira na to što sam ga tek srela više nisam ništa čula i osjećala sam se tako glupo što ga tako upijam, ipak sam nastavila pričati, više ne znam o čemu, mora da sam rekla još neku glupost. S obzirom na facu koju je Argentina složila, jer kad je riječ o narušavanju dobre atmosfere u tome joj nema ravne. Otišli su brzo kao što su i došli, i kako su mi svi oni koje sam vidjela oko sebe ozbiljno počinjali ić’ na živce, obuhvatih Alessandra p?d ruku ispričavajući mu se što sam ga napustila. Rekla sam mu da je ono brat jedne frendice s Akademije i da je redatelj i da priprema predstavu koju će nazvat’ Adam je Eva i da me pitao kako napreduje moj studij i jesu li mi profesori po mjeri.

Ti je predložio da glumiš u njegovoj predstavi? - inkasator riječi bio je znatiželjan, iz njegove znatiželje izbijalo je zrno ljubomore.

Rekao mi je da nazovem njegovu sestru, da je ona ta koja organizira kasting i da traže statiste, eto, to je sve, treba im i muškaraca, i ti bi zapravo mogao, izgleda da još nisu našli onog koji bi glumio vraga, pa ti bi bio savršen! - uskliknula sam uhvativši ga jače pod ruku.

Otišli smo kod njega, mačkica Kleopatra se rastezala, proveli smo večer gledajući telkać. Zaspala sam na kauču s mačkom u naručju. Oko tri kad sam se probudila, on je spavao. Nisam bila sigurna što sam zapravo radila kod njega, možda me neka tuga nagnala da uopće prihvatim njegov poziv. Mlijekom sam napunila zdjelicu s crtežom Miki Mausa i otišla doma.

Moj je brat bio mrtav pijan, bio je razvaljen na kauču propitkujući me a da gdje sam dosad, da me svugdje tražio, da me tražio po okolnim barovima. Derao se da mu je dosta toga da se mora izlagati, i da je sretan što sam ovdje, i da ću uvijek biti njegova mala sestra, i da je Oscar jeo prije negoli je zaspao, i da je moj dečko dobar tip i da ne zaslužuje da ga razočaram, a meni je bilo dosta toga da mi prepričava svoj život i da mi cucla krv pa sam mu donijela aspirin i otišla spavat’.

Moj usnuli princ tonuo je u sve dublji san, bila sam sigurna da me čekao, vidjela sam ploče razasute po podu, nekoliko listova papira na kojima je ispisao neke stvari među kojima i: Čak i čovjek vrijedan najvećeg štovanja nije imun na nagle preokrete. Poljubila sam ga u čelo, namjestila mu budilicu u osam - uvijek zaboravi - s obzirom na to da mora biti na buvljaku u devet, i mrtva umorna legla pokraj njega.

Nikad ne zaboravljam svoje snove. Bila sam se u velikoj dvorani za probe, bilo je mnogo uzvanika, svi su bili dobro skockani, u kostimima iz četrdesetih. Bio je tu jedan zgodan čovjek, operni pjevač kojeg su na klaviru pratile sijamske bliznankinje. Svi su bili opčinjeni njegovim pjevanjem na talijanskom. Više se nisam bila u stanju pomaknuti, bila?sam ukočena, poput svih, u znak odobravanja, povremeno bih kimnula glavom. Bila sam zanesena glazbom i malo je nedostajalo da pustim suzu. U jednom sam trenutku zaboravila da sam okružena pa sam pohrlila prema prozoru, ugledala sam krasan vatromet i grupu cigana s instrumentima, ali ih nisam čula. Kad sam se okrenula, u dvorani više nije bilo nikoga, čak je i klavir nestao. Iznenada sam u jako uskom hodniku, dvije duge klupe na kojima sjede ljudi u kostimima iz pedesetih. Razgovaraju među sobom i gledajući?ih imam osjećaj da razgovaraju samo kako bi ubili vrijeme. Djeluju kao da nešto iščekuju. U jednom trenutku zabljeskujuća svjetlost izranja kroz vrata na dnu hodnika. Sva se lica okreću prema tom izvoru svjetlosti, ne mogu reći o čemu je riječ, ali svi izgledaju ugodno iznenađeni, uključujući i mene. Neki počinju izvoditi piruete u tom uskom hodniku, drugi trče prema vratima. Ostajem sjediti, neodlučna. U tom trenutku začujem Oscara koji me pita jesam li jučer navečer nahranila svog brata. Uzvraćam mu da j? dovoljno velik da se sam brine o sebi. Odmahnuo je glavom u znak neodobravanja.

Već je bio otišao kad sam se probudila. Prije nego što je otišao pospremio je ploče ostavivši mi poruku: Vidimo se kasnije, Pepeljugo. Nazvala sam ga na mobitel: I, bundevo, se šljaka? Često bi otišao prije nego bih se probudila, svakom subotom, nedjeljom i ponedjeljkom na svom je motoriću išao na buvljak. Ponekad bih mu se pridružila u dućanu u kojem je radio. Pogotovo u početku kad bih se čak znala probuditi kad i on kako bismo dan proveli zajedno. Obožavala sam provoditi dane na buvljaku. To je bilo jedno od rijetkih mjesta na kojima sam se dobro osjećala. Sve te boje, svi ti ljudi, glazba odasvud. U posljednje vrijeme išla bih tek tu i tamo, ali sam ga pokušavala nazvat’ dva-tri put ?a dan, kad god bih stigla. Ponekad bi mi tek tako spustio slušalicu, kad bi bilo mušterija, ponekad bih ga tek tako nazvala, samo da mu pošaljem pusu ili da mu kažem da mi nedostaje. Bit će skoro pa dvije godine što smo zajedno. Preko tjedna ne izlazi mnogo, ostaje doma i svira gitaru, ponekad piše, kuha. Prije nego smo se upoznali proveo je neko vrijeme u pritvoru, nikad mi nije rekao zbog koga ili čega. Kad počne nedostajati Oskarovih biskota nabavu preuzima na sebe, ide po vrećice od dvadesetak kila i d?nosi ih na svome motoriću. Ponekad ga pozivaju da svira u drugim bendovima, to nam malo pomogne za stanarinu, no draže mu je ostati kod kuće i svirati ono što mu se sviđa, jer kad se pridruži nekom bendu više nije svoj. Ponekad potraju trenuci tišine među nama, u početku sam se trudila prekidati ih izmišljajući što sve ne, no s vremenom sam odustala i danas pokušavam biti manje nametljivom, mislim da se hrani tišinom i da me voli.

Ne znam što činim točno, ali ne mogu prestat’ razmišljati o tipu kojeg sam srela jučer navečer. Uzrujao me, uvjerena sam da nema izlaza, pod svaku cijenu moram iznać’ način da ga ponovo vidim. Ne znam. Nitko mi nikad nije do te mjere privukao pozornost. Ima nešto irealnog, kao da je fulao razdoblje, kao da je nekog izvanvremenskog podrijetla. Ne bi me čudilo da se ne zna služiti mobitelom. Kad sam ga vidjela gotovo sam se prepala. Zapravo sam tek kasnije shvatila da je s onom. Pojma nemam o onome čime se b?vi u životu, i ne znam kako to objasniti, toliko bih voljela biti njegovim dijelom.

Baš me briga, izmislit’ ću već neku priču, idem ga kidnapirat’. Možda ima ženu i djecu, ili je stvarno s prokletom Tarantulom, baš me briga. Što bih mogla izmisliti ? Ne znam čak ni kako se zove. Dođi Oscare, idemo se prošetat’.

la sainte chapelle

Sutradan ujutro, nakon što ispisah nekoliko redaka nečega što bi se jednoga dana moglo pretvoriti u moj roman - “Razmetljivac koji nam poput kakve stoke užarenim metodama pokušava u pamćenje trajno otisnuti pečat naše ovisnosti”, izgovarala mu je podsvijest sve dok nije ugledao dvije prilike koje su se tiho primicale stolovima dovršavajući pripremu i pažljivo provjeravajući raspored tih stolova raspoređenih u obliku konjske potkovice na kojima se nije nalazio samo vidljivi pribor za jelo u vrijednosti neko?iko dobrih mjesečnih plaća nego i štošta što ljudskom oku na prvi pogled nije moglo biti vidljivo - vrzmao sam se po stanu kad začuh zvono. Mjesecima nitko nije navraćao kod mene i osim roditelja koji su se skrasili u vikendici, mog brata koji je promijenio kontinent, vlasnika tvrtke u kojoj radim i jedne bivše, nitko nije znao gdje živim. Ako ono što tada proživljavah može pretrpjeti taj glagol.

Nisam stigao ni potpuno otvoriti vrata, a ona je već ušla u sobu u pratnji živahnog psa. Skinula je sako i pulover. Sjedeći na kauču, u trapericama, potkošulji i sandalama poče mi pričati o svom bratu koji je proveo noć u Hitnoj. Ispraznili su mu želudac i sad je bio kod nje i pisao nešto, jer mladi gospodin navodno i piše. Ova cura očekuje nešto od mene, ponovih si. Ali što, k vragu, najobičniji sam bijedni maketist koji provodi dane razmišljajući o bedastoćama.

Njihovi roditelji rade u diplomaciji, vide?ih samo za Božić, živi s dečkom koji svira gitaru i radi na buvljaku. Brat je naziva najmanje jednom na dan kako bi se uvjerio da je sve u redu.

Mogu nam skuhat’ kavu? - priupita me ustajući. Oscar, čim je vidi da ustaje, počinje lajati poput guske. Ona mu se približi, podraga ga i nestane u mojoj maloj kuhinju u pratnji Oscara. Zapalio sam pljugu, to uvijek činim kad ne znam kamo bih s rukama.

Dođi, ohladit’ će se!, Vau!, vau! - Sophie i Oscar pozivali su me: Moram se požuriti, kasnim. Pa danas je nedjelja. Ima jedno mjesto koje posjećujem svake nedjelje, možeš doć’ samnom ak‘ ‘oćeš, znaš za la Sainte Chapelle, unutar Palače pravde, oslikani prozori i to, samo što će nas Oscar morat’ pričekat’ vani. A to ne, hladno je vani, smrznut’ će se jadan. Kak’ ‘oćeš. Pa to nam je usput. Možemo skoknut’ do mene i ostavit’ Oscara s mojim bratom, može? Nisam siguran da me baš želi vidjet’. Ništ’ ti ne zamjera, znaš, al’ ak’ ga ti ne želiš vidjet’, ne moraš. U svakom slučaju, sad je preslab da bi se zanosio i glumio frajere. Dođi, idemo. Oscar, pokret!

Volio sam hodati gradom sa Sophie i Oscarom. Ljudi su se zaustavljali kako bi podragali Oscara i osvrtali kako bi gledali u taj trio koji smo formirali. Ponekad bismo se bacili u trk. Ukrcali smo se u metro i za dvajst minuta bili smo na Saint Michelu. Fontana se restaurirala, mravinjak ljudi. Ušli smo u zgradu u kojoj je kino. Uzak ulaz kamuflirao je raskošnu unutrašnjost. Potrčali smo stubištem zaustavivši se na šestom na kojem se nalazilo jedno od, kak’ bi reko, možda najzačudnijih mjesta koje sam ikada vidio i koje nije moglo pripadati nikome doli Sophie.