Parkour – trči, skači i kotrljaj se

Mladić po imenu Ferret trči prema stubišnoj ogradi na igralištu iza velike zgrade trgovačkog centra u središtu Toronta. Preskače preko ograde lagano poput mačke doskočivši na tlo koje je otprilike dva i pol metra niže. Tada se prebacuje preko sljedeće ograde i, u nevjerojatnom pokretu, odbacuje se i napravi salto doskočivši na beton još dva i pol metra niže. Bez stanke da bi uhvatio zraka, juri kao da ga progone bijesni psi. Mršavi tip obrijane glave, Ferret ima 23 godine, radi kao mrežni administrator, pravo mu je ime Ben Wastle i okorjeli je vježbač parkoura. Za ljubitelje toga sporta, poznate kao trasere (traceours), gradovi su divovska trkališta. Cilj je spojiti akrobatske pokrete u skladne, neprekinute nizove, trčeći kao da vam o tome ovisi život. Ograde, brklje, zidovi i krovovi dio su svega toga. Taj show urbane atletike i njegov bliski rođak slobodno trčanje zauzeli su ulice i aleje gradova diljem svijeta.

Kretati se – to je jedino važno

Parkour zahtijeva iznimno naporno vježbanje. Ali je i praktičan, to je pojednostavljeni način da vidite urbani krajolik onako kako ga drugi ljudi nikad neće vidjeti. Pitajte bilo kojega trasera i on (većinom je riječ o muškarcima, uglavnom u kasnim adolescentskim ili ranim dvadesetim godinama) će vam reći da je parkour promijenio njegov odnos prema gradu u kojemu živi. Dan Danno Iaboni (23), jedan od Ferretovih parkourskih drugova, razvio je poštovanje prema tvrdim rubovima grada. “Parkour je većini ljudi otvorio oči za mnogobrojne različite vrste kreativne arhitekture i zgrade koje imamo u Torontu. Zapravo možemo ih zvati vlastitim domom budući da istražujemo cijelu stvar”. Više nego bilo što drugo, parkour je izraz slobode – sposobnost slobodnoga kretanja u okružju koje neprekidno postavlja prepreke. Danno se ceri poput djeteta na božićno jutro. “Mogu ići bilo kamo”.

I premda parkour može biti opasan, nije lakomislen ili proizvoljan – svaka situacija se pozorno procjenjuje, svaki pokret izveden je precizno sa sviješću o zakonima fizike. Nije riječ o tome da budeš upadljiv. Riječ je o znatiželji i promatranju mogućnosti – gledanju na uličnu svjetiljku ili na autobus kao na prošireni pločnik. Ti momci objašnjavaju da se parkourom može baviti svatko. “Možeš biti izvan forme, ili neatletski tip, no to je u redu zato što su osnove parkoura jednostavne”, kaže Danno. “Trčanje, skakanje, kotrljanje, održavanje ravnoteže. Na početku se jednostavno možeš ograničiti na manje prepreke. Kretati se – to je jedino važno”.

Ferret, koji tvrdi da se boji samo “žena i visina”, bavi se parkourom više od dvije godine, no tek je nedavno pronašao Danna i ostale istomišljenike na pkTO-u, toronstskoj parkourskoj mreži koja ima oko 75 članova.

Životni stil, način razmišljanja

Sastao sam se s Ferretom, Dannom i još šestoricom mladića s pkTO-a – svi imaju između 17 i 23 godine – blizu sveučilišnog kampusa u središtu Toronta. Pokušavam ih pratiti dok prkose gravitaciji – i zdravom razumu – skačući preko kanti za recikliranje smeća, prelazeći zidove u stilu Matrixa, verući se po spomenicima i prebacujući se preko stubišta s olimpijskom rafiniranošću. Ponavljat će neke pokrete mnogo puta da bi usavršili tehniku, želeći učiniti svaku akciju što je moguće oštrijom i čišćom. Dok gledam, ne mogu ne pomisliti na riječi Brucea Leeja: “Budi poput vode koja prolazi kroz pukotine. Ne budi svojeglav, prilagodi se objektu, i naći ćeš put okolo ili kroz njega. Ako ništa u tebi ne ostane kruto, vanjske će se stvari obznaniti same od sebe”.

Poput borilačkih vještina, parkour je proglašen disciplinom – sredstvom samootkrića i samopoboljšanja. Nije dovoljno izvesti pokret – traseri to pokušavaju činiti graciozno, originalno i sa stilom. “Cijela stvar je u samopouzdanju i svladavanju strahova”, kaže Alex Wolfbeta Tsiboulski (19).

Parkour također nadahnjuje neku vrstu posvećenosti, kao što je to slučaj s borilačkim vještinama. Oni koji ga vole – vole ga jako. Mnogi traseri ga smatraju životnim stilom, načinom razmišljanja. Kada se ne penju po zidovima i ne preskaču provalije, vode žučne rasprave na parkourskim forumima, razmjenjuju amaterske parkourske filmove i povezuju se sa skupinama iz drugih gradova. Tri tjedna nakon našeg susreta, Danno – kao jedan od voditelja pkTO-a – došao je u New York zbog parkourskoga sastanka na vrhu.

Parkour se brzo širi svijetom. Ekipe već postoje u Japanu, Švedskoj, Njemačkoj, Hrvatskoj, Portugalu, Italiji, Španjolskoj, Južnoj Africi i Velikoj Britaniji, što je zasluga bogate i rasprostranjene moći Interneta. Eric Amoniak Wojnvoord (20), iz Amersfoorta u Nizozemskoj, jedan je od mnogobrojnih trasera koji su parkour otkrili surfajući webom. Danas na online forumu održava vezu s više od tisuću istomišljenika iz cijelog svijeta, a nedavno je osnovao Nizozemsku zajednicu za parkour s prijateljima iz Goude i Leidena. Jednu od najpopularnijih parkourskih web-stranica vodi Urban FreeFlow, tim trasera sa sjedištem u Londonu i New Yorku. Na toj web-stranici (www.urbanfreeflow.com) objavljuju vijesti iz cijelog svijeta i predlažu međunarodna parkourska odredišta (sljedeći put posjetite Talin, u Estoniji, idite u Centar Viru). Odnedavno izlazi britanski parkourski časopis, Worldwide Flow, s člancima o treningu i prehrani za ozbiljne trasere.

Strah od komercijalizacije

Parkour je počeo kao hobi nekolicine adolescenata iz Francuske. Kada je David Belle, kojega se općenito smatra tvorcem toga sporta, osamdesetih godina kao dijete jurcao po pariškim predgrađima, nije mogao pretpostaviti da će njegova razbibriga postati popularna. Prijatelj je dao ime ‘parkour’ prema izrazu parcours du combatant, a odnosi se na vježbališta francuske vojske s preprekama (Belleov je otac bio vojnik i vatrogasac).

Zanimanje za parkour razbuktalo se 2003. nakon britanskoga dokumentarca Jump London, u kojemu je nastupio Belleov prijatelj iz djetinjstva i partner tijekom treninga Sebastian Foucan (nastavak Jump Britaina, prikazan je godinu dana poslije). Danas, u ranim tridesetima, Foucan uspoređuje parkour s dječjim igrama i jadikuje zbog činjenice da – kako postajemo stariji – zaboravljamo se igrati. Premda su se Belleovi i Foucanovi putevi razišli, Francuska je još uvijek rasadište parkourskih aktivnosti. Belle, kojega obožavaju mnogi traseri te je postao parkourski svetac-zaštitnik, osnovao je PAWA-u (Parkour World Association), a govori se i o utemeljenju svjetske mreže učitelja koji bi širili njegovu filozofiju.

Zajedno sa sve većom popularnošću toga sporta, javljaju se naravno i korporacije koje žele zaraditi na njegovoj privlačnosti. Mnogi traseri smatraju to neizbježnim.

“Ne slažem se s komercijalizacijom parkoura, ali već je prekasno”, kaže Jonathan Drunkmonk Rooney (26), vođa pk514, velike momčadi iz Montreala. Neki misle da će, ne budu li iskoristili marketinške mogućnosti toga sporta, da će to učiniti netko drugi. Drugima ne smeta sponzorstvo, zbog toga što ono daje parkouru priznanje kakvo misle da zaslužuje.

Adidas je bio jedan od prvih koji se ubacio u igru – sponzorirao je skupinu Urban FreeFlow. U siječnju je ta tvrtka lansirala parkoursku obuću u Europi – Adidas Hyperride (u Sjevernoj Americi zove se Megaride). Tenisica ima, prva na svijetu, potpuno konstruiran potplat, a to znači “pola je vrpca za doskok, a pola jastučić za odraz kako bi pomogao traserima da se brže kreću, hitrije skreću i mekše se prizemljuju”. Danno, osobito predani traser koji trenira svaki dan i uništi tri do četiri para tenisica na godinu, nema visoko mišljenje o tenisici koja stoji 150 dolara. Skeptičan je prema mrežastom vrhu (“jednostavno će se s vremenom raspasti”) i materijalu koji se koristi za potplat (“to je dosta gumasti materijal i jako će se brzo pohabati”). Njegovo mišljenje glasi: “Neću potrošiti toliko ‘love’ na obuću koju ću odmah uništiti”.

Unatoč svemu, Hyperride je glasnik naleta parkourske robe – sve je to nepotrebno s obzirom na prirodu toga sporta (osim tenisica, sve što trebate je udobna odjeća i smisao za avanturu). No, poput skejtbordinga, parkour se lako može prodati i već je iskorišten za promidžbu Toyote, Siemensovih mobitela i Merrelovih cipela u Europi. Usporedba tih dvaju sportova je neizbježna.

Duboko ukorijenjen osjećaj zajedništva

Mediji često opisuju parkour kao “skejtbording bez skejtborda”, što je analogija koje se gnušaju mnogi traseri. Mnogi od njih ograđuju se od upadljivih akrobacija i zahvata koji su integralni dio skejtbordinga. Traseri se također brinu da će parkourov duh biti “iskrivljen”, bude li se pakirao i prodavao na način kao i skejtbording – sjetite se Airwalkovih majica s kapuljačom, X Games i videoigrica Tonyja Hawka. Zapravo, već postoje videoigrice na temelju parkoura, Free Running za Playstation. Igrači mogu odjenuti svoje likove u Adidasovu opremu, uključujući i obuću Hyperride ).

Skejtbordska kultura također je na zlu glasu zbog grafita i vandalizma, čega zasad nema u parkouru – sportu koji se vraća urbanim javnim prostorima, a ne unakazuje ih. Mnogi traseri su bivši skejtborderi koji su shvatili da je ta kultura nepotrebno negativna. Wolfbeta kaže da je “jedan novajlija pitao: ‘Jesu li tu ljudi tako zli kao što su u skejtbordingu?’”

Parkour uključuje duboko ukorijenjeni osjećaj zajedništva i on ga razlikuje od ostalih sportova. “Uopće nema natjecanja; nitko ti se ne smije ako ne možeš nešto napraviti”, kaže Ferret. Danno dodaje: “Svatko želi vidjeti kako drugi postižu uspjeh i postaju bolji”. Među traserima zrcali autentični duh gesla: “svi-za-jednoga” – vole početnike, tjeraju jedan drugoga na nove domete (fizičke i druge) i druže se privatno po kućama. Također, sprječavaju drugoga da pokuša nešto glupo. Naravno, ozljede se događaju. Nedavno je tip u Montrealu slomio prednje zube skačući sa stola za rasklapanje. Wolbeta je imao udlagu na palcu dva mjeseca nakon majmunskoga preskoka (tako se zove zato što radiš pokrete koji izgledaju kao majmunski). Mnogi veterani, poputa Danna, imaju tendonitis koljena. Drunkm0nk se jedanput probudio u bolnici, jer pao s pet metara visokoga krova i udario glavom o kamen (to je nezgoda “o kojoj je čuo cijeli svijet”). I, nažalost, dvoje ljudi je umrlo nakon što su oponašali akrobacije koje su vidjeli na filmu). Postoji leksikon osnovnih parkourskih pokreta na najnižoj razini, kao što su kotrljanja, majmunski preskoci i precizni skokovi, no najveći dio medijske pozornost je nažalost usredotočen na velike, upadljive poteze – kao što su skokovi s krova. “Danas ima mnogo momaka koji samo žele skakati s koječega”, kaže Wolfbeta. “Prva stvar koju učimo ljude jest kako pasti, kako se kotrljati. Ako ne svladaš osnove, svaki put ćeš pogriješiti.”

Imajući to na umu, nervozno promatram kako dečki, na čelu s Dannom, prelaze izbočinu koji se spušta sa strane Sidney Smith Halla, zgrade Sveučilišta u Torontu koja ima sve dražesne osobine vojničkog bunkera. Izbočina se nalazi 4 metara iznad zemlje. Dok se traseri vraćaju natrag izbjegavajući oštre rubove zgrade, netko iznutra lupa na prozor. Ferret viče: “Stižu zaštitari!”

Parkour nije nelegelan ako traseri ne narušavaju tuđi posjed ili ne uništavaju imovinu. Začudo, članovi pkTo-a kažu da ih policajci i zaštitari obično puštaju na miru. U svakom slučaju, rijetko se na nekom mjestu zadržavaju toliko dugo da bi privukli pozornost. U Montrealu, Drunkm0nk prilazi policajcima i objašnjava im što će učiniti. “Pokušam educirati policiju za sljedeću generaciju trasera, tako da se prema nama ne ponašaju kao prema provalnicima.”

“Igrati se, ali igrati se ozbiljno”

Mnogi se traseri trude osigurati da parkourski ugled ne ostane samo čist, nego i vjeran korijenima. Danno i ostali nedavno su osnovali Kanadsku parkoursku asocijaciju kako bi predstavili taj sport u svojoj zemlji. “Njezin je zadatak širiti poruku i učenje Davida Bellea i zadržati istinski smisao, definiciju i filozofiju parkoura”, objašnjava Danno. “To je mjesto na koje mogu doći ako imaju nekakve sumnje, mjesto koje će pomalo dodirnuti dublju stranu.”

Poput drugih parkourskih čistunaca diljem svijeta, Danno je zabrinut jer smatra da je Belleovo djelo već iskrivljeno, kako medijskim izvještajima koji su opsjednuti njegovim vratolomnim aspektima tako i zbog pogrešno upućenih trasera koji, unatoč dobrim namjerama, daju krivu sliku o tom sportu ili na njemu pokušavaju zaraditi.

Nakon tri sata, dečki su se umorili. Prije nego što su krenuli u Chinatown kako bi nešto pojeli, još jedanput su stali želeći Ferretu omogućiti da preskoči posljednju prepreku. Prije osam tjedana slomio je stopalo izvodeći majmunski preskok preko pločnika (walkway) iza sveučilišne knjižnice, skačući s visine od šest stopa (2 metra) i grubo doskočivši na rub pločnika. Mora se osloboditi toga istog skoka kako bi krenuo dalje, mentalno. Njegovi prijatelji stoje oko njega, naizmjence ga ohrabruju i dobroćudno zafrkavaju. Jedan se šali: “Ako uspiješ, dat ću ti 10 dolara”.

Ferret se priprema nekoliko minuta. Tada, kada je spreman, mora se zaustaviti nekoliko puta kako bi pustio ljude da prođu pločnikom. Konačno, odbacuje se, njegove se ruke spuštaju na vrh zida i privlači koljena prsima. Njegova sjena prelijeće preko zida, izbjegavši rub i spustivši se uz mukli udarac na pločnik. Uspravlja se i vrišti: “Kurvin sine!”, uvredljivom kamenu. Dok njegovi drugari plješću, shvaćam da uopće nisam disao. “Učini to ponovo”, kaže Danno. Ferret se ne opire. Izvodi preskok ponovo, ovaj put brže. Da opet posudim riječi Brucea Leeja – svrha je “igrati se, ali igrati se ozbiljno”.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević.

Pod naslovom Scaling the Skyline objavljeno u časopisu Ode, br. 26., listopada 2005.