Parovi i desetljeća

Epistolarna knjiga, realna, ali i sjetna, često pisana jezikom u kojem se prepoznaju elementi pet stotina godina starog poetskog izričaja hrvatskih pjesnika, imitacija izvornika ili sjeta refleksije, smješak u prolazno – intima otvorena na uvid pitanjima što ih jedno prijateljstvo i smiraj života mogu postavljati u kontekstu umjetnosti knjiga su Pisma J. V. Autor pisama, povjesničar umjetnosti Radoslav Putar, obraćao se slikaru i prijatelju Josipu Vaništi, a njihovo tiskanje svojevrsno su drugo desetljeće nazočnosti pokojnog likovnog kritičara među čitateljima. Naime, zasad je od cjelokupne Putareve ostavštine objavljen u knjizi tek izbor njegovih likovnih kritika, studija i zapisa nastalih od 1950. do 1960., a pisma Josipu Vaništi napisana u zadnjem desetljeću Putarova života, od prosinca 1981. do veljače 1992., dva su prozora na zgradi života koja kao odškrinut pogled u interijer više izaziva na uvid nego što ga pokazuje.

Pisma Josipu Vaništi asocijativno proizlaze iz Gorgone, da bi se adresant Putar ipak predao vlastitim likovnim promišljanjima svjetova koje je posebno volio, koje je osjećao više od drugih i koje u pismima otvara u parovima. Tako adresatu (pa bio on i polovina para koji mu u danom trenutku predstavlja izazov) nameće razmišljanje o dva slikarstva svjetla i sjene prispodobljujući s jedne strane Vaništino, a s druge slikarstvo Miljenka Stančića. Trag tog komparativnog svijeta u temelju je jedne zajedničke izložbe crteža spomenutih umjetnika u galeriji Šira. Priznat će da je na isti način godinama u Modernoj galeriji pozornost posvećivao dvojici, tražeći im srodnost i diferencirajući ih: Josipu Račiću i Miroslavu Kraljeviću.

Putareva pisma iz zadnjeg desetljeća života ono su što je moguće očekivati: podvlačenje crte i sagledavanje vlastita djela. U svakom životu više ili manje uvijek se nađe djela za koja čovjek utvrdi da je vrijeme potrošeno na neprimjerene i beznačajne prolaznosti, ljude koji su svojim izmišljenim ili pozicijskim veličinama oduzimali od tuđeg intelektualnog vlasništva i ljudske vertikale. Izmišljene je pojelo vrijeme, ali ni onima drugima vrijeme nije vratilo ustupke. U strogosti prema sebi Putar evidentira vlastite postupke, tuđa udaljavanja, izmjenu godišnjih doba u dvorcu u Seketinu gdje “ništa ne može zakasniti”, a sve to nakon “susreta s generalnom probom scene s najinteresantnijom damom na svijetu: udostojala se tek da mi nehajno domahne rukom; zatim me mimoišla…”

Samoironija i svijet zatvoren u dobrovoljnu izolaciju naglašeno su Putarevo bivanje tog posljednjeg desetljeća, a njegova iluzija o mogućem okupljanju prijatelja iz Gorgone svojevrsno samozavaravanje koje istodobno priželjkuje i kojega se plaši. Iako očekuje da Vaništa u svom ateljeu okupi upravo to društvo koje su mnogo ranije okupljali filozofija i estetika života i umjetnosti, sam zaboravlja doći kad se ono dogodi. A onda izostane još jednom…

Iako izdvojen od svijeta, u bijegu od grada, Putar intenzivno osjeća ono što njegovi prijatelji umjetnici nude izazovima suvremenog osjećanja svijeta: rado bi podijelio razmišljanja oko “novog Kožarića”, prijatelja koji ga iznenađuje svojim uvijek novim preobrazbama i s kojim bi raspravio tek izrečena stajališta: Bože koliki si i Ne znam tko sam. Zauzet je i oko ostavštine slikara Ive Steinera, ali ponajviše oko zemlje i biljaka što ih je odlučio njegovati na imanju koje je naslijedio od oca i gdje ga u praznini i tišini soba u dvorcu mrve zemlja i vrijeme. Gdje mu se jasno pokazuju i financijske teškoće. Putareva pisma kronika su njegovih sjećanja, vrijeme u kojem se film života vrti usporenom brzinom i izmiruje brojne mladalačke napetosti.

I uza svu obojenost u jeziku, prijateljstva koje bi rado bilo realizirano kroz druženja i razgovore, bogatstvo unutrašnjeg proživljavanja slutnja je i naznaka, suzdržanost autora koji nastoji reći što manje i poručiti što više. Asketizam, ambivalencija misli i djela, borba unutrašnjih krajnosti, poriv da se “krene i ostane”, da se reče i prešuti, da se minimalističko uplovljavanje u posljednje godine života sjedini s prošlošću, pomisao na susret i strah od njega, na grupu i strah da je grupa nestala… Puna suzdržane mjere ne samo autora pisama nego i autora izbora i pisca pratećih zapisa knjiga Pisma J. V. štivo su za čitatelja spremnog tražiti sliku iza svake riječi, tražiti sjenu u svakom pomaku pera.

Autori fotografija u knjizi su Branko Balić, Pavao Cajzek, Luka Filipović, Josip Klarica, Luka Mjeda, Žarko Vijatović i Ante Vulin; predgovor je napisao Tonko Maroević, a sjećanja na Radoslava Putara Josip Vaništa.