24.2.2005.

Krešimir Mićanović  

Party

Intenzivirao se društveni život u zelenoj kući. Naime, nakon što se mjesecima nije događalo ništa zanimljivo, došao je red na jedan od dva godišnja tuluma: proljetni party s roštiljem, pivom i ne preglasnom muzikom u malom dvorištu iza zgrade. Na kasni poslijepodnevni party došli su i neki s trećega kata, povjesničari i filozofi. S naše strane došlo je samo troje-četvero. Iz zajedničke sobe nema Hanne koja mi se dan uoči povjerila da je bolesna, pa ne može nikako doći. Došlo je i dvadesetak studenata.Vrijedno su navukli kištre piva i brdašce roštiljskih kobasica, bilo je i fino začinjenih priloga. Neki su imali na sebi jednostavne bijele majice s imenom studentske udruge i na prednjoj i na zadnjoj strani. Izgledali su previše kuharski u tome, pa sam rekao da bi bilo bolje da imaju na sebi nešto drugo, nešto veselije, npr. Che Guevaru , Peru Djetlića, Yoko Ono, Plutona i Šilju. Iskusni Čeh, njemu je ovo treći proljetni party, mislio je da bi bilo najprikladnije nositi majicu s natpisom mi pijemo sve. Pa smo počeli raspravljati onako stojeći uz pivo na koliko bi jezika to trebalo biti napisano. Čeh je posebno inzistirao na tome da treba paziti na redoslijed ispisanih jezika na majici. Nikako se nismo mogli usuglasiti na osnovi kojeg bi se kriterija utvrdio redoslijed jezika. To je bilo nemoguće razriješiti jer se prije toga nismo mogli usuglasiti koji jezici dolaze u obzir, koliko ih uopće ima, kako se zovu i tko koga i kada i zašto razumije i ne razumije. I tako smo se ping-pongali jest-nije i sasvim sporazumno po ubrzanom redoslijedu naizmjence išli do improviziranog šanka po pivo, on, ja, on, ja. Ipak smo se u raspravi mi pijemo sve obojica neočekivano složili da pivo ništa ne valja, Čeh je uspoređujući ga s praškim pivom samo rekao loše-loše, a ja sam ga zbog količine prozvao dječjim pivom. Počela je padati kiša, mali proljetni pljusak, pa smo se povukli nakratko u hodnik. Tamo, kao da je baš nas čekao, stajao je jedan tip malo stariji od Čeha i mene, visok i plećat, s plastičnom čašom.

– Pravo proljetno vrijeme – započeo je meteorološki predvidljivo i napravio korak-dva prema nama.

– Proći će brzo – odgovorio je Čeh.

– Samo da ne pokisnu kobasice – požurio sam i ja nešto reći, a bolje bi bilo da sam mirno šutio.

– Vas još ne znam, oprostite – obratio se tip meni – tek sam nedavno stigao.

Odgovorio sam, on je rekao svoje ime, mislim da sam čuo Stewart, i tako smo se upoznali a da nismo pružili jedan drugom ruku. Ne da su nam ruke bile masne od roštiljskih kobasica, jednostavno nije uobičajeno da se rukuje pri upoznavanju.

– Upravo čitam češku erotsku literaturu s početka 20. stoljeća – nastavio je Stewart govoriti više Čehu nego meni.

– A da, da, ima zanimljivih stranica – kaže Čeh skromno pa me upita: A kod vas?

Eto, tako mene Čeh u dobroj namjeri uvijek uvali u neprilike. Treba nešto odgovoriti.

– Misliš na literaturu? Pa koliko se sjećam lektire... Ne, nema, samo malo rumenih obraza i hihotanja – odgovorih nekako.

– A odakle vi dolazite? – zapilji se u mene Stewart.

Opet odgovorim i primijetih kako se Stewartov nos nekontrolirano trgne, prezrivo podigne. Jest da sam popio četiri dječja piva, ali vidio sam da je frknuo nosom, prepoznao sam nadmeni izraz lica koji presuđuje ahaaa, pali mu se u malom mozgu lampica, sve je tu jasno, i ti si taj. Sačekao sam još malo i onda iziđoh u dvorište pa makar pokisao do gole kože.

***

Ne, nije bilo tako strašno. Proljetni pljusak već je prestao kad sam ostavio Stewarta i Čeha u erotskom razgovoru i izišao na saprano betonsko dvorište u potrazi za kobasicom i prilogom. Na stolovima je ostalo još dovoljno hrane premda se mirni party pomalo bliži kraju. Uzimam kobasicu i nekakav složenac od patlidžana, dobro izgleda. Stvarno nije loše, pikantno, sasvim fino.

– Ja sam pravila taj prilog – prilazi mi djevojka koja cijelo vrijeme skuplja euro za svaku porciju kobasica s prilogom. – Sviđa vam se?

– Je, jako je ukusno – odgovaram – i ubacujem velikodušno euro u kutijicu koju drži u ruci. – Ne volim kuhani crveni kupus, ali patlidžane volim. Jeste unutra stavili i čili? Ne volim cimet, pogotovo ne u kuhanom crvenom kupusu, ali curry mi paše – opet ja udri po kupusu i mirodijama samo razgovora radi.

– Stvarno – nasmiješila se vrlo simpatična djevojka s kratkom dječačkom frizurom, s kosom obojenom u intenzivnu žutu pačju boju. – Ja znam što volite, a vi ne znate. To su tikvice s malo paprike i mrkve.

– Ja uvijek nešto pobrkam – odgovaram. – Naprimjer pivo s đumbirom i čokoladu s đumbirom.

– Gorko ili kiselo?

– Strašno papreno!

– Stvarno?

– Boli trbuh i izlazi para na uši.

– A gdje je naša Hanna? – mijenja ona temu.

– E, to vam ne smijem reći – odgovaram nabadajući ono što je još ostalo, dakle, od tikvica s malo paprike i mrkve.

– Zar je to neka tajna? – ne odustaje patak-djevojka.

– Kad već inzistirate, onda ću vam reći, ali to je strogo povjerljivo... – i onda na trenutak zastanem jer dolazi do nas Čeh noseći dva piva. – Samo da bacim tanjur – odlazim do improviziranog šanka, ostavljam tanjur i pribavljam još jedno pivo za sugovornicu. Vraćam se, ali djevojka je već u drugom društvu i nastavljam dalje s Čehom i pivom. Stojimo neko vrijeme i pijemo, imam u ruci dva dječja, jedno pijem i vrebam priliku da uhvatim pogled odšetale djevojke.

– To se više ne može piti – kaže Čeh kad je sve popio.

– U pravu si – slažem se i dodajem – samo do popijem i ovo, pa da idemo.

Pocupkujemo još neko kraće vrijeme, party se već raspao, još je desetak ljudi u malom betonskom dvorištu, među njima i pornograf. Utihnule su gitare i balalajke s kazetofona. Prilazi nam djevojka s pačjom frizurom i nosi nam dva piva. Eto, izgleda da nije sve izgubljeno.

– Ja ne bih – kaže Čeh.

– Stvarno? – kaže ona.

– Ne, ne bih – nepokolobeljiv je Čeh i nedžentlmenski mrda kažiprstom “ne-ne” da ne bi bilo nikakve zabune.

– Onda moramo nas dvoje – kažem joj.

– Čin-čin!

– Čin-čin-čin!

Dok brzo pijemo, čavrljamo, tračamo ruske naftaše kao da su nam u najmanju ruku prvi susjedi, a na dnevnom redu je i Hanna. I vrijeme je da krenemo. Ispostavlja se da se Oxana, tako se zove djevojka, i ja vozimo istim busom, linija 638. Dakle, dok je čekamo da pokupi stvari, pita me nestrpljivo Čeh:

– Daj, reci mi, nije se valjda Hanna spetaljala s Maricem?

– Ne!

– S Mateom?

– Jesi lud!?

– Pa koga je onda uhvatila?

– Ma nikoga, kaže da je bolesna, ali joj ne vjerujem.

– Ne vjeruješ, pa si onda sve izmislio...

– To je samo zbog večerašnje priče, vidiš kako se sve dobro razvija, dobro mi se to uklapa. Neće se Hanna ljutiti što sam malo popio.

Hanna i Maric... Maric koji se smije kao veseli konj... Stvarno si svinja koja će večeras povraćati – oduševio se Čeh.

***

Prošla su 22 sata i zato ulazimo na prva vrata pokazujući karte vozaču. Prvo ona, pa ja. Nema trećeg čovjeka, Čeh se odvezao dugim autobusom. Sjedamo u zadnjem dijelu busu, tamo gdje zajedno mogu sjesti četiri osobe, okrenuti jedno prema drugom, licem u lice.

– Nije bilo loše – otpočinjem.

– Party? – kaže.

– Mislio sam da će biti više ljudi.

– Nekada i bude, neki su zaposleni, neki...

– Kao Hanna – prekidam je.

– To bolje vi znate – kaže ona i smijulji se.

Autobus je više prazan nego pun, trebao je već krenuti s ove početne stanice, ali uporno stoji. Nakon tri-četiri minute stiže i objašnjenje. Vozač ide prema nama, putnicima u stražnjem dijelu autobusu, zastaje kod srednjih vrata.

– Vi morate izaći – kaže krupni vozač nekome od nas, okrene se i vrati na svoje mjesto.

– Ja? – prepozna se tip koji sjedi s jednom ženom, paralelno sa mnom na lijevoj strani busa. Ustaje i ide naprijed, do vozača, energično nešto objašnjava i vraća se držeći zgužvanu novčanicu u ruci. Očito je da je popio, mršav, nizak, 40-ak godina, loše odjeven, očito je i to da je uvijek u stanju malo sam popio. Do njega sjedi njegova prijateljica, i ona se može opisati istim riječima kojima je skiciran njezin prijatelj, izgledaju potpuno isto, s time da je ona nešto rumenija i da je ipak žena.

– A idiot jedan!! – viče on, ona ga povlači za ruku i dodaje tišim glasom da ga smiri: Idiot jedan!

U autobusu svi mirno sjede kao da se ništa ne događa. Onda napokon ulazi na srednja vrata službenik u crvenom odijelu, valjda nekakav otpravnik autobusa. Čini mi se da je još veći od vozača, izgleda tako da bi ovo dvoje mogao rukom ščepati bez ikakvih problema. Njega desnom, a nju lijevom rijekom, par puta drmnut o staklo, onda tup! glavama i na kraju ih sasvim lagano izbaciti van.

– Vi niste platili kartu i morate izići – mirno kaže.

– Ja?! – vrlo je uznemiren prozvani.

Odlazi službenik do vozača, na dodatne konzultacije, i vraća se prema nama.

– Uvrijedili ste vozača, iziđite van, molim vas. Autobus treba konačno krenuti, ljudi su umorni – mirno kaže.

– Uvrijedio?!? Koga!?? – razbjesnio se putnik bez karte.

– Nije on nikoga uvrijedio. I mi smo umorni. Imamo mi novce – žustro staje u njegovu obranu prijateljica i pokazuje zgužvanu novčanicu i svoju kartu.

– To nije vozač! Idiot jedan!! – viče on sasvim izvan sebe. Prijateljica ga drži rukama i objašnjava službeniku i svima zainteresiranim da se i oni samo žele odvesti kući.

– Hoćemo spavati! – potvrđuje on odlučno.

Službenik izlazi iz autobusa korakom mirnog medvjeda.

– Možda bi ga ipak trebali pustiti na miru – kažem neoprezno Oxani.

– Možda – kaže ona.

– Ja da sam ga uvrijedio?! – obraća se meni i Oxani tip bez karte s potpunim povjerenjem, kao da se obraća saveznicima. Pritom vrti glavom i odmahuje rukama, što se sve događa normalnom svijetu. – On je stvarno idiot – kaže to sad mirnim glasom, razočaran u ljudsku vrstu, da, takav je život, normalan čovjek-putnik tu ništa ne može napraviti.

Oxana i ja sada disciplinirano šutimo, onda pogled kroz prozor, mi smo slučajno ovdje. Svi mirno sjede u autobusu, vozač je na svojem mjestu, autobus i dalje nije upaljen. Nakon sedam-osam minuta čekanja ulazi na srednja vrata s onim istim službenikom policajac s brčićima. Čudno, on je još veći od službenika.

– Što se dogodilo? – pita mirno brko i gleda prema nama u zadnjem dijelu busu. Čini se da mu baš nije do toga da izbacuje nekoga iz autobusa.

– Onaj tamo nas ne želi voziti – kaže supijani i pokazuje rukom prema naprijed.

Svi mirno šute, neki gledaju kroz prozor, vani ne vide ništa zanimljivo, s jedne je strane još jedan peron na kojem sada nema autobusa, a na desnoj strani rasvjetni stup, kiosci, klupe, kanta za otpatke.

– I što je bilo? – ponavlja strpljivo brko. Okreće se oko sebe da bi uhvatio pogled nekog objektivnijeg putnika.

I onda se javi jedan gospodin, u prednjem dijelu busa, i objasni da se dotični putnik pokušao prošvercati, da se zbog toga uznemirio vozač, pa da je tražio da putnik iziđe, a ovaj nije htio, pa mu je ovaj viknuo idiote, vozač se uvrijedio, a ostali sjede i čekaju.

– Idemo van – kaže policajac.

– Ja nisam nikoga uvrijedio! – kaže on.

– Izađite, bez panike!

– On je nas uvrijedio – kaže ona žustro mašući kartom. – Samo se želimo voziti kao sav normalan svijet.

– Polako – pokazuje policajac rukom na otvorena vrata autobusa. U tom smjeru treba se kretati.

Oboje ustaju i izlaze razočarani. Za njima izlazi prvo službenik pa policajac. Uvrijeđeni vozač pali autobus, gledam kako vani ono dvoje vade iskaznice, a brko svoj notes. Konačno krećemo.

– Ovdje se vozači lako uvrijede – konstatira Oxana.

– A ne, kod nas – kažem ja.

– Stvarno?

– Ne, oni se ne ljute, jednostavno bez puno pitanja tuku. I to prvo bokserom u glavu, a tek onda traže kartu.

– Vic?

– A kad se naljute, jednostavno pregaze onoga na koga se naljute. Kao kokoš na putu. Leti perje, sve se praši.

– I?

– Zovu se ZET. Organizacija osnovana s ciljem maltretiranja mirnih građana, posebno trudnica, majki s malom djecom i staraca. Građanima se uskraćuje ustavno pravo na slobodno razgledavanje grada, i to uz pomoć busa. Da, to nam rade ljudi u plavom.

– Eh – smijucka se Oxana.

– Ne brinite ništa – umirujem je. – Zapravo ja sam tajni agent naravno tajne organizacije prkosnih građana i putnika primoranih na samoinicijativni i još uvijek ilegalni otpor. Ovdje sam da bih stupio u vezu s globalnom mrežom otpora jer samo globalnim ratom protiv terora možemo izboriti naš cilj. To znači: omogućiti da se napokon građani mogu mirno kretati skijama, koturaljkama, romobilima, biciklima, busovima, trolejbusima, tramvajima, vlakovima, teglenicama, brodovima, avionima, balonima, cepelinima i svim drugim zračnim sredstvima oslobođeni straha od kontrolora i različitih karata.

– I podmornicama – dodaje Oxana.

– Da, hvala, to sam previdio, naravno i podmornicama. I gumenjacima.

– A romobili? Kako ćete to s romobilima? – znatiželjan je veliki patak.

– Kakav romobil?

– Rekli ste romobil, skije, sanjke...

– A to... Ne, ne, ništa s tim... Čak i sanjke... Malo sam popio, pa onda, kruške i jabuke, pivo s đumbirom i čokolada s đumbirom, sve se to pomiješa – opravdavam se.

– Može se to – kaže veselo Oxana.

– Da – kažem odjedanput rezignirano, potonulim glasom. Ne znam na što to ona konkretno misli da se može ili ne može. Imam nepogrešiv osjećaj da me počinje boljeti glava. Ta dječja piva i brbljanja! Autobus se redovito zaustavlja, uglavnom putnici izlaze i rijetko tko ulazi. Približavamo se stanici na brijegu, Hallerovoj ulici, na kojoj ćemo, kao što će se poslije ispostaviti, zajedno izići. Praktično smo sami u busu i slušam kako Oxana s puno živopisnih pojedinosti i s dosta smisla za pravne začkoljice priča o vozaču koji se bojao psa. Ušao čovjek u bus, ima kartu, pas ima brnjicu. Vozač ne želi voziti jer se boji psa. Traži da čovjek iziđe iz autobusa jer da nije po zakonu to da vozač vozi pod stresom i u velikom strahu od životinja i općenito drugih bića, stvari i pojava. Tako se ugrožavaju životi nedužnih putnika, a i sam bus. To je njegova argumentacija. Sve objašnjava ne mičući se sa svoga sjedala, napola okrenut prema putnicima i čvrsto držeći jednom rukom volan. Naravno, nipošto ne prilazi putniku iz samorazumljivih razloga. Putnik ima psa, a vozač se boji psa. Putnik sa psom stoji na sredini busa, pas mirno leži. Obojica naravno ne izlaze iz busa. Po zakonu obojica imaju pravo na vožnju. Pas ima brnjicu, ovaj ima kartu, što automatski znači i da pas ima kartu. Vozač koji se boji mirnih domaćih životinja nije sposoban za obavljanje javne funkcije vozača gradskog autobusa. Je li uopće to priznao na liječničkom pregledu? Ako nije, napravio je prekršaj. To je putnikova argumentacija, uglađenog muškarca srednjih godina. Pravo na vožnju dodatno brani time da je pas najveći čovjekov prijatelj, a ovaj njegov, Garo mu je ime, koji mirno leži do vlasnikovih nogu, tj. njegovih, osim toga da je vrlo pitom, lijep i okupan. Pas mirno leži, ni da zucne. Traje to desetak minuta, vruće je. Putnici počinju gunđati, neki na vozača, a neki na putnika s psom, pa samim time i na psa. Ulaze napokon uniformirani i nadležni da razriješe još jedan dramatičan slučaj i da donesu odluku u korist onih bez psa ili onih sa psom. Vozač traži da putnik zajedno sa psom, ili bar pas, iziđe iz autobusa, putnik sa psom traži da se vozač zamijeni vozačem koji se ne boji putnika sa psom, tj. psa. I tko je nakraju izašao, vozač ili putnik sa psom?

***

Na samom raspletu priče izlazimo Oxana i ja na stanici koja se zove Hallerova ulica. S te stanice može se ići desno, pa onda samo ravno prema bloku zgrada kojima započinje ulica staroga Celsijusa, ili lijevo, pa stepenicama gore prema drugom dijelu kvarta.

– Kojim putem? – pita Oxana

– Meni je svejedno – kažem.

– Moja je zgrada tamo – pokazuje na osvijetljene stepenice i negdje poviše njih.

– Na brijegu kuća mala!

– Molim?

– To je jedna narodna pjesma.

– Uz balalajku?!

– Nisam siguran.

– Ljubavna?

– O prozorima.

– Staklarska?

– I zidarska.

– Veselo.

– E da.

– Stalno se šalite.

– Malo sam popio.

– Ponekad vas vidim u busu i čini mi se da ponekad pričate sami sa sobom.

– Stvarno!?

– Ozbiljno.

– Ne sjećam se da sam vas viđao.

– Ne mogu pomoći.

– Šteta.

– Moja zgrada nije daleko.

– Pa mi smo susjedi! Samo napravim krug i dođem s druge strane.

– Slučajnost.

– Tikvice su bile odlične.

– Patlidžani, patlidžani su to.

– Ali rekli ste tikvice.

– Samo sam se šalila.

– Pa, da krenemo...

– Onda...

Idemo...

***

Ležim u polumračnoj sobi, pokušavam zaspati, ali ne ide. To se zove efekt helikoptera. Kad zatvorim oči, osjećam se kao da mi je trbuh pričvršćen za krevet, i vrtim se, vrtim sto na sat. Bilo bi bolje da povraćam nego da se ovako vrtim. Bit će da sam pretjerao, možda dječja piva, mudro je govorio Čeh. Ili možda su kobasice bile stare, a možda i ti, dakle, prejako začinjeni patlidžani. Loša kombinacija. I vožnja se autobusom otegla. Čim zatvorim oči, počinje helikopter, sto na sat. Vrtim se, ako se želim odmoriti, treba otvoriti oči, vrlo jednostavno. Vrtim se pa otvaram oči. Zadnje što sam vidio prije negoli sam se onesvijestio bile se oči velikoga patka koje me milo, zaštitnički gledaju.

Priča je dio autorove zbirke Treba se kretati, koju će uskoro objaviti Naklada MD.