Pas mater koji laje – ne grize

Majka mu je bila sijamska blizanka koja se preselila u Englesku da bi i sestra mogla voziti. Kad ga je rodila, točnije kad je ispao na operacijski stol, liječnik je bacio na njega jedan pogled i rekao: “Ako ne proplače za deset sekundi, onda je tumor”. Trebalo mu je dva sata da ispliva iz kante s abortiranim materijalima. Ima deset prstiju – svi su na jednoj ruci. Slomio je ruku na tri mjesta – i ne pada mu na pamet da se vrati na ta mjesta. Kao dječak beskućnik lutao je ulicama i molio strance da im puši. Samo da pojede nešto toplo... Oženio je Lulu, djevojku-krokodil, koja je u svoju rupicu mogla staviti komad ugljena, prekrižiti noge, protrljati, i proizvesti dijamant!

Tako u slobodnom prijevodu ide više-manje standardan introdukcijski monolog Jima Rosea, obogaćen s puno f*** riječi, na početku njegove predstave danas (ili prije deset godina, svejedno). U uvjerenju da je bog samo jedan i da “ne imajmo drugih bogova osim njega”, između dvaju izlazaka pred publiku Edinburgh Fringe Festivala prohujale su godine, promijenili su se nositelji prolaznih sporednih uloga kojima nitko valjda ne smije pamtiti imena, a “veliki” Jim ostao je jedina prava konstanta postave, toliko deocentrične da se i ne može zvati drukčije doli Jim Rose Circus. Dobro, promijenio se možda i Jim, barem styling njegovih brčića, koji se, nakon mušketirskih zavijutaka prema gore koje je nosio prije jednog desetljeća, sad vješaju iza krajeva usana, možda čak i vizualno ispravno dočaravajući tužnu sudbinu posrnule zvijezde. Neuspjeh je evidentan – razoren od kritike, napušten od publike, Jim Rose treba fantastično napredne psihološke mehanizme samozaštite da ne padne u depresiju i počne lutati ulicama edinburškog predgrađa u potrazi za nečim toplim. Zašto je, dakle, legenda popušila?

Medvjeđi snovi, medvjeđe usluge

– “Predstava koju imamo sada vjerojatno je najriskantnija predstava koja je ikad dovedena na Fringe; to je najriskantnija predstava koja je ikad napravljena, vjerojatno u povijesti kazališta”, samodopadno i samozavaravajuće tvrdi veliki meštar svih bulja. Dakako, tu uvijek ostaje ona riječ “vjerojatno”, hipotetska kao i sve druge poluistinite proklamacije na kojima su majstori sideshowa godinama stvarali zanat i obrtali novčiće (“Real!”, “Live!”, “Man-eating-chicken!” i slične vješte jezične formulacije koje se mogu tumačiti ovako i onako) i po kojima se u suvremenom društvu mogu mjeriti još jedino lajavci TV prodaje (barker – izvikivač ili lajavac – u terminologiji sideshowa osoba je koja pred ulazom u šator vikom vješto animira gledatelje da kupe ulaznicu).

Ako prihvatimo tezu o kazalištu kao terapiji koja se ima proskribirati gledatelju, onda bi se izvedbeni modus Jima Rosea morao zvati šok terapijom. Ali niti je publika više toliko luda da bespogovorno prihvati liječenje šokovima, niti je baš toliko normalna da bi Jimove katkad adolescentske pokušaje provokacije proglašavala šokom neviđenim. Bio je to desetogodišnji medvjeđi san nakon (i zbog) kojeg glamurozni povratci ostanu i medvjeđe usluge. Prespavao je Jim Rose upotrebu ekstremnog u kazalištu, filmu i suvremenoj likovnoj umjetnosti, internetski ili mobitelski bullying, svakodnevne obračune bandi u velegradovima ili kuglanje za Columbine, prespavao je Jerryja Springera, Jackass i Dirty Sancheza (iako danas tvrdi da su baš MTV-jeva zločesta djeca većinu trikova pokrala od njega), prespavao je opću grubost u popularnoj kulturi, pa čak i u naizgled najkompromisnijem dijelu nje kao što su primjerice televizijske reklame za proizvode u kućanstvu; a ako hoćete, prespavao je i rat u Iraku gdje su mu sunarodnjaci predano radili na oguglavanju naših recepcijskih mogućnosti. Kad se u minutama CNN-ova prime timea može vidjeti više krvi negoli u naoko pred publikom razrezanoj vagini Jimove glumice, naše nezainteresirano razlučivanje stvarnog i režiranog ne dopušta čak ni Pavlovljev refleks na brutalnu inscenaciju.  

Fake Industry

Stairway To Hell (iliti Stubište za pakao) predstava je ispletena oko prilično blijede fabularne osnovice – prati sudbinu tribute to 80’s rock banda the Warthogs, koji završe u raju, a htjeli bi na dublje katove vatrenoga grotla. Gazdu pakla, hodajućeg Sotonu, utjelovljuje, predvidljivo, sam Jim Rose, koji će pale rokerske anđele testirati raznim inicijacijskim ritualima. Naravno, u pakao mogu samo najgori.

Nakon uvodne Jimove prezentacije prastarog iluzionističkog trika gutanja žileta (gdje, začudo, krv ne teče u potocima kao kad, nešto kasnije, uz pjesmu Only Women Bleed, kolegica zarije vršak noža u svoj vaginalni otvor), predstavlja se glumačka postava velikoga impresarija. Kao da su oteti s nekog ofucanog susreta bajkera, odvučeni s hrvanja u blatu i drečanja u mikrofon na stageu demo bendova, ukrcani u cirkuski kombi i isporučeni izravno u utrobu naopake ljubičaste krave (Udderbelly’s Pasture jedna je od vodećih festivalskih lokacija i ne, ne reklamira švicarsku čokoladu, nego tamošnju televizijsku postaju) – pred nama defiliraju obnažene djeve i rock sastav dugokosih Kiss-wannabea. Ali sve je nekako lažno, fake umjesto fact. Jim možda konzultira stare iluzionističke trik-kuharice i zapise s YouTubea, ali ne i recepturu sideshowa koja obično okuplja rođene i stvorene freakove. Rođeni bi, recimo, bile žene veće od kuće, djevojčice s četiri noge ili krastama/dlakama prekriveni “monstrumi s Fidžija”. Stvoreni svoju freak vještinu usvoje – može to, na primjer, biti gutanje vatre ili mača, ili pak modificiranje tijela tetovažama i implantatima. Za oboje, međutim, treba duha. Ali fake je toliko prisutan u Jim Rose Circusu da je gotovo dignut na razinu jedine koherentne ideje koja ima sposobnost činiti da se centrifugirani materijal ne razleti na sve strane. Od pjevača koji hitove Scorpionsa, Aerosmitha, AC/DC-a ili Black Sabbatha ori prekriven nikad lošije napravljenom vlasuljom, do dvospolne žene (a zapravo loše umaskirana dugokosog muškarca slađahna lica) koja bi nas imala šokirati zadizanjem suknje, niže se groteskni skup uprizorenoga vrhunaravnog zla nimalo upitne neuvjerljivosti. Sve bi to trebalo utabati put prema Jimu Roseu, alfi i omegi tog marionetskog kazališta, no kakav je to Sotona pred kojim i ne zadrhtimo? Pjevač antologijskog rocka koji nosi vlasulju – nije li to školski primjer šminke i patetike, a opet nije da zatitra granicu realnosti na način da bismo je shvatili kao plansku grotesku. Zar se jeza izgubila u bijelom bojom posutu licu i eventualnoj liniji tekuće lažne krvi? Zar se produciranje zgražanja ispraznilo nad zazivanjem Sotone, uz koje još jedino nedostaje puštanje melodija u rikverc, taj izlizani lajtmotiv B horor filmova? Izazov sideshowa danas je i u tome što publika više ne pada olako u nesvijest ili bježi izvan šatora u potrazi za prvim diskretnim mjestom gdje bi ispraznila želudac – publika može biti vrlo izravna i izazovna, a prvotno kolutanje očima uz komentar “are they kidding us or what?” sposobna je nastaviti i konkretnom akcijom. Naime, ako jurite s uključenim motornim pilama kroz gledalište, posipate publiku vodom ili (dakako, roseovski lažno) kopulirate s lutkama za napuhavanje u krilu nasumce odabranih gledatelja (da, Jim Rose s napumpanom je družicom doskočio i do mog krila priuštivši mi začuđujuće nimalo intimidirajući menage-a-trois), vi pozivate na reakciju.

Blowjob i pitanje stava

Potreba za instinktivnim (i time manje ubrojivim i kontroliranim) odgovorom upisana je već u vašem scenskom pitanju. I možete očekivati da niste jedini luđak in the house, ili barem da svojom proklamiranom (a zapravo neuvjerljivo glumljenom) ludošću nećete impresionirati baš svu svjetinu, u kojoj sjedi višestruko više tetoviranih ljudi nego što ih se u povijesti sideshowa izlagalo kao atrakciju.

Moja engleska prijateljica baca ruku u prolazu i pokušava s glave pjevača, koji se navodno preziva Ljubav, strgnuti vješto prilijepljenu periku. Namrštio se, iznenadio “sotonist” i izmaknuo ruci koja mu je htjela oboriti imidž. Iznenađenje je neobično za jednog prvoborca sideshowa, u ponoćnom terminu, kad je edinburška publika već dobrano osjetila čari alkohola. Drugim riječima, umjetnica može analno špricati plavu boju prema publici, ali ako se netko iz publike ustane i pomokri po sceni – to bi u etičkom kodeksu Jima Rosea bilo shvaćeno kao nekulturan čin (vjerojatno vrijedan izbacivanja iz šatora), a nikako ne kao u freak showu legitimno izražavanje stava (i potencijalno uspješna audicija za novu produkciju).

U drugom momentu Jim i obnažene mu kolegice u publiku bacaju gomilu crvenih kondoma. Onaj tko uhvati plavi ima pravo na besplatan blowjob u backstageu. Lokalni komičar i osvajač plavog kondoma teška srca izlazi na pozornicu i, pred Jimovim haremom koji mu se nudi kao kakva potrošna usta “kazališta svih osjetila”, izjavljuje da si on to ne može priuštiti. Jim Rose je spreman – na pozornicu izvodi najvišu djevojku u svojoj postavi, već ranije opisanog “transsekusalca”. Možda bi ti ova više odgovarala? Djevojka podiže suknju, otkrivajući nimalo djevojački penis. Muškarac iz publike, nonšalantni vlasnik plavog kondoma (očito nimalo posramljen i šokiran, u zemlji u kojoj muškarci nose i kiltove bez gaća, a gay parade bujaju s više golotinje i provokacije), spremno zauzima klečeći položaj, iščekujući obećano pušenje – u receptivnoj/pasivnoj/bottom ulozi! Taj neočekivano odvažan gledatelj, siguran u vlastitu seksualnost, ali i u nestvarnost kazališnog čina, uspijeva jednostavnim potezom razoružati šok terapiju Jima Rosea. Djevojka s penisom se, dakako, nećka. Pred njom klečeći muškarac, spreman da u svoje usne prihvati penis izvođačice i “pojede nešto toplo”, “nešto na žlicu” rekli bismo, a ona ne može doći k sebi od tog neplaniranog iskoka iz scenarija. Pogledava gazdu Rosea s nepatvorenim osjećajem izgubljenosti (“tata Jim, nije li on sad trebao pobjeći s pozornice?”), okreće publici leđa i ponovno, u fake modu, njihanjem kukova glumi pružanje svog penisa na oralno uživanje muškarcu iz publike i potom se povlači s pozornice. Dobitnik plavog kondoma vraća se na svoje mjesto u gledalištu, očito i dalje suhih usta i prazna želuca, s nimalo podignutom razinom uzbuđenja scenskog iskustva, što se ne bi moglo potvrditi i za drugu stranu.

Tko su ti lako poljuljkani Roseovi odvažnici? Probrani (a možda i tek pobrani) s audicija po New Yorku i Floridi, oni su “istomisleća čudovišta koja se usprave u svojim kriptama čim se objavi poziv za casting”, kako ih opisuje Rose. To zapravo jesu fanovi i starlete kojima se Jimov brend (začet u Seattleu, baš kao i ikone glazbenog pesimizma Nirvana, Pearl Jam ili Soundgarden) može činiti lakim putom do slave. Jer dalje opisuje težinu s kojom je neke od njih, uz pomoć svoje vjerne pratiteljice i freak učiteljice Bebe, uvjerio da poduzmu neku scensku akciju – oni su dakle priučeni, i reklo bi se nabrzaka priučeni, freakovi. Bračni par Rose učio ih je kako se “umalo ugušiti” u plastičnoj vreći, kako prebroditi stavljanje penisa u zamku za rakune (i pritom jackassovski glasno glumatati bol) ili kako špricati mlazove boje iz (b)analnoga otrova prema slikarskome platnu koje će se potom donirati nekom iz publike kao umjetničko djelo (svoju slikaricu Jim Rose naziva Pablo Picasshole).

Penisomanija

“Te djevojke iz predstave dolaze iz zadivljujuće visokih art krugova. Naravno, one su toliko dobre glumice da, kad ih poslije izvedbe sretnete na ulici, automatski očekujete pušenje”, hvali u jednom intervjuu svoj ženski trio Jim Rose. Izvana one prvenstveno izgledaju kao tek hodajuće meso, nadrogirano pričama o umjetnosti kao području izražavanja koje ne poznaje samoponiženje, već je ona (umjetnost) vrhunaravni alibi za razbuđivanje navodno usnule svjetine koje ne smije birati sredstva, već treba upravo težiti radikalnom, čak i kad nam baš nije jasno čemu ta radikalizacija ima služiti.

Lyn Gardner, poznata Guardianova kazališna kritičarka, napisala je vrlo oštar osvrt na Sotonino edinburško ukazanje. U dvojbi treba li uopće pisati o toj “najriskantnijoj predstavi u povijesti kazališta” (citat by, i samo by, Jim Rose) i na taj način preuzeti rizik da će neki čitatelji njezin negativan osvrt shvatiti kao pozivnicu, svoj je tekst naslovila “Trebam li vam reći da mi se gadi Jim Rose Circus?”. Nečuvenost uprizorenja te osjećaj odgovornosti ipak su je natjerali da prozbori: “Seksualna politika Jim Rose Circusa je neaandertalska, a opet mi samo kao balvani sjedimo tamo i ne prigovaramo dok gledamo vagine koje se navodno režu s 20 britvica i žene koje uživaju biti silovane, sve u ime zabave.”

Iako je iznimno vidljivo Jimovo klanjanje penisu i istodobno svođenje žene na mehanizam prezentacijske masturbacije (figurativne, ali i doslovne), ne bih rekao da je seksistička ograničenost najveći problem njegove autorske (po)etike. Uostalom, na način jednako modernog primitivizma on u ralje lovačke zamke šalje i spolovilo muškoga gitarista. Štoviše, za balans muško-ženskog pitanja dobro mu vjerojatno služi i Buck Angel, iznimna transseksualka muških vanjskih obilježja (zapravo jako zgodan i tjelesno izgrađen muškarac), ali još zadržanih ženskih reproduktivnih organa. Ta porno zvijezda, model industrije za odrasle, izostala je nastupiti večer kad sam gledao predstavu (pa ju je zamijenila već spomenuta nabrzaka sklepana “djevojka s penisom”), ali uloga Bucka Angela navodno je u tome da kao security muškarac spriječi jednu započetu kavgu u predstavi te pritom ostane bez odjeće. Publici se, pogledom na prazno međunožje, servira šok. Mizoginija i mizandrija miješaju se, dakle, u slučaju Jima Rosea u jedan opći prezir prema čovjeku, prvenstveno čovjeku mazohistu, iako bi se vjerojatno dalo raspravljati i o mehanizmima kontrole koji sve te ljude uprežu u sustav da ih izrabljuje na nimalo kreativan način. Nudi Jim Rose argumente za napad i čuvarima životinjskih prava – stavljanje škorpiona u usta, ili gutanje i ponovno povraćanje žive zlatne ribice sigurno nije najprikladniji odnos prema kućnom ljubimcu, ali čak i to (po)etičko pitanje može doći u drugi plan Roseova neuspjeha. On se, naime, zaista svodi na kreativnu lijenost, jednu tužnu manifestaciju stvaralačkog umora, apsolutno pomanjkanje ikakva inteligentnog ili barem humornog okvira koji bi svom tom degradirajućem nizu akcija dao kakvo labavo, pa makar i šovinističko, scensko opravdanje. Da su i dragulji, Jim svoje egzibicioniste baca pred moderne svinje, publiku koja ne zna cijeniti bačeno, ne zato što to ne poznaje, već upravo zato što to jako dobro poznaje.

Zvjezdane staze

Jim Rose u tom je smislu i sam kriv za svoju tužnu sudbinu. Nekad intimni pojam sideshowa (zaboga, pa i sama riječ govori da je funkcionirao kao sporedni show, show sa strane, dodatak glavnoj predstavi u velikom cirkuskom šatoru) popularizirao je upravo na velikim rock spektaklima kao što su Lollapalooza ili turnejama s Nine Inch Nails i Marilynom Mansonom. Sideshow je postao fenomen, posebna epizoda X-files bila je osmišljena za Jima Rosea, dobio je vlastitu TV emisiju, postao čak i igrica za Playstation... Čak je i Homer u Simpsonsima pobjegao od kuće kako bi se pridružio Jim Rose Circusu! Od naslovnica Wall Street Journala do Rolling Stone magazina, svi su njegov cirkus prozivali nečim što se ne smije propustiti. Na te se načine, a u cilju hranjenja neobično velikoga ega, Jim Rose svojski potrudio učiniti freak stvaralaštvo vidljivim, postati referentna točka utjecaja za generacije freakerije, približio je sideshow mainstreamu, što je zaista i dovelo do bujanja popularnih formi Jackassa i drugih “autodestruktivnih” primjera entertainmenta koji je redefinirao da suvremeni klaun više ne može samo pasti na nos da bi bio smiješan – on mora biti udaren u međunožje, u nos mu mora upasti vilica, ruka zaglaviti u WC školjki, a u sfinkter mu se mora nabiti drška metle. E, tome se već čovjek može fino nasmijati... Dok je u devedesetima zelenim puzzle tetovažama prekriveni Enigma pred plaćajućom publikom konzumirao žive insekte, danas je to standardan zadatak za prolazak u drugi krug reality showa Fear Factor. Na svojevrstan način ime Jima Rosea doista stoji rame uz rame imenu Phineasa Taylora Barnuma. Sideshow performer nije se cijelo stoljeće susreo s tolikim obožavanjem i publicitetom dok Rose nije još jednom promućkao formulu. Neki čak idu toliko daleko da kažu kako bez njegova plasiranja neobičnih primjeraka ljudske vrste na koncertima alternativne glazbe, pred tisućama pješaka kontrakulture, danas ne bi bismo vidjeli toliko tetovaža i piercinga u standardnoj populaciji. On je mladim ljudima koji su tražili svoj način da budu alternativni ponudio uzore čudnosti. Michael Wilson tada je izvodio šokantan čin zakucavanja čavla kroz već probušen jezik, koji je u to doba bio rijetkost. Danas, kad već šesnaestogodišnje djevojčice hodaju s tetovažama i rupom u jeziku, svjesni smo koliko su utjecajni bili ti nekad čudni i izolirani primjeri tjelesne modifikacije. Jim Rose Circus izmijenio je način na koji razmišljamo o kontrakulturi, ali i način na koji razmišljamo o mainstreamu.

Kad danas gunđa protiv klinaca koji su mu ukrali trikove, u principu emitira nezadovoljstvo što su ti klinci (možda i ukradene) trikove znali upotrijebiti za privlačenje suvremene publike. U isto vrijeme veliki meštar sideshowa pokazao se apsolutno nesnalažljivim. Nekad najtraženija ulaznica na edinburškom festivalu, obarateljica svih rekorda, čak ni uz deset godina stanke nije podsjetila publiku da novu predstavu “gurua groteske” zaista “mora vidjeti”. Poluprazno gledalište (za koje se plaća jedna od najskupljih ulaznica na Fringeu – 18 funti, a u koje se ne puštaju čak ni inozemni programatori jer se Jimu, kao, ne ide na turneju) ne dokazuje, međutim, da je svijet prerastao freak show kao izvedbeni žanr. To dokazuje samo da je svijet prerastao Jima Rosea, legendarnog showmana koji zapravo nikad nije uspio ponuditi ništa novo, čime je njegov status legende još dojmljiviji. Pogledate li videozapise njegovih uspješnih turneja iz devedesetih i novu predstavu iz 2008., nećete naći puno razlike (sve su to isti paketi s gotovo školskim primjerima marketinga i osvajanja publike, ili čak i sa standardnim početnicama uličnih performera kao što je: “Gospodine, izvadite ruke iz džepova! Boljet će vas kad počnete pljeskati!”). Doista, možda se jedne godine više prodavalo povraćanje, druge manipuliranje motornim pilama i kosilicama, treće sumo hrvanje i borbe transvestita, četvrte seks, krv i shock’n’roll – ali dometi Jima Rosea teško da su se mijenjali. On je tek uvijek uspijevao nalaziti novu publiku, ali dok internet još nije imao (dez)informirajuću moć kao danas.

Mogućnosti sideshow žanra

Da sideshow nije mrtav kao forma, dokazivao je u Edinburghu svega stotinjak metara od naopake ljubičaste krave – Spiegelgarden, park produkcija kao što su La Clique ili Tiger Lillies Circus. U malenu šatoru kraj ulaza, šatoru koji prima možda četrdesetak ljudi, svake su se noći izmjenjivali sideshow performeri za nekoliko funti, puneći taj intimni međuprostor cirkuskoga platna pljeskom, smijehom i oduševljenjem. Bez ikakva novca uloženog u marketing, oslanjajući se samo na preporuku od usta do usta, taj je majušni prostor svake večeri iznova, svakih sat vremena nalazio novu i novu publiku. Da je doista riječ o izvedbenoj formi koja, uz ekstremne prezentacije tjelesnih mogućnosti, može nositi i neke vrlo snažne poruke, dokazivao je, između ostalih, i kapetan Frodo, norveški kontorcionist. Balansiranje na visokoj piramidi majušnih kanti, u čudnovatoj pozi u kojoj su mu noge isprepletene iza glave dok stražnjicom sjedi na srednje velikoj konzervi (recimo, ananasa), može se činiti kao prilično besmislen i glup način zarađivanja novca za život. S te svoje povišene pozornice Frodo u nemogućoj pozi nekog indijskog jogija poručuje: “Draga publiko, sigurno ste barem jednom u životu imali neki san. Ljudima oko vas on se možda činio čudnim, nemogućim i neostvarivim. Ja sam oduvijek želio biti nevjerojatan čovjek od gume. I ja to danas jesam! Slijedite svoje snove, dame i gospodo! Slijedite svoje snove!”. Ta naoko jednostavna, ali zapravo nimalo sladunjava poruka Frodove škole filozofije, bez potrebe da je se “podeblja” svjetlosnim ili glazbenim efektom, istinski je trenutak uzbuđenja u šatoru, trenutak koji nakon desetominutne predstavice prepoznaje apsolutno svaki član publike kao svoj, onaj moćni poticaj koji nikad ne osjetite, recimo, s političkih govornica, podstrek na razmišljanje, ideja za djelovanje, smjer za optimizam i borbu... Sideshow, zaista, ima smisla, sve dok postoje ljudi koji mu smisao nesebično daju. 

Mnogi su danas zanimljivi svjetski akteri sideshowa nekad surađivali i s Jimom Roseom. On je, međutim, uvijek završavao s traženjem “nove krvi”, zbog čega se današnja postava možda i čini amaterskom dramskom družinom. Jim je, osim što je nepromjenjiv, primarno bio i nezamjenjiv. Svi ostali bili su potrošna roba, što tako programatski otkriva čak i fabula najnovije predstave. Snažna manifestacija ega, koja ga je u devedesetima koštala suradnje s mnogim sideshow prvacima, sastavni je i neodvojiv dio nekadašnjeg Jimova uspjeha. Njegov primarni talent jest upravo u pričanju priča, u onom što katkad nedostaje posjednicima stvarnog sideshow talenta (nekad je Rose uspješno prodavao automobile, pa kad se primio prodavanja performerske povraćotine, nije bilo ni neočekivano da će tisuće ljudi iz publike nazdraviti eksanjem istih). Jimova se afirmacija u bizarnoj sideshow akciji svodi na konzumiranje uglavnom bezopasnih trikova s puno barkerske priče. Zato su mu uvijek trebali drugi ljudi kojima će se okružiti, ljudi koji će zaista gutati mačeve, probadati tijelo iglama ili dizati utege svojim spolnim organima. Jim, ta on je samo Sotona, kako si voli tepati. Pomahnitali imperator koji je, u vremenima kad nam je još manjkalo Anti Pavlovića i sličnih ridikuloznih vikača, mogao sijati malo straha. On je gospodar sideshowa, svi ostali su imitatori, a pogotovo – svi ostali bez njega su nitko i ništa. Na tim postavkama počiva njegovo autorsko sveto pismo.

Megalomanski poučak

“Moja pozicija u ovoj profesiji kriva je što me ljudi mrze. Nitko ne radi više od mene. Zapravo, u svakom sam gradu rekao promotoru: ‘Izazivam vas da mi date više intervjua negoli ih mogu podnijeti. Davat ću dva jebena intervjua istodobno. Davat ću ih 24 sata. Izazivam vas da me nadmašite.’ I nitko nije mogao. Proveo sam pune dvije godine spavajući samo četiri sata na noć, neumorno se brinući da ovu umjetničku vrstu ponovno učinim modernom i da pritom na nju prikačim svoje brend ime, da bih mogao pobrati neke beneficije za svoj rad”, kaže Jim Rose koji u svojim javnim nastupima često pokazuje neobično veliku preokupaciju konkurencijom koju je generirao njegov uspjeh. Za njegovu specifičnu narav tipično je da mnogi njegovi sadašnji i bivši zaposlenici uopće ne žele ni govoriti o svojoj povezanosti sa sideshowom.

Kad ga je napustio Paul Lawrence (spomenuti Enigma), čovjek koji je za Jima gutao žive gliste, crve, žohare i mačeve, na je njegovo mjesto došao drugi prvak tjelesnih modifikacija; Erik Sprague, aka Lizardman (čovjek-gušter) imao je (i još ima) fascinantan set tetovaža-krasti, implantate rogova, zašiljene zube i jezik prerezan napola, kako bi što više nalikovao reptilima. Kad je novopečenog člana postave Jim Rose Circusa 1999. godine odlučila ugostiti Rikki Lake u svom talk-showu, Jim je kočijaški poludio na asistenticu produkcije – izbombardirao ju je psovkama jer nije mogla udovoljiti njegovu zahtjevu da, svaki put kad se Lizardman pojavi u kadru, na ekranu piše Jimovo ime. Gostovanje je otkazano, a Jim Rose stavljen na crnu listu emisije. “Ne volim njegov tip osobnosti. Nikad mi nije bilo dobro s njim. Uvijek je bio on u pitanju. Danas doslovce imam pravilo da ne izgovaram njegovo ime”, kaže Lizardman u knjizi Freaks & Fire, The Underground reinvention of Circus (J. Dee Hill, 2004).

Rose u pitanju, Rose u odgovoru. Uzvišeni MC koji pijanu rulju u ponoć pokušava poučiti kazalištu, riskantnijem i provokativnijem nego ikad. Uglavnom se to čini kao samozavaravanje majke koja ne može prihvatiti da je rodila mrtvorođenče. Kad Jim liježe u razbijeno staklo, a djevojka iz publike na njegov poziv staje na njegovu glavu, netko iz gledališta oduševljeno viče: “Jump! Jump!”. U serviranu scenskom djelu, možda najviše dosad nalik rimskim arenama s gladijatorima, publika vrlo jasno želi krv. Platila je 18 funti, uvučena je u svijet političke nekorektnosti, i više ne mari za pristojnost. Sve je nestvarno poput hrvača američkog WWF-a. Publika želi skok na Jimovu glavu. Želi da mu se prospe mozak. To je taj rizik megalomanije na kojem je stradalo i Rimsko carstvo, potonuo i Titanic, pa možda i Jim Rose, koji je također sigurno bio velik.