16.12.2004.

Željko Barišić  

Pasje popodne

– Debela si.

– Nemoj mi govoriti da sam debela.

– Debela si.

 – Svim dečkima prije bila sam seksi.

– Ne znam šta je bilo prije. Sada si debela.

 – Nađi neku mršavu.

– Uvijek nađeš izgovor da bi jela.

 – Mrzim te kad mi to govoriš.

 – Mrzim tvoje kile. S četrdeset ćeš izgledati k’o tenk.

– Uvijek ću dobro izgledati.

– Kad smo počeli hodati, još si se i trudila dobro izgledati.

– Najviše na svijetu mrzim kad te vidim kako satima buljiš u televizor. Ubila bi te!

Imam tad neopisivu želju da te ubijem.

– I onda, umjesto da uzmeš nož i metneš mi ga pod grlo, ti se uvališ u frižider.

– Nemoj mi o tome govoriti, poludjet ću!

– Debela si.

– Nemoj mi to govoriti! Prestani! Prestani s tim!

– Debela si! Debela si!

– Jebi onda svoju majku, ona ti je dobra!

– Nemoj mi spominjati majku, znaš da ću ubiti zbog nje.

– Jebi je, jebi je!!!

– Ubit ću te, glupačo!

– Ne govori mi da sam glupača! Nitko mi to nije govorio!

– Glupa si, glupa si!

Nasrće na njega, vrišteći, mlatarajući rukama.

– Nisam debela! Nisam! Nisam! Majka ti je debela! Majmune! Majmune! O, Bože! Zašto sam te srela?!

Histerično vrišti. Čuje se u susjedstvu. Čuje se u svemiru, pomisli. Kida mu knjige, ploče, odjeću. Potpuno je izvan sebe i nasrće na njega, udarajući ga po glavi, vratu, rukama. Pokušava je smiriti s dva ne tako jaka šamara. Ona pada na pod, ne od pljuske, od očaja, jada. Ovo je njen pakao. On je njen pakao.

Sjede u kutovima. Gleda je kako rida, dok tupo bulji u pod. Teška tama ulazi kroz prozore. Telefon uporno zvoni. Dogodilo se nešto što je probilo iz ljuske, nešto što je nepovratno izašlo i sad lebdi kao avet. Više nije siguran da li je to htio. Trenutak prije još je mogao razmisliti. Sad je sve bilo gotovo. Dolazilo je kao plima i snažno raslo. Golemo, nepoznato prostranstvo pružalo se između. Činilo se nemogućim prevladati ga.

Poslije, on kupi svoje stvari. Po ne zna koji put. Nešto mu je govorilo da je zadnji.

Toliko je tih sitnica, da ih je jedva uspio trpati. Nije bio siguran je li sve spremio.

Stoji na vratima. Dok drži kvaku, gleda u njezinu pravcu. Osjeća prazninu kako ječi iznutra i grč u ruci od snažnog stiskanja. Otvara vrata. Val hladnoće zapljusnu ga iz hodnika. Saginje se uzeti torbe.

– Ako sad izađeš, među nama je gotovo! – kaže mu.

Pogleda je. Učini mu se mala, poput nekog sitnog bića skrivenog u utrobi kauča. To je to, pomisli, sad ili nikad! Došao je do krajnje točke i morao je odlučiti. Dugo je natezao niti i one su sad bile krajnje napete. Potreban je još samo jedan mali korak pa da svrši s tim. Gledao je u tamu hodnika. Bilo je nečeg prijetećeg dolje u njegovoj dubini. Stajao je iznad te provalije. Sve ga je odbijalo. Neki divlji pas grizao ga je za srce i potezao. Ovo iza je bio jedan svijet, poznat i siguran. Nije se trebalo više ništa uraditi. Dovoljno je bilo pristati. Pas je zalajao i snažno potegnuo. Prije nego što je možda još nešto htio, već je bio van, pred zatvorenim vratima.

Sjedi u sobi. Pije i mota džointe.

Soba je velika tamna rupa s mirisom ustajalosti i starosti, mirisom mokraće koji nadire kroz rupe vrata, iz hodnika, mirisom starog gazde što leži u svojoj sobi i gleda televizor.

Prekriven je preko nosa, muzika dolazi iz starog radija, vani promet bruji, tramvaji škripe po tračnicama, potpetice lupaju, ritam melje i ne prestaje mljeti.

Još jedna propala veza, još jedan kraj. Sve je počinjalo onog trena kada je prestajala seksualna želja. Eros se gubio, širio se zadah običnosti i dosade. Kao da je netko magičnom rukom odnio svu radost i ljepotu početka. Nekako, volio je kraj, ma koliko bolan bio. Značio je mir i spokoj, nije se trebalo više ništa uraditi. Ali, značio je i strah i tjeskobu.

Kao mramorne ptice što zamiču u horizontu. Kao nepregledna nadimljuća dina tuge u grudima.

Nakon nekoliko dana odlučuje se izaći. Obilazi birtije po centru. Neobično je živo. Kažu da je nogometna utakmica u gradu. Mnogo je ljudi sa šalovima i ostalim navijačkim rekvizitima. Uzbuđeni su. Uvijek su takvi, pomisli.

Ispred “Galije” sreće Denisa i Kanu.

– Šta je gušteri? Sunčate se.

– Sjedi.

– Šta je ovo, čovječe?! Koliko ljudi...

– Tekma je, jebi ga! Sve seljačine su izmilile van – Denis će.

– Kane, Kanica, šta ima?

– Ima dima!

– Pa šta čekaš, bejbi?!

Piju pivo i dime. Žestoko ih buba. Neka netko samo pokaže prst, umiru od smijeha.

I mi smo blesavi

i mi smo ludi,

pičke od ljudi,

pičke od ljudi...

To im je došlo odnekud i ponavljali su.

Uskoro ih počinje furati na glad.

Hrana je u toj menzi masna i neukusna. Ali, to im ne smeta jer su napušeni. Sve živo su pojeli. Potrebno im je pivo. Vraćaju se ispred “Galije”. Tamo su Doc i Pavel. Inače putuju okolo, živeći po squtovima. Stalno su u nekom novom filmu. Trenutačno su zakačeni na navijačke skupine. Došli su specijalno zbog derbija.

– Vidim, dobro ste ušlagirani – kroz smijeh će Doc.

– Ha, ha... Ni vi niste ništa bolji. – Denis.

– Sqang – Doc objašnjava.

– Da vam svima jebo paaaaas mater! – nazalni Kane.

– Kakva je ovo panika, čovječe? Svi hodaju okolo sa šalovima.

– Dolazi “Torpedo”. Finale je kupa. Bit će napeto.

– Nabrijani ste na utakmicu?

– Aha, mi smo za “Torpedo”. Dolaze njihovi navijači. Imamo dogovor s njima u pet i pol. Onda idemo na stadion. Idete s nama?

Prasnuli su u smijeh.

– Ajde, ajde... Idete s nama. Znaš kako je dobro kad uđeš u to grotlo, kad te masa ponese... Ludnica, čovječe! Sve eksplodira, raspada se!

– Ne volimo dijeliti emocije s masom.

– Čisti trip, čovječe! Ne možeš zamisliti kako je ludo.

Doc je oko svega takav. Zakači se za neku stvar i od toga pravi cijelu frku.

– Ajde, ajde... Mi ćemo biti na stajanju jug. Vi barem otiđite na tribinu. Tribina istok, to vam je jeftino.

Sumnjičavo ih gledaju. Neobavezno obećavaju.

Doc i Pavel odlaze.

Spržili su još par džokseva, popili nekoliko piva i kad u neku mrtvu poslijepodnevnu uru više nisu znali što bi sa sobom, odlučili su otići pogledati to loptanje.

– Ionako nema ništa pametno za raditi u ovo pasije popodne. – Kane to onako šmrcajući zaključi.

Došli su tramvajem do “Šarenog trga”. Otišao je do kioska kupiti ulaznice. Denis i Kane su čekali na stanici. Okolo kioska je stajala grupa navijača. Cijeli trg su imali pod kontrolom. Nezainteresirano su ga gledali. Na prozorčiću je pisalo: Stajanje jug.

– Dajte mi tribinu istok – upitao je ženu.

– Žao mi je gospodine, imamo samo stajanje jug.

Šta sad, misli si. Nije mu se baš stajalo tamo dva sata i htio ju je priupitati nešto u vezi toga, ali već se stvorio red.

Vratio se do Denisa i Kane.

– Nema te tribine. Uzeo sam stajanje jug.

– Tu su navijači “Torpeda”, bit će tamo Doc i Pavel – Denis veli.

Čekali su tramvaj. Mnoštvo ljudi je na stanici. Navijači koji su stajali oko kioska, njih desetak, došli su na stanicu.

Svi su ušli u tramvaj.

Kane je našao slobodan stolac. Doc je otišao naprijed. Stajao je pored Kane.

Vozili su se dok se sve klackalo. Na momente je izgledalo kao da će ispasti iz tračnica. Ili mu se to činilo od svih tih piva i dopa.

Zagušljivo je.

Pored je stajao visoki.

– Mogao bi se dignuti “starijem” – smiješeći se, visoki se obrati Kani.

– Ma, vidi ga! – Kane mu odvrati smiješkom, namještajući naočale. – Da ti jeeebo paas mater! – rekao je to onako više za sebe.

Sa strane je prišao buldog. Čučnuo je pored Kane. Izgledalo je kao da će mu nešto reći. Onda ga je, svom snagom, šakom raspalio po sljepoočnici. Glava mu je kao otkinuta udarila u staklo. Tresak je bio strašan. Naočale su jednostavno katapultirane s njegove glave.

Stajao je kao ukopan, razmišljajući o Kaninoj glavi. “Kako nije pukla?!”, prostrujalo mu je. “Morala je puknut!”... Uvijek je mislio da glava može lako puknuti.

Onda je nešto teško zatreslo njegovu glavu. Doletjelo je iz dubine. Između ljudi koji su se uskomešali. Padao je unatrag. Na trenutak je izgubio svijest, ali se nekako uspio dočekati na ruku.

– Šta, šta?! – čuo je sebe kako viče.

Visoki je stajao iznad.

– Pusti, ostavi ih! Idemo, idemo! – Denis ga je vukao.

Počeo se raspravljati s njima. To je bila pogreška. Gomila je krenula na njih. Dobivao je udarce. Najviše u glavu. Svakim udarcem osjećao je kako mu se govnom pune gaće. Nekim čudnim mehanizmom bili su povezani udarci i analni sfinkter. Udarac, sfinkter bi se otvorio, govno bi izašlo van. Mislio je na to govno. Nije bilo vremena za stid.

Buka je zaglušujuća. Tramvaj se ljuljao. Ljudi su se sklanjali u stranu kao da je to stvar lijepog ponašanja.

Uzvraćao je. Denis mu je stajao iza lijevog ramena. Dobivao je udarce preko njega.

Nagurali su ih u vrh kola. Nije imao prostora za uzvraćati. Udarci nisu prestajali. Čudio se kako ga ne mogu oboriti. Ali, bivao je sve niže i niže. Gledao je šumu nogu kako ide prema njemu. Zalijetale su se kao razbješnjeli psi. Nije mogao razmišljati. Udarac bi razbio svaku misao koja bi mu došla.

– Dosta! Dosta! Dosta! – vikao je držeći glavu pokrivenu rukama.

Tramvaj je stao.

Najedanput je sve stalo.

Tišina.

Pridigao se. Gleda okolo. Nigdje nikoga. Kao da je netko usisivačem prošao kroz kola.

Nekoliko ljudi je sjedilo na stolicama gledajući prema njemu.

Bljeskalo mu je pred očima.

Netko ga je povlačio. Okrenuo se. Denis!

– Kidajmo, čovječe!

Istrčali su van, preskočili između kola, pretrčali cestu. Uletjeli su u dvorište zgrade. Vrtjeli su se. Dvoje starijih ljudi gledalo je s prozora. Mahnuli su im da bježe do njih.

Bili su u stanu. S prozora su promatrali je li ih prate.

– Di je Kane, čovječe?! – pitao je Denisa.

– Mislim da je pobjegao dok smo se mi tukli.

Sjeli su. Ljudi su ih ponudili pićem. Nije mu bilo do razgovora. Zamolio je za WC.

Gleda se. Nema gotovo nikakvih promjena osim posjekotine ispod nosa. Ali, ispod kože sve je bridjelo. “Isuse, ne mogu vjerovati...” Skinuo je hlače, skinuo gaćice. Pune su govana. Možda ih ima kila, odmjeravao je u ruci. Onda je svu tu masu ubacio u školjku i pustio vodu. Ali, voda ju jednostavno nije mogla odnijeti. Pored lavaboa bila je nekakva kutija. Otvorio je i ubacio unutra.

Zahvalili su ljudima i otišli.

– Idemo na tekmu! – Denis je pokušavao malo popraviti atmosferu.

Nije imao snage išta mu reći.

Željko Barišić je rođen 1967. u Mostaru. Osnovnu školu završio je u Rakitnu (općina Posušje, BiH), srednju u Splitu i Mostaru, a stomatološki fakultet u Zagrebu. Živi u Splitu gdje vodi svoju zubarsku praksu. Poeziju i prozu je objavljivao u Vijencu, Godinama, Godinama novim i na web portalu http://www.poskok.tk/.