Hvaljeni irski filmaš i američka spisateljica Anne Rice pokušali su napraviti inteligentan i kvalitetan film iz vampirskog žanra
Byzantium, posljednji kino film irskog filmaša Neila Jordana prije negoli se prihvatio režiranja hvaljene televizijske serije Borgie, adaptacija je kazališnog komada britanske dramaturginje Moire Buffini, nadahnute poplavom vampirskog žanra lakog štiva drugom polovicom dvijetisućitih, pisanog mahom za mlađi uzrast, te pregršt filmova i televizijskih serija koje se obraćaju uglavnom istoj i manje zahtjevnoj publici. Filmska saga Twilight koja se upravo guši u vlastitoj pretencioznosti ili televizijske serije True Blood i Vampire Diaries u kojoj vampiri izgledaju poput manekena iz fitness-dvorana ili reklama za odjeću i njegu kose, najbolji su primjeri toga.
Iznimku čini tek nekoliko ozbiljnijih, idejom i pričom originalnijih djela, poput izvrsnog švedskog Lat den ratte komma in (Neka uđe onaj pravi) iz 2008. (da ne bude zabune, postoji i američka prerada istoga) i Daybreakers iz 2009. koji okreće pilu naopako i donosi blisku budućnost (2019.) u kojoj je cijeli svijet već povampiren, a dominantna vampirska vrsta normalno upravlja svim segmentima društva na Zemlji dok je nešto malo preostalih ljudi prisiljeno na sakrivanje.
Uzevši u obzir da je Neil Jordan već imao dovoljno iskustva u radu na sličnim projektima (na njegovu filmu Interview with the Vampire iz 1994. kritičari su lomili koplja: jedni ga odbacujući kao isprazno kvazifilozofiranje, a drugi svrstavaju među najbolja ostvarenja žanra) i da je surađivao s američkom spisateljicom Anne Rice, stručnjakinjom za vampirologiju čiji su romani iz serije Vampirske kronike postigli kultni status sličan onima koji uživaju neka djela Stephena Kinga, čudi da je Byzantium nespretno zaglavio negdje između pomodnih vampirskih sapunica i inteligentnijih ostvarenja koja se od Coppolina Bram Stoker’s Dracula iz 1992. mogu doslovno nabrojati na prste. Istini za volju, Jordanov film, bliži je ovoj drugoj, dramaturški dubljoj i promišljenijoj skupini.
Sama premisa o majci i kćeri, vampiricama koje tijekom dvaju stoljeća grozničavo pokušavaju opstati, ne naučivši, začudo, u toliko dugom vremenskom razdoblju kako se adaptirati i uspješno prikriti, već je na klimavim nogama. Njihov odnos, prepun neslaganja, nerazumijevanja i svađa, logičniji bi bio u odnosu tek odnedavno nastalih krvopija koje se tek imaju naviknuti na novi ”život” i koje se još ne snalaze u užasu što ih je zatekao. Očigledno je da kazališni komad i ne nudi materijal koji bi sam po sebi bio dostatan za kvalitetniji filmski scenarij i pitanje je koliko je redatelj bio svjestan toga. Nadogradnja na predložak ovdje se tako nameće sama po sebi čak i uz maksimalno izvlačenje iz originalnog teksta drame, što je Jordan nedvojbeno i više nego pošteno obavio, zadovoljivši se i ostavši, nažalost, samo na tome.
Gemma Arterton i Saoirse Ronan trebale bi nositi film, ali nisu previše uvjerljive ni kao zaštitnička majka i buntovna kći, a ni kao dugovječne vampirice. Ništa od one raspoloženosti, predanosti i strasti kakvu je, recimo, pružio Tom Cruise kao Lestat u Interview with the Vampire totalno zasjenivši ostatak glumačke ekipe. Byzantium svojom drugom polovicom lagano klizi u neinventivnost i dosadu, i kad već očekujemo tragičan kraj kao krunu patnji glavnih likova, što bi donekle popravilo sveukupan dojam, redatelj nas zaskače završetkom primjerenijim kakvom holivudskom konfekcijskom proizvodu