Petra Jelača  

Pauk

Dok me ujutro gusta šuma prekriva, veliki, gigantski pauk prijeti. A bila sam nekoliko puta već uhvaćena u njegovu mrežu. Od pauka se čuvam, opasan je i sveobuhvatan. Mreža mu je pravilna, pažljivo i čvrsto satkana, a bit će da je to zbog pomnosti kojom je tvori: uvijek prvo isplete jedan snažni čipkasti milieu umjesto okvira, a tek onda razapinje unutarnje niti, geometrijski pravilno i statički promišljeno, tako da izdrže težinu i volumen plijena.

Uhvativši žrtvu, raspoređuje me u centar, ruke i noge mi prikopčava za rubove okvira, prema vani, tako da tvorim neki čudni ljudski trapez. Jadna sam pritom i bojim se, a jednim djelićem sebe puštam da me razapinje, ne dajem otpor jer znam da gdjekad moram popustiti krvniku i da sam zbog nekih čudnih razloga i nerazjašnjenih okolnosti o njemu ovisna.

Prikopčavši me za mrežu, on izlazi iz kruga, povlači se vani i sprema velike pletaće igle. Sa sigurne ih distance upire u krug, zatim bode mene, svuda i više puta. Igle vrlo često prolaze duž cijelog mog tijela, svaki put u drugom pravcu i pod novim kutem ulaze na jednu, a izlaze na drugu stranu. Najčešće kroz glavu. Teški metalni ubodi oslabljuju mi tijelo.

Kada sam na granici izdržljivosti, fizičke i svake druge, jer usput i plačem, tiho da me ne vidi, da se ne uznemiri i ne postane još i gori, prestaje s radom igala. Izvlači ih iz kruga, pažljivo slaže sa strane, odvrne metalni vijak koji drži strune u mreži zategnutima, i ja više nisam zatočena.

Potrebno je neko vrijeme doduše, da mi ta činjenica dođe do svijesti, što zbog straha, što zbog iscrpljenosti. Cijelo ga vrijeme, dok je tu i bavi se svojim plijenom, mogu vidjeti, naravno, pa i kada ode, čak i kada vidim da je zamaknuo za ugao gdje zaokreće šumska staza i nestao, još uvijek ležim i čekam, premda znam da strune više nisu napete i da sam sada slobodna, jer se on nikada ne vraća dva puta za redom.

Kada sam nakon nekog vremena došla k sebi, počinjem se polako i  krajnje obazrivo micati; prvo pomaknem glavu, zatim ruke, jednu po jednu. Svladavši tu radnju bez posljedica, obično pomaknem nogu, jednu, pa drugu, pa stanem, odmorim se ležeći još neko vrijeme. Onda sjednem, jako pažljivo, jer ipak sam na strunama od paučine. Sjednem i počinem, držim glavu, poravnam kosu, gledam u jednu točku, čak i mislim. Skupljam snagu. Mislim o pauku i njegove četiri igle kojima me redovito bode, o njegovih šest dlakavih nogu od kojih četiri zaposli dok se bavi mnome, o učestalosti njegovih dolazaka, uopće, o njegovom postojanju i prebivanju u šumi koje je izgleda nužno. Pa iako je šuma moja, još ga se nisam uspjela riješiti. Nisam ga uspjela zauvijek otjerati iako sada na mene vreba rjeđe nego inače, a i ne uspije me uhvatiti tako često. Mislim o tome kako da ga se riješim, pronalazim rješenja, gledam unatrag, rezimiram, logički pokušavam donijeti neke zaključke.

Kad moje razmišljanje završi, a i od njega se malo zamorim, obično se povratim u neko svoje prijašnje obličje i stanje i još uvijek sjedeći, počinjem namjeravanje ustanka. Ubrzo mi to i pođe za rukom, ustanem, na nogama sam, ali klimava, pa zato idem uz kraj, držim se za rubove kruga. Hodam vrtom razgranatih žica a nisam akrobatkinja; nisam čak ni spretna.

Mora da sam zanimljiv prizor u tamnom predjelu šume, jer već je pao mrak, a još sam u zrakopraznom prostoru i s puno napora uloženog u održavanje ravnoteže dolazim do čipkastog ruba kruga, do onog njegovog dijela gdje mi se čini mogućim izaći. Preskočim ga, kao niski zidić, jer se on i odnosi tako prema nestabilnoj, lelujavoj unutrašnjosti. Pauk obično razapne svoju veliku mrežu između dva stabla, a kako su stabla, a pogotovo hrastovi i njihove krošnje moji prijatelji, stanovnici moje šume, pruže mi ruke i pomognu da siđem. Mreža obično bude razapeta iznad polovice visine debla, tako da mi je njihova pomoć pri silasku uistinu potrebna.

U šumi tada već bude mračno i hladno, a ja obično nisam odjevena za izlazak, jer me ulovi usred dana, često u kućnom odijelu, pa stoga zahvalim stablima, smognem snage da im se nasmijem, pozdravim  ih i uputim se stazom prema izlazu. Na kraju puta je gusta šikara i ne vidi se jasno dalje. Tu napuštam svoju šumu.

Nađem se potom u krevetu, u pidžami, upravo probuđena.

Tada započinje period od kojih pola sata kada nakon sna imam ustati, a prethodno posložiti glavu da bih se mogla suočiti s novim danom.

***

Petra Jelača (1981.) u rodnom Dubrovniku je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je komparativnu književnost i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te magistrirala na Sveučilištu Paul Valéry u Montpellieru. Objavljuje teatrološke i književnopovijesne radove, eseje i kazališne kritike u časopisima Kazalište, Kolo, Dubrovnik te u Vijencu, kao i u raznim emisijama Trećeg i Prvog programa Hrvatskog radija. Stalna je članica Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa. Objavljuje poeziju i kratku prozu u emisiji Riječi i riječi Trećeg programa Hrvatskog radija, te u književnom časopisu Fantom slobode. Radila je kao dramaturginja u kazalištu i na radiju te kao prevoditeljica s francuskog i talijanskog jezika. Trenutno je zaposlena kao profesorica talijanskog jezika u Turističkoj i ugostiteljskoj školi u Dubrovniku te u Francuskoj alijansi u Dubrovniku.