Pazi, psihodelici na putu

Tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, još kao tinejdžer suočio sam se s nizom pitanja bolno poznatih svim istinskim vjernicima koji su odrastali u sekularnom i ciničnom društvu. Ima li u životu obrazovanoga čovjeka mjesta za vjeru i ideale? Je li dobri (i zastrašujući) Bog mojeg djetinjstva samo primitivno praznovjerje koje je moderna znanost potpuno oborila? Zar su osjećaji povezanosti s nečim višim bili samo puki proizvod mog neukog i uplašenog dječačkog jastva? Kako da znam što je točno, a što pogrešno?

Znanstveni pristup duhovnosti

Nastojeći riješiti spomenutu dvojbu moji su prijatelji slijedili dva smjera: jedni su zastupali potpun materijalizam i smatrali to znakom znanstvenog habitusa i učenosti, te su vrlo često upozoravali na patološke sastavnice organiziranih religija koje su snažno utjecale na sve nas. Drugi su, pak, svoju vjeru uspjeli pospremiti u zaseban odjeljak uma, vjerovali sat-dva subotom i nedjeljom, a ostalo vrijeme posve zanemarili vjerski život. Nakon višegodišnjeg iskustva postalo mi je jasno da su oba smjera imala visoku psihološku cijenu. Potpuno poricanje odsijeca čovjeka od njegova duhovnog jastva, a odjeljivanje zapravo uopće ne rješava problem, nego čovjeka prepušta izvornoj dvojbi koja se seli na podsvjesnu razinu. Kako sam iznimno mnogo čitao, naišao sam na treći smjer koji je otvarao dvije nove mogućnosti.

Jednu sam našao u tekstovima osnivača parapsihologije: obrazovanih i inteligentnih muškaraca i žena s kraja devetnaestog stoljeća koji su se također borili s pitanjima o zbiljnosti religije u doba kada se činilo da znanost mete sve pred sobom. Religija nedvojbeno sadržava mnogo praznovjerja i patoloških elemenata; no znači li to da je treba potpuno odbaciti? Tim ljudima postalo je jasno da je temeljno obilježje znanstvenog pristupa – istinski slobodoumno razmatranje svega – moguće primijeniti na sve dijelove života, uključujući i vjerski; znanost nije nužno morala biti sputana sustavom uvjerenja u čijem je temelju stajala dogmatička pretpostavka kako je stvarno samo ono što je materijalno. To stajalište presudno je utjecalo na moja kasnija istraživanja parapsihologije. Služeći se najstrožim znanstvenim metodama, moji suradnici i ja na temelju istraživanja potvrđivali smo kako postoje dijelovi ljudskog uma koji nadilaze poznat materijalni svijet. To nam je omogućilo postaviti znanstveni temelj pretpostavci da su neke duhovne ideje itekako nešto stvarno.

Drugi misaoni put otvorio se nakon iščitavanja religijske, antropologijske i teozofijske literature, te knjiga o yogi i budizmu. Osobito važnim pokazao se Swami Vivekenanda koji je tvrdio da yoga nije sustav uvjerenja, ni religija; yoga je (ili bi barem mogla biti) znanost. Primjena raznih tehnika meditacije donijet će određena iskustava i spoznaje koje će vam pak omogućiti da sami donesete sud o zbiljskoj pozadini yoge. Budizam iznosi slične tvrdnje, što potvrđuju poznati navodi iz Kalama Sutte gdje Buddha zahtijeva od ljudi da ne prihvate njegovo (ili bilo čije) mišljenje o autoritetu i vjeri, nego da se pouzdaju u vlastito iskustvo i “sami sebi svijetle put”.

Meditacija mi je također otvorila vrata dubljega duhovnog života zasnovanog na neposrednom iskustvu, a ne na dogmi. No javio se i problem: meditacija se pokazala mnogo težom nego što sam očekivao, a “meditiranje” se uglavnom svodilo na maštanje, samoprijekor zbog maštanja i izostanak bilo kakvih rezultata. Iz vlastita iskustva postalo mi je jasno da mi Zapadnjaci imamo toliko hiperaktivne umove i složenu psihodinamiku da nam je vrlo teško ušutjeti i dostići razinu koncentracije potrebnu za napredovanje na stazi meditacije. Iako sam, dakle, “intelektualno” vjerovao da postoji stvarno duhovno iskustvo, ta je vjera bila plitka i krhka. Iako sam budizam shvaćao kao znanost o umu, u osnovi je on za mene bio samo sklop ideja s obzirom na to da nisam znao baš ništa o temeljnim obilježjima prirode uma.

Eksperimenti s meskalinom

Život mi se korjenito izmijenio jednog subotnjeg jutra 1961., tijekom apsolventske godine na sveučilištu Duke. U parapsihološkom laboratoriju J. B. Rhinea gostujući profesor psihologije iz Europe Ivo Kohler stavio je pred mene šalicu mlake vode u kojoj je prije rastvorio četiristo grama čistog meskalinova sulfata. Tridesetih godina prošlog stoljeća profesor Kohler je u Europi eksperimentirao s meskalinom i zanimalo ga je hoće li Amerikanci reagirati jednako kao Europljani. U Americi nisu načinjene nikakve studije, pa sam se javio kao predstavnik svoje zemlje.

Mješavina je imala okus tople bljuvotine, ali sam u interesu znanosti ispio sadržaj. Dva smo sata čekali da se nešto dogodi, ali se ništa nije događalo. Rekli su mi da mogu ići kući; činilo se da meskalin na Amerikance ne djeluje isto kao na Europljane, pa su odlučili povećati dozu za još sto miligrama. Nakon dvadeset minuta u trenu sam iz normalnog stanja svijesti prešao u potpun psihodelični trans; moje prijašnje zamisli o umu i duhu postale su izravno iskustvo.

Iako je moja svijest bila otvorena prema novim idejama, podsvjesno sam se opirao djelovanju droge sve dok količina nije svladala obrambeni mehanizam. Ugledao sam nevjerojatnu ljepotu. Običan blijedi laboratorij starog parapsihološkog odjela sveučilišta Duke postao je najbogatija soba koju sam u životu vidio. Ljudi su postali bogovi, a cvijeće oko zgrade poprimilo je zadivljujući oblik.

Otkrio sam mehaničku, skučenu prirodu vlastita uma. Um je funkcionirao poput stroja: pritisnete gumbić i mentalne radnje obavljaju se bez stvarne svijesti. Postalo mi je jasno da je moja zbiljska priroda, kakva god bila, u svakom slučaju nešto “stvarno” (ali ne u smislu “stvari”) i da uvelike nadilazi moje normalno jastvo i moje zamisli.

Iako je od eksperimenta s meskalinom prošlo gotovo trideset godina, njegov utjecaj osjećam i danas. Nadahnut tim iskustvom godinama sam meditirao i bavio se svakovrsnim duhovnim vježbama. U trenucima kad život postane odveć zamoran, a meditacija ne daje rezultate ili je jednostavno dosadna, nadahnuće nalazim u sjećanju na ljepotu, prostranost, razboritost i blaženstvo što sam ih iskusio na tom putovanju.

Studija o zastupljenosti psihodeličnih iskustava

Znam da moja osobna povijest nikako nije jedinstvena u sklopu euro-američkog kruga: beživotnost konvencionalne religije, borba za očuvanje nečeg svetog pred naletom moćne plime materijalizma i cinizma, frustriranost zbog duhovnih praksi koje nisu donijele rezultate, možda i ljubomora prema onima koji su postigli rezultate, nenadano otvaranje pod utjecajem psihodelika, te povratak meditaciji i drugim praksama zbog iskustva koje nas je uvjerilo da u duhovnom svijetu postoji nešto zbiljsko čemu treba težiti.

Godine 1990. proveo sam studiju o zastupljenosti psihodeličnih iskustava na stotinjak sljednika Dharme. Uz pomoć Soyala Rinpochea, poznatog tibetanskog učitelja budizma i autora Tibetanske knjige života i smrti, uspio sam razdijeliti upitnike među članovima njegove Rigpa sljedbe koji su došli na skup koji se svake godine održava na Zapadnoj obali.

Tu skupinu budista nisam odabrao zato što su među njima psihodelična iskustva osobito učestala, nego zato što sam godinama dolazio na spomenuto okupljanje pa su me učenici poznavali i vjerovali mi.

Koliko je ta skupina bila tipična za budističke učenike općenito pitanje je na koje će odgovoriti neka buduća istraživanja, no riječ je o skupini predanih nezaređenih sljednika različitih dobi. Šezdeset četiri ispitanika od njih stotinu vratilo je posve ispunjene, anonimne upitnike, što je vrlo dobar postotak za takvu vrstu ankete. Među onima koji su vratili upitnike, 75 posto bilo je žena, što je jasno upućivalo na općenitu višebrojnost žena koju sam zapazio na većini skupova transpersonalista i budista u Kaliforniji. Osamdeset tri posto ispitanika smatralo se članovima Rigpa Sanghe, a članstvo se kretalo u opsegu od mjesec dana do jedanaest godina. Prema vlastitim procjenama, ispitanici su u prosjeku vježbali oko sat na dan, tj. pola sata do najviše dva sata na dan.

U odnosu prema drugima, srodnim skupinama koje sam istraživao godinama, članovi te skupine bili su izrazito dobro upoznati s drogama. Devedeset četiri posto ispitanika potvrdilo je iskustva s marihuanom, a 77 posto iskustva s poznatim psihodelicima kao što su LSD ili meskalin. Pitanja o marihuani uvrstio sam u upitnik jer marihuana kod nekih ljudi može potaknuti psihodelična iskustva, osobito u velikim dozama.

Osvješćivanje iluzornosti osobnog svijeta

Budistički učenici uglavnom su prestali rabiti psihodelike. Njih 76 posto prestalo je konzumirati marihuanu, a 90 posto više ne uzima poznate psihodelike. Iako to pitanje nisam izravno postavio u upitniku, jedan od razloga zbog kojeg su ispitanici odustali od konzumacije droge vjerojatno je sam budizam koji ustraje na oslobađanju od svih oblika ovisnosti, a treba spomenuti i mišljenje mnogih uživatelja koji su mi rekli da im je droga pokazala mogućnosti koje su onda odlučiti učiniti sastavnim dijelom svojih života uz pomoć svakodnevnih duhovnih vježbi. Sve opcije su otvorene, pa tako polovica bivših uživatelja ističe kako će možda u budućnosti povremeno uživati marihuanu ili psihodelike.

Učenici su uglavnom ustvrdili kako je marihuana umjereno utjecala na njihov duhovni život, a još manje na prakticiranje budizma. Kao što se moglo i očekivati, poznati su psihodelici zbog svog snažnog učinka kod tri četvrtine uživatelja označeni kao donekle ili izrazito važna sastavnica njihova duhovnog života; petina ih je napomenula kako ih je među ostalim i uporaba psihodelika privukla tibetanskom budizmu. No, iznenadnost i intenzitet mogu biti dvosjekli mač. Nekoliko ispitanika navelo je kako su im psihodelička iskustva otvorila neposredan, ponekad i bolan uvid u “iluzornu”, samsaričku prirodu pojavnoga svijeta. Jedna žena spomenula je kako je iskustvo praznine do razine rastvaranja svih konkretnih fenomena bilo više zastrašujuće, nego prosvjetljujuće, “pa mi se zatvorenost učinila bitno sigurnijom od mogućeg otvaranja. Strah je velika smetnja.”

Druga je žena rekla: “... snažno djelovanje uma na tripu pomoglo mi je da shvatim kako se naša stvarnost temelji na osobnim stajalištima i pristupima stvarnosti.” Jedna starija žena opisala je iskustvo s MDMA-om na sljedeći način: “... postalo mi je jasno da čovjek stvara vlastiti život. Sve je u vašem umu. Iako sam imala tešku, burnu i nepoticajnu mladost, postalo mi je jasno da su naši roditelji i učitelji samo izgovor.”

Ljepota pukog postojanja stvari

Na putu od intelektualnih procesa prema nekim fundamentalnim iskustvima, budizam izrazito poštuje logiku (ali ne i racionalizacije koje se u pravilu provlače pod terminom logika). Jedna žena izjavila je kako je “...potpuno nadišla intelekt i izgubila mogućnost verbalne komunikacije...” Druga je dodala kako je “... postala svjesna iskustva uzvišene svijesti koja ju je uputila na ljudski kapacitet puno širi od uobičajenog opsega iskustva.”

Opisujući iskustvo s pejotlom, što ga je doživio u društvu američkih Indijanaca, jedan muškarac navodi kako je dva sata proživljavao iskustvo nevjerojatne lucidnosti. “Svaki list, svako drvo, biljku, životinju i čovjeka vidio sam onakvima kavi jesu – u potpunom skladu sa svojom okolinom i mjestom u prostoru. Ugledao sam ljepotu pukog postojanja stvari... um mi je bio čist, prisutan, prazan i potpuno svjestan.” Jedna je žena rekla da je “sve fenomene doživjela kao nešto promjenjivo i jasno, ali lijepo i blistavo”. Kao što poimanje može dosegnuti nove dubine i nove razine jasnoće, tako i osjetilna percepcija može dosegnuti jasnoću koja se doima poput jedne vrste znanja. Kako budizam tvrdi da svi mi živimo u samsari, tj. stanju zamućene percepcije i rasudbe, puni neznanja, ovisnosti i odbojnosti, dostizanje jasnoće izrazito je cijenjeno.

S obzirom na naše veličanje sirova individualizma, izrazito čest problem u zapadnoj kulturi jest osjećaj izoliranosti. To uključuje osjećaj izoliranosti od drugih pojedinaca i osjećaj izostanka veze s univerzumom, često praćen osjećajem besmislenosti života u jednako besmislenom univerzumu. Osjećaj odvojenosti ili zasebnosti budizam smatra prividom koji se javlja kao posljedica privida postojanja zasebnog jastva. Psihodelici ponekad snažno i neobično naglo razbijaju taj privid. Jedna žena napisala je kako joj je uporaba pejotla omogućila iskustvo “dublje međupovezanosti sa svim bićima i pojavama... a time i svojevrsnu pripremu za vjeru – neupitnu vjeru u tibetanski budizam koja se javlja na temelju iskustvenog znanja.”

Pomoć ili opasnost psihodelika

Pišući o iskustvu s pejotlom, jedan je čovjek napomenuo: “Svi smo mi u ovome zajedno; svaki pojedinac dio je svih ostalih ljudi”. Uz razvoj mudrosti i pronicavosti, razvoj suosjećanja glavna je sastavnica budističkog učenja. “Osjećao sam ljubav prema svakome i svemu”, zapisala je jedna žena opisujući iskustvo s psihodeličnim supstancijama, a druga je opisala iskustvo “duboke privrženosti koja je nalikovala univerzalnoj ljubavi više od bilo čega drugog.”

Za učenike budizma koji posjeduju prirodni dar za meditativne i srodne prakse, te na zadovoljavajući način prolaze tim putem, odnos između psihodelika i budizma možda i je trenutačan predmet interesa, ali nikako nešto presudno. Za one koji su pak frustrirani vlastitim neuspjesima i pitaju se mogu li im možda psihodelične supstancije pomoći na putu prema odredištu, ta je tema bitno privlačnija, ali nedostaje znanja i pravih savjeta. Uzimanje psihodelika je opasno: oni mogu izmijeniti vaš odnos prema stvarnosti na posve nepredviđen – a ponekad i patološki – način. No, opasno je i ne uzimati psihodelike: vaš život može dovijeka ostati zatočen u sirovoj i mučnoj samsari svakodnevice. Volio bih da nam je na raspolaganju široko i jasno znanje koje će nam pomoći, kao što su, primjerice, svjedočanstva o različitim psihodeličnim iskustvima prosvijetljenih Buddha koji su također rabili psihodelike – ali to ne postoji. Nalazimo se, zato, na onom dijelu staze na kojem učenici uvijek borave: krećemo i nastavljamo tamo gdje smo stali, sa svojim osobitim, jedinstvenim, boljim ili lošijim osobnostima i stanjima – te želimo motriti, vježbati, učiti i dosegnuti mudrost i suosjećanje.

S engleskoga preveo Višeslav Kirinić.

Pod naslovom Psychedelic On the Path: Help Or Hindrance? objavljeno u Allan Hunt Badiner i Alex Gray, eds., Zig Zag Zen, Chronicle Books, San Francisco, 2002.