Pedagoška dimenzija provokacije

U Splitu, u improviziranom galerijskom prostoru popularno nazvanom Akvarij, od 7. do 15. travnja održani su Dani otvorenog performansa pod imenom Dopust. Organizator festivala je mladi umjetnik Marko Marković, inače netom završio Umjetničku akademiju sveučilišta u Splitu (UMAS).

Ambiciozni program predstavio je dvadesetak izvođača, između kojih je bio velik broj poznatih umjetnika (Vlasta Delimar, Vlasta Žanić, Sandra Sterle, Slaven Tolj, Igor Grubić, Siniša Labrović, Petar Grimani, Marijan Crtalić…), kao i oni sasvim mladi i neafirmirani. Značajnu organizacijsku podršku manifestaciji dala je Služba za kulturu grada Splita i UMAS, stoga je ta veza iskorištena kako bi renomirani autori istodobno održali i javne prezentacije svojih radova.

Cijeli je festival, uzimajući u obzir alternativni karakter medija performansa, bio iznimno dobro posjećen i već ga je sada moguće doživjeti kao jedan od ključnih događaja na hrvatskoj, a svakako splitskoj umjetničkoj sceni.

Brojni kvalitetni nastupi, primjerice Dodirivanje Vlaste Delimar – hommage Željku Jermanu, zatim premijerno izveden performans Vlaste Žanić Porcija, urbana akcija Igora Grubića te javno pisanje grafita Siniše Labrovića, svakako su zaslužili biti detaljnije predstavljeni, no trenutno su pomalo zasjenjeni velikom medijskom hajkom koju je izazvao nastup Sandre Sterle, inače docentice novih medija i performativnih umjetnosti na UMAS-u. Budući da je javnost preplavila velika količina zlonamjernih, dobrim dijelom i potpuno izmišljenih informacija o tijeku samog performansa, a osobno sam imao priliku svjedočiti mu, čini mi se nužnim predstaviti ga u cijelosti.

Protiv posvemašnje izloženosti gotovo “totalitarnoj” ikonografiji

Scena: dobro osvijetljena, prazna betonska (brutalistička) platforma na kojoj se nalazi stolica, te stolić s lavorom i rolom papirnatih ručnika.

Zvučna podloga: pjesma Dalmatinac u izvedbi Miše Kovača, vrti se u loopu.

Ambijent napuštenog, nedovršenog betonskog zdanja i, rekao bih, diskretno produkcijski osvojenog, predstavlja gotovo idealnu pozornicu za performans. Naizgled hladan, bez ijednog suvišnog detalja, prostor u kojem svaki pojedini element odmah dobiva simbolično značenje. Stoga i pjesma koja se čuje naglašeno odjekuje, te čak i bez ikakva komentara samu sebe u ovim okolnostima pretvara u parodiju. Poznata izvedba budi asocijaciju na grčevitu gestikulaciju izvođača, a specifični, lakirani aranžman na prizor kičaste scenografije festivalskih pozornica, koja je, pak, u posvemašnjem kontrastu s ogoljelim betonskim zidovima.

Performerica, odjevena u klasično tamno odijelo i bijelu košulju, neko vrijeme cirkulira među publikom, zatim izlazi na scenu, približava se stoliću, naginje nad lavor i gura prste u usta pokušavajući isprovocirati povraćanje.

Dotjeranost, privlačan izgled, crna kosa, blijeda put, crveni ruž na usnama, efektno izdvaja njen lik kontrastiran grubosti improvizirane scene, što dodatno naglašava suprotnost njene pojave s onime što radi.

Ona, međutim, ne uspijeva povratiti, bez obzira na desetminutne pokušaje. No uspijeva jasno predočiti stanje svojevrsne agonije – ono kad kažemo “da nam je zlo”, stanje koje prethodi povraćanju, a želimo ga prekinuti, spasiti organizam toga tlačenja i izbaciti iz sebe to što nas muči.

Cijeli je prizor poprilično nadrealan. Naglašena vizualnost, preciznije fotogeničnost što proizlazi iz minimalističke scenografije, a zatim i prisutnog kontrasta samih elemenata slike, koji pomalo ilustriraju opreku dojma slike i onoga što se na njoj događa, pridonosi da fenomen povraćanja doživljavamo potpuno simbolično.

Istinitost pokušaja nedvojbena je no, upriličena u ovakvom scenografskom okviru, ta autentičnost postaje dio svjesnog i kontroliranog nastupa. A to je dimenzija koja zapravo i odvaja performans od kazališne predstave.

Motiv za izvedbu moguće je refleksija doživljenog, no u konačnom izrazu, odnosno na općem planu kontrast između slike i zvuka postaje prijevod općih postavki. Performerica, naime, diskretnom stilizacijom preuzima elementarnu sliku žene, dočim pjesma koja se vrti u loopu glorificira ‘karakteristične‘ muške atribute. Aluzija je više nego jasna. U pitanju je prosvjed spram posvemašnjoj izloženosti gotovo “totalitarnoj” ikonografiji.

Jer, naravno, ne radi se o samoj toj pjesmi i njenom izvođaču, nego o sveprisutnosti, neprestanosti i agresivnosti takva svjetonazora. A slijedom toga i nasilnom trendu poistovjećivanja cijele regije s banaliziranom slikom.

Teror većine

Istodobno, performans u potpunosti korespondira s nazivom festivala, a to je – dopust. Što je dakle dozvoljeno, a što nije? Tko izdaje dozvolu koja određuje prostor umjetničkog izraza?

U ovom slučaju medijsko i estradno žutilo preuzima ulogu nadležne instance te odbija izdati dozvolu za akciju koja u sebi nosi zametak prosvjeda protiv “terora većine”. Ono, dapače, oštro reagira na činjenicu da se netko usudio dirnuti u inače nedodirljivost protagonista te većine, stoga prijeti zabranom, tužbom, itd. Dakle, moguće je kritizirati sve predsjednike, svjetske i lokalne, ali nipošto nije dozvoljeno kritizirati suštinu estradne mitologije. Što, nadalje, govori kako konkretan problem nisu apstraktne instance globalne politike, ona ide svojim putem, baš kao i globalni svjetski tijekovi, uzeti njih na nišan potpuno je benigno. Jer ono što nas opipljivije i svakodnevnije terorizira jest intenzivna i sveopća banalizacija. Njezini su instrumenti, logično, vrlo nasilni u odbrani svoje ispostave. Kliše takve akcije karikaturalno je materijaliziran u posljednjem broju magazina Arena(?!). Braneći “javni moral”, autor teksta u Areni, bez obzira na činjenicu da nije bio prisutan (još gore ako jest bio) tj. svjedočio performansu, i bez obzira na posvemašnje nepoznavanje suvremene likovne scene (između ostaloga nazivajući autoricu “dotad anonimnom umjetnicom”), iscrpno, ali pogrešno, informira o performansu i reakciji publike nazivajući događaj “sramotom u Splitu”.

Vratimo se – rječju provokacija – pedagoškoj dimenziji, budući da konkretni primjer podsjeća na važnost provokacije, odnosno njezinu prisutnost u suvremenoj umjetnosti posljednjih desetljeća. Spomenimo također i aktualnost, kao slijedeću od bitnih značajki suvremena izraza. Zatim neposrednost, utjelovljenu u performeru koji svojim činom simbolički izražava osobnu reakciju. Pa naposljetku i stilizirani scenski okvir. Sve su to ključni elementi performansa, o kojima docentica Sterle podučava svoje studente. Promatrajući, stoga, ovaj nastup iz perspektive pokazne vježbe, dimenzije koja se na neki način nameće s obzirom na njenu dvostruku djelatnost, performans Zavičajna postaje školski, ogledni primjer procesa. U kojemu intimna reakcija, provedena kroz prostor zrelog umjetničkog izraza preuzima univerzalno značenje, a osim kvalitativnim kriterijima mjeri se i količinom javne reakcije, što u svojim populističkim ispadima često puta poziva na medijski linč. A što u prijevodu znači da je Sandra Sterle pogodila u sridu. Njen je performans u svemu tome uspio.

Stoga joj u curriculum upisujemo duplu peticu.