“Pedofil” sit i srednjoškolke na broju

Ferić kod stvaranja likova pati od istih problema od kojih pate jeftini horrori. U sedamnaestoj minuti gledatelj očekuje čovjeka sa sjekirom. Nema veze što se radnja još nije zakuhala, što su junaci još u dnevnom boravku i pregledavaju mape kraja u kojemu kane provesti vikend, i što se tek čude da tamo ima i nekakav stari dvorac. Da razmažena publika ne bi počela nervozno gristi nokte, molim te lijepo Nick – producent će našem redatelju – daj da ovaj glavati glumac prošeće sa sjekiretinom kroz kadar, da nam publika ne divlja po dvorani.

Gdje je tu nastranost?

Slično je i kod Ferića. Njegov junak je pedofil, kažu dosadašnje kritike i prikazi knjige, no osim što je pedofil on “boluje” i od niza drugih idiosinkrazija, poput emotivne navezanosti na nesreću ili opsesije tumorima. Osobno mi baš tu (i još ponegdje) Ferićev novi roman škripi: kao da je takvim portretiranjem glavnog junaka sklonog mladom mesu napravio alibi temi romana, sklonosti muškaraca prema starijim maloljetnicama, koja valjda nikoga ne bi trebala čuditi dogodi li se izopačeniku poput njegova srednjoškolskog profesora. Ali stvar nije u tome. Savršeno je, zapravo, normalno okrenuti se za jedrom guzicom osamnaestogodišnjakinje. Bilo bi u skladu s profesorom da je išao vašariti po staračkom domu. Privlače te bolesti i nesreća, frajeru! Ovdje motiv pedofilije prije izgleda apaurinski, ili s druge strane nešto nije u redu s proklamiranom orijentiranošću prema nastranome, kojom Ferić bespotrebno fila priču. Bavljenje sitnim izopačenostima je valjda postalo njegov zaštitni znak, kao onaj krug na šasiji ‘’mercedesa’’, pa da se zna.

Naravno, Djecu Patrasa ipak je pisao jedan od naših najvještijih pisaca, tako da je eventualnu klopku Ferić pokušao izbjeći opskrbivši jednu djevojku multiplom sklerozom. Druga pak srednjoškolska ljepotica, kći prijatelja iz škole i prva susjeda stradala je u saobraćajki te je stacionirana u invalidskim kolicima. No bit će da ga ipak nisu privukle stvari kao – jao što seksi vuče nogu po školskom hodniku ili bože što je brzo otfurala na invalidskim kolicima, sve joj se kosa vijorila. Naime privlače ga notorne činjenice poput lijepe stražnjice i čvrste dojke. Put kojim se takve ideje razvijaju do kraja u suprotnom je smjeru od ovoga za koji se odlučio Ferić. Tako posloženo to je više kompromiserski pokušaj da vuk bude sit i da ovce budu na broju. Problem Ferićeva junaka nije u njegovoj sklonosti poznim maloljetnicama – što je prava priča Djece Patrasa, a ne pedofilija, kao što se posve krivo navodi – nego u autorovoj potrebi da ga dodatno unakaradi garnirajući ga nizom bljak osobina zbog kojih nas njegovo moralno iskliznuće tobože ne bi trebalo posebno čuditi.

Bravurozni sitni vez

Glavni lik je, dakle, četrdesetčetvorogodišnji srednjoškolski profesor u jedanaestogodišnjem braku bez djece. Bračni par preseljava se u kuću njegovih roditelja koju su od njihove smrti iznajmljivali; korak koji su napravili na nagovor supruge. Jer je profesora tamo čekala prošlost. Ferić ima poglavlje u kojemu se u ispovjednoj formi njegov junak razračunava s demonima, no čitatelj i tu ostaje kratkih rukava. Strašna priča tiče se davljenja malih mačića u kadi, i svakog bi ozbiljnijeg čitatelja mogla nasmijati. Na nju nadovezuje storiju o bolesti i smrti majke; umrla je od tumora. Kroz nju se Ferićev lik nije iskupio u očima čitatelja. Nego je nekako dobio na bezbojnosti, ako se razumijemo. To je višak, Ferić bi više profitirao da je njegovo dječaštvo i odrastanje ostavio u sjeni. Iako su zanimljive varijacije motiva tumora na dojci, koji Ferić ufura još jednom, smjestivši ga na bujno poprsje prostitutke s kojom njegov lik ima jednokratni odnos.

Ferić je zato izvanredan u opisima nastanka ljubomore – kad god jednostavno slijedi svoj spisateljski instinkt bez kićenja situacija bilo kojim od svojih brandova, on je jako dobar pisac: scena u kojoj profesor sasvim slučajno vidi kako žena silazi s busa na koji ju je odvezao (trebala je putovati do Pule) je prava, nepatvorena, mali biser. Ili scena praćenja: on se ranije vraća s jedrenja i zatiče ženu kako odlazi u grad; nakratko je gubi i onda pronalazi na autobusnoj stanici. Da bi je nastavio pratiti, profesor mora ući u isti bus, zadnja vrata vozač ne otvara odmah; mali suspence, ukratko. Općenito, u sitnom vezu i igrama asocijacija Ferić leti barem pola koplja iznad većine hrvatske proze. Antologijska scena romana je prijelaz mačke iz zbilje dvorišta kojim šeće u zbilju ukrštenih riječi koje rješava profesorova supruga. Dvostruki pas, rekli bi u nogometu, izveden gotovo bravurozno.

Ideje apsurda Feriću su drage od spisateljskih početaka, i čak je u zborniku Pisci o pisanju cijeli pasus posvetio idejama i motivima apsurda. Ovdje ima frajera koji si je spasio život oduzimajući si ga. Prerezavši si žile promijenio je smjer kretanja krvnog ugruška. Iako i te stranice ugrožavaju licitarski opisi zalaska sunca i smiraja dana, što neopozivo asocira na Willerove goblene i nekakav malograđanski duh koji lebdi iznad stranica Djece Patrasa. Ili bizarni smisao za humor: profesor mokri u bocu Spritea i onda zapadne u sanjarenje u kojemu iz te boce pije policajac, kojega ovaj ne stiže na vrijeme upozoriti kako nije za piće. No samo nekoliko stranica kasnije, Ferić konstatacijom da je njegov junak samo pišao i povraćao, kao kombinacija terijera i trudnice, izazove isti onaj efekt koji su u očima njegova junaka napravili golubovi od čijeg su se izmeta zabijelili atenski krovovi, pa je on pomislio da je usred ljeta pao snijeg. Samo što vi možda nijedne nanosekunde ne pomislite da je pao snijeg.

Knjige koje hlape iz glave

Kompozicijski je roman neujednačen i vrluda između izvrsnih opisa usložnjavanja bračnih odnosa i neuvjerljivih epizoda kada glavni lik stupa u odnos s jednom od spomenutih djevojaka, a od vidljivijih propusta zanimljiva je vremenska rupa od nekih šest mjeseci koja se pojavljuje oko sredine romana. Već je imenovan za voditelja ekskurzije, već je vozio lagano odjevenu invalidnu susjedu na motoru i nekako tih dana obećao pokloniti peć iz dnevnog boravka drugoj maloljetnici, kreće u zamjenjivanje peći kaminom i onda odjednom, “nakon šest mjeseci” počinje ljeto. Takav propust vjerojatno je posljedica pisanja u rokovima. Spomenuta druga vrludanja i lutanja tiču se središnjeg motora Ferićeva pripovjedna automobila.

Djeca Patrasa, osim što zapinju na svakoj uzbrdici, puna su digresivnih rukavaca koji se čitatelju ne okrenu na dobro, poput narativnih flashbackova koji ionako uzanu pripovjednu uličicu – k tome i jednosmjernu jer čujemo verziju samo jedne strane – bespotrebno zakrčuju prometom. Dodate li tome za jednog ljubitelja apsurda poprilično vulgaran i ziheraški smisao za humor kao što je Ferićev, koji baš u tom povratku u prošlost piše kako je njegov brak posljedica jednog proljeva, onda vam nekako samo od sebe dođe da se zahvalite Bogu ocu Sabaotu što hrvatska proza, uglavnom lišena bilo kakve katarze, u najvećem broju slučajeva munjevito hlapi iz glave. Uopće ih ne morate izbijati klinom neke druge knjige. Odu, zapravo, nestanu, same od sebe. No, unatoč tome, Ferićev je roman u gornjem domu ljetos objavljivanih domaćih autora, što je stvar zbog koje čovjek ne zna bi li mu čestitao, s obzirom na to da je riječ o piscu koji je već godinama na konstantnoj, doduše blagoj nizbrdici, koji je prije dosta godina, u prvoj zbirci priča, Mišolovka Walta Disneyja već odigrao sve svoje dobre poteze što ih i u ovom romanu nemilice trži.