Potrebno je znati da jednostavno nisam imao ništa za izgubiti. Odatle mi hrabrost. A počeo sam drobiti nešto o papirićima. Srce mi je izvodilo čudnovate igrokaze, baš kao da će se oprostiti sa žilama i vezivnim tkivom. Papirići... nije se teško prisjetiti učiteljica u osnovnoj školi i svega onoga što su nam govorile. Drugarice, tako smo ih tada zvali i osjećali poštovanje. Djeco, ne odbacujte papiriće u okoliš. Da, drugarice, bacat ćemo papiriće u koš za smeće i čuvati dupine. Iz nekog je razloga svima bilo stalo do dupina. Držao sam oca za ruku dok smo pješačili preko kupskog mosta i tražio da mi pokaže dupine. Mama će ti pokazati, staloženo bi odgovarao ne usporavajući korak. Ali ja bih rado spasio jednog. Mama će ga spasiti. To nije isto, ja bih ga sam spasio. Odlično, mama će ti pomoći da ga spasiš, hodaj. Otac. Dvije godine ranije vezao mi je stopala za pedale bicikla i zabranio majci da mi pomogne okretati. Idućeg jutra, u dvorište nam je ušetao čovjek s motornom pilom i oborio lipu ispod koje sam lijevao suze i odbijao pomjerati noge u koljenima – jer je on tako odlučio.
Ne odbacujte papiriće u okoliš i svakako pojedite doručak, govorila je. Preskakao sam one dane u tjednu kada je na meniju bilo povrće, voće i konzervirani dijelovi prethodno usmrćenih životinja. Izgleda da sam podsvijesno naslućivao sve one pesticide i genetske modifikacije koje će uslijediti. Brane, dječak koji je imao nezapamćeni apetit, zamolio bi me da podijelimo obrok pa bih mu prepustio kompletnu porciju. Unaprijed je znao rasplet, ali uredno je pitao ne mareći za zdravstveno osiguranje. I što s papirićima kada ih je velika većina ionako biološki razgradiva? Ne odbacujte papiriće...? ‘’Ma nemojte me jebat’’, trebao sam joj prosuti u lice i ne odabrati srijedu jer je tada ravnatelj dolazio na posao. Direktor, tako smo ga zvali. Drugarica zbog koje je ostale dane izbivao s radnog mjesta nazivala ga je Micek. Tada nisam shvaćao i pitao sam oca da mi objasni. Pitaj mamu. Ne znam zašto, nikada je nisam pitao. Protekle su godine dok sam si priznao da u rezervoare motornih vozila ne ubacuju papiriće. Ne odbacujte papiriće u okoliš, djeco; pogledajte kako je lijepo i čisto u Pekingu, ni ondje ih ne odbacuju – tako nas je trebala učiti i od nas napraviti poštene komuniste.
Sagnuo sam se da podignem papirić iz kojeg je odmotala čokoladnu štangicu. Nekoliko minuta ranije, otprilike na pola puta između Zagreba i Siska, odjeljak je napustila posljednja gospođa s kojom smo dijelili kisik i ono što preostaje. Sudarili smo se glavama i ustuknuli.
– Dopusti, ja ću – promrmljao sam, podigao omot s poda, ustao i odbacio ga kroz prozor.
Sudbina je htjela da sjednemo jedno nasuprot drugom. Kako to drukčije objasniti? Pamtio sam je još iz doba prvih večernjih izlazaka i nespretnih pokušaja s djevojkama. S vremenom sam odustao i ozbiljno se uhvatio faksa. Ona je također studirala, čak je diplomirala godinu dana prije mene. Već godinu potom odlučila se uzeti. Odabranik joj je bio majčino pile, mladić iz dobre obitelji, magistar nečega, gotovan kojemu je trebao netko da odmijeni majčinu sisu i nastavi mu peglati košulje. Oduzeo se od alkohola, sjeo na motocikl i četiri dana prije najavljenoga vjenčanja sletio s kolnika u pogrešnom pravcu. Suze, vapaji, iscrpljeno lice, grudi dva broja veće od onih gospođe nesuđene svekrve. Oduvijek je imala fenomenalne sise i mušku pozornost dokle je sezalo oko. I guzu, imala je i fenomenalnu guzu. Još uvijek je ima. Mogla je odabrati bilo kojeg frajera u gradu ili stotine njih. Svako mi je toliko navraćala u misli i potiskivala pornografske dive.
– Oprosti, nespretna sam.
– Ništa, ništa, sve je u redu, oprosti ti meni.
– Svejedno, trebala sam gledati. Želiš li malo? – pogledala me svojim zelenim očima i pružila da otkinem komad.
– Ne bih, hvala, nisam gladan – otelo mi se.
Nisam gladan...? Redovnici bi umjeli bolje. Prozborili bi taj isti hvala i okusili ono što će dotaknuti i njezine usne. Konju, konju, tisuću puta konju! Poduzmi nešto! I tada sam raspreo pripovijest o papirićima, nadugo i naširoko, domalo do Siska. Iznio sam teorije koje ne bi iznio nitko drugi i na trenutak sam se uživio dovoljno duboko da zaboravim svoj nesretni odraz u ogledalu. ‘’Nijedna me htjela nije, sve zbog vina i rakije...’’ Blago mome imenjaku Vuci, njega su izbjegavale zbog alkohola. Ali on ima izbor. Može poneku noć u tjednu preskočiti pa se ne oblokati k’o stoka. Meni ne preostaje drugo nego ostati gubitnik, zrcalo se ne može otrijezniti. Tik-tak, tik-tak... prošli smo pored trgovačkih centara na prilazu gradu. Strojovođa je usporio svoju metalnu zvijer i ona je već navukla lijevi rukav jakne.
– Nego, jesi li za kakvu kavu? – tarabum, tarabum... – galopiralo je srce ne vjerujući u ono što sam upravo izgovorio. – tj., htjedoh reći, ne moramo odmah večeras. Ili nešto drugo, ne moramo uopće kavu... ovoga... da.
Drugome je naprosto prsnula žila u mozgu. Žilica, tako se to kaže. Uhvatio se odgovornog posla u državnoj administraciji i pljaf, stropoštao se na silasku stubištem u zgradi u kojoj je radio. Zapravo joj nije bio zaručnik. Opekavši se jednom, odlučila je ne trčati pred rudo i ostati u divljem braku. Danas-sutra, ako dođu djeca... Ministarstvo graditeljstva. Istražitelji su isprva pomislili da ga je gurnuo netko od stranačkih kolega, pretendent na njegovo radno mjesto. Međutim, ne. Nadzorna je kamera zabilježila drukčije – klonuo je i stropoštao se. Toliko o poraznosti liftova po krvožilni sustav sisavaca. Trebao je ostajati doma i odande se pretvarati da nešto (g)radi. Kuću je ionako podigao na četiri kata, tjelovježbe mu ne bi nedostajalo. Nakon toga je nijedan muškarac nije htio pogledati, radije bi svoj omiljeni organ upoznali s nezaštićenom visokonaponskom mrežom. Prijateljice su joj savjetovale da promijeni grad, državu, kontinent... ali ona kao da je od svega digla grudi. Prepolovila je tridesete, da nije pomislila na novoga muškarca.
– Večeras sam zauzeta, ali sutra... čini mi se da sam sutra slobodna. Sutra navečer. Da, slobodna sam sutra navečer, možemo na kavu.
Ne odbacujte papiriće u okoliš, djeco, pogledajte kako je lijepo i čisto u Pekingu. I svakako, ali svakako pojedite doručak.