Noga filologa - Pepysov blog

Ima jedan posve običan čovjek iz 17. stoljeća o kome cijeli svijet zna mnogo, možda više nego o bilo kojem njegovu suvremeniku. Taj se čovjek zove Samuel Pepys (izgovara se “Pips”). Živio je uglavnom u Londonu, rodio se 23.veljače 1633. – dan izlaska ovog Zareza njegov je 373. rođendan – a umro nešto više od sedamdeset godina kasnije, 26. svibnja 1703.

Knjigovođa

Pepys je za život zarađivao kao administrator: radio je za britansku državu vodeći, više-manje, knjigovodstvo Mornarice, napredujući u službi do položaja tajnika Admiraliteta (tijela koje zapovijeda britanskom mornaricom). Poznavao je klasike i matematiku, pjevao je, svirao i komponirao, volio knjige (njegova knjižnica, brižljivo katalogizirana, ima više od 3000 svezaka), patio od grižnje savjesti i mokraćnog kamenca, varao ženu, gnjavio se i spletkario na poslu, doživio obnovu monarhije, Veliku kugu 1665., Veliki požar u Londonu 1666., Drugi englesko-nizozemski rat 1665.-1667., bio član Parlamenta i Kraljevskog društva u Londonu za napredak prirodoznanstva (kraće Royal Society), itd. itd.

Sve to znamo prvenstveno zato što je Samuel Pepys vodio dnevnik.

Pisao ga je od 1660. do 1669.; dnevnik obuhvaća šest svezaka, naknadno uredno prepisanih i uvezanih, kataloški je uveden kao dio njegove knjižnice i zapisan je jednim od tadašnjih stenografskih sustava (prilikom prvog izdavanja, 1825., mislili su da je riječ o šifriranom pismu). Pepys je bilježio sve što je činilo njegov svakodnevni život, javni i privatni, tijekom desetak godina. Činio je to iskreno i otvoreno – kako to već u dnevnicima biva, i što se tiče pikanterija i što se tiče banalnosti. Sve je to učinilo Pepysov dnevnik jednim od najvažnijih primarnih povijesnih izvora za doba Restauracije u Engleskoj.

Blog

Pepysov dnevnik možemo čitati u bezbrojnim izdanjima, kritičkim, “običnim”, skraćenim (1980. Grafički zavod Hrvatske objavio je izbor na hrvatskom), uključujući i cjelovito a besplatno elektroničko izdanje Projekta Gutenberg. Za mene je, međutim, najinteresantnije što, zahvaljujući londonskom frilenseru-programeru Philu Gyfordu, Pepysov dnevnik možemo čitati kao blog (www.pepysdiary.com).

Osnova je pothvata jednostavna. Budući da polazni format bloga i jest dnevnički, Pepysovi se svakodnevni zapisi ovamo savršeno uklapaju. Blog ih objavljuje svakog dana po jedan, od 1. siječnja 2003. (sam je Pepys počeo pisati 1. siječnja 1660.); dosad su stigli do veljače 1663. Ali, s obzirom na to da je blog ipak internetski dnevnik (i da je Pepysov dnevnik istovremeno i dokument prošlog vremena), Pepysov blog ponešto i dodaje svome predlošku. Najprije, na blogu postoji prostor za bilješke, gdje ljudi komentiraju – pitaju što ne razumiju, upozoravaju na stvari koje su zamijetili, daju daljnje informacije o ljudima, prostoru, ustanovama, riječima, običajima. Potom, sam tekst zapisa obogaćen je hipervezama – svaki je spomen ljudi, prostora, ustanova, običaja itd. povezan s tumačenjem (u “Pepysovoj enciklopediji” na istom portalu), kao i sa svim drugim spominjanjima istoga pojma u dosad objavljenom dijelu dnevnika; programeri takvu infrastrukturu zovu “topičkom mapom”. Dakle, kad Pepys kaže “moja žena otišla je u Chelsey s bratom i sestrom i gđom Lodum da vide wassell kod škole”, uputnice vas vode do podataka o ženi, bratu, sestri, gospođi Lodum – kao i do objašnjenja što je i gdje je Chelsey (današnji Chelsea) i što je wassell (svečanost s pijankom) – a odande možete vidjeti i što je još Pepys pisao o tim pojmovima. U tiskanim knjigama, dakako, takve veze i informacije daju indeksi i rječnici iza teksta, praćeni listanjem stranica.

Kap po kap

Pepysov dnevnik u blog-inačici bio je hit. Potvrdila je to nagrada lista The Guardian za najbolji specijalizirani britanski weblog 2003.; no, još važnije od toga, potvrđuje to zajednica ljudi koji vjerno prate Pepysov život iz dana u dan, navijaju i komentiraju; pravo malo misto na Internetu – jedinstveno u akciji zavirivanja u tuđi lonac – samo što je ovaj lonac zadnji put bio na vatri prije tri stoljeća.

I tu se otvara mjesto za nogofilološke komentare: jedan posve pragmatičan, i jedan lagano metafizički.

Prvo, pragmatično. Format Pepysova bloga – i, istovremeno, format dnevnika – odličan je okvir za “kućne” znanstvene radove, za projekte koji su na granici hobija (te mogu, poput svakog hobija, vrlo lako postati posve ozbiljni). Priča koja, u malim dozama, kaplje iz dana u dan nudi nam mogućnost da je tako i obrađujemo: da, ulažući dnevno pola sata ili sat, postupno stvorimo nešto sasvim pristojno (osobito ako privučemo publiku koja će nas bodriti da ustrajemo). Građe ima i u Hrvatskoj; od važnih intimnih dnevnika dovoljno je spomenuti onaj Dragojle Jarnević (pisan od 1833. do 1874., napokon ga je u cijelosti objavila Irena Lukšić 2000.) ili Josipa Horvata (od 1943. do 1945., objavljen kao samostalna knjiga 1989.). Jedan pak dokument posebno golica – to je mladenački dnevnik Ivana Kukuljevića, književno-znanstvene zvijezde među hrvatskim preporoditeljima; dnevnik je vođen od 1834. do 1840., a, iz meni nepoznatih razloga (možda zbog obilja, kako bi rekao Nikola Batušić, “galantnih zgoda” – preporoditeljima Domovine nepriličnih?), do dana današnjeg ostao je neobjavljen.

Medij za usporavanje

Drugo, metafizički. Čitatelji koji na Internetu prate Pepysovu priču pristaju na jednu igru: prave se da ta priča nije završena. Oni čitaju (barem u idealnom slučaju) u “stvarnom vremenu”: jedan zapis za jedan dan, i to upravo za današnji dan. Tako nastaje napetost (“što će biti dalje”); tako nastaje i blago ovisnički ritual, sličan čitanju dnevnih novina; ali sve je to manje važno. Takvim čitanjem nastaje i poseban odnos prema vremenu.

Što se događa ako 23. veljače 2006. na Internetu čitamo dnevnički zapis Samuela Pepysa od 23. veljače 1663.? Naš dan postaje odjek Pepysova; Pepysov postaje arhetip našeg. To ne znači, naravno, da očekujemo da nam se dogodi ono što se na današnji dan dogodilo Pepysu – jednostavno, veza dvaju dana koju ovako osjećamo (ili uspostavljamo) jača je nego da, sjedeći u fotelji ili za radnim stolom, pročitamo u dva-tri sata sve Pepysove zapise za godinu 1663. Drukčija je vrsta osjećaja povijesti.

U čemu je točno razlika?

Recimo da otkrijete pisca, ili bend, koji vam se jako sviđa; nabavite sve njihove knjige ili albume; za to vam treba recimo mjesec dana, ili pola godine, ili godina i pol. To znači da unutar godine i pol prođete kroz sve što je netko stvarao cijeli život. Nastaje efekt teleskopa: sve se sažima, sve se skraćuje, sve se ubrzava. Zahvaljujući tome, naravno, neke stvari uočavamo bolje: poveznice, razvojne linije, kontinuitet (ili diskontinuitet). Istovremeno, neke stvari više ne možemo vidjeti: na primjer, koliko je zaista trebalo vremena da tako nešto nastane. Na našoj su polici nanizana instant remek-djela, magično stvorena u vremenu koje nam je trebalo da ih donesemo iz knjižare ili cedeterije; elegantno su eliminirani svi zastoji, kašnjenja, pogreške, problemi, blokiranja i trokiranja, čekanje na izdavača, na odobrenje, na financije – u biti, elegantno je eliminiran cijeli stvaralački proces. Za vjerno praćenje tog procesa naš je život, dakako, prekratak; Borgesov junak koji je pokušavao proživjeti pisanje DonQuijotea jest hiperbola; ali ponekad je korisno promijeniti mjerilo – promijeniti ritam – prisjetiti se kojom zapravo brzinom teče stvarno vrijeme; ponekad je korisno – ili poučno – umjesto da tuđi život ispijemo nadušak, pijuckati ga kap po kap. A blog, ta pomodna razbibriga, fetišizirana koliko i prezirana, pokazuje se (možda neočekivano) kao odličan medij za usporavanje.

Pepysov dnevnik za 23. veljače 1663.

Ustao, bio Mesopust, i u uredu sjedio cijelo jutro, u podne do Burze, ondje sreo Sir W. Ridera, i namah, znajući što imam kod kuće, doveo njega i g. Cutlera i g. Cookea, pisara g. tajnika Morricea, trijezna i ugodna čovjeka, i koga sam znao odranije, kad je bio Milordov tajnik u Dunkirku. Ja oko njih sve u šesnaest, i objed sasvim pristojan za tako namah. Razgovarali vrlo ugodno, a oni puno finih priča o svojim putovanjima u inozemstvo. Nakon objeda oni odoše, ja u ured, gdje puno poslova jako dokasna, ali s velikim zadovoljstvom: vidim kako mi ugled raste iz dana u dan sve više i više, kako dobivam stvari češće nego što je bilo prije, kao na primjer set vrlo zgodnih noževa s drškama od ahata od gđe Russell. Pa kući i u krevet. Na današnji dan, s Božjim blagoslovom, proživio sam na svijetu trideset i jednu godinu; i, milošću Božjom, vidim da sam ne samo dobra zdravlja što se svega tiče, a naročito što se tiče kamena, nego da bolujem samo kad se prehladim, i da sam na dobrom putu da zadobijem više ugleda i imutka u ovome svijetu no što sam se ikad nadao. Ali molim Boga da mi da srca da se bojim pada, i spremam se za nj!

No, ukupno, te pripovijetke samo rijetko uspijevaju posredovati estetske podražaje, jer su uglavnom razmjerno jednostavno građene i ne odlikuju se – barem ne u prijevodu – jezičnim finesama. No, uspijevaju probuditi zanimanje za jednu zemlju – nažalost u ovoj antologiji nisu zastupljeni sjevernokorejski autori – u kojoj brzi i korjeniti preobražaji u posljednjih 20 godina potiču radoznalost i za njezin budući književni razvoj.