Trpimir Matasović  

Perfekcionističko čitanje klasika 20. stoljeća

glazba

Među interpretima koji su stvarali povijest glazbe dvadesetog stoljeća moguće je nabrojati brojne dirigente, soliste i specijalizirane komorne sastave, no tek mali broj orkestara. Simfonijski orkestri, naime, većinu svoje djelatnosti usmjeravaju na pretplatničke koncerte u matičnim gradovima, a to podrazumijeva i usmjerenost na repertoar koji će privući publiku, što pak znači da je u središtu njihovog programa redovito standardni repertoar glazbe devetnaestog stoljeća. Među tek nekolicinom orkestara koji su se sustavno bavili najrecentnijim glazbenim ostvarenjima nedvojbeno najistaknutije mjesto zauzima Simfonijski orkestar Jugozapadnonjemačkog radija Baden-Baden/Freiburg, čije se pozamašno ime obično skraćeno navodi kao Orkestar SWR-a. Ovaj ansambl tako u svojoj gotovo šezdesetogodišnjoj tradiciji bilježi i praizvedbe djela autora poput Ligetija, Pendereckog, Stockhausena, Beria i Messiaena, a nije zanemariv ni podatak da je Pierre Boulez svoju svjetsku dirigentsku karijeru započeo upravo u Baden-Badenu.

Zatvoreni krug

U posljednjih nekoliko desetljeća rad je SWR-ova orkestra povezan ponajprije uz ime Michaela Gielena, koji je ovom ansamblu bio šef punih trinaest godina, a danas je njegov doživotni počasni dirigent. Upravo je pod njegovim vodstvom orkestar ovom prilikom gostovao i u Zagrebu, zaokružujući iznimno uspješnu i, bez pretjerivanja, spektakularnu ovogodišnju sezonu ciklusa Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb. Zatvoren je tako puni krug, započet jednako senzacionalnim gostovanjem Petrogradske filharmonije pod ravnanjem Aleksandra Dmitrijeva, pri čemu je osobito zanimljiv podatak da su na oba koncerta središnje mjesto zauzimala djela Dmitrija Šostakoviča – Lenjingradska simfonija , odnosno Koncert za violinu i orkestar .

Program zagrebačkog nastupa Orkestra SWR-a bio je u cijelosti posvećen klasicima glazbe dvadesetog stoljeća. Na samom početku predstavljene su Dvije kontemplacije američkog vizionara Charlesa Ivesa, skladane još 1906. godine, ali prepoznate tek pola stoljeća kasnije kao djela koja su nagovijestila neke od najradikalnijih skladateljskih tehnika Novog zvuka pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ključnu novotnost Central Parka u tami i Neodgovorenog pitanja predstavlja superponiranje diskretnoga gudačkog ostinata i citata popularne glazbe u prvom odnosno gotovo aleatorički koncipiranih istupa flauta u drugom slučaju. Već su ovdje do punog izražaja došli sviračka suverenost članova Orkestra SWR-a i sigurno vodstvo Michaela Gielena, ovdje potpomognuto pouzdanim pomoćnim dirigentom Franzom Langom.

Koncert po mjeri solista

Iste kvalitete očitovale su se i u interpretaciji kultne Bartókove Glazbe za žičana glazbala, udaraljke i čelestu . Perfekcionistički pristup oblikovanju orkestralnog zvuka pritom je osobito istaknut u situacijama u kojima se denaturalizacija glazbala ostvaruje trzalačkim tretmanom gudača i udaraljkaškim oblikovanjem istupa glasovira. Gielenova tempa bila su nešto brža od uobičajenih, no to je pokazatelj da je dirigent striktno slijedio skladateljeve upute o vremenskim proporcijama unutar skladbe, kojima se inače pristupa nešto slobodnije.

Ipak, kulminaciju je koncertnoj večeri donio violinist Gidon Kremer, koji je, poput Gielena, također jedan od ključnih svjetskih interpreta glazbe dvadesetog stoljeća. Šostakovičev Koncert za violinu i orkestar pritom kao da je krojen prema njegovoj mjeri, što i ne treba čuditi uzme li se u obzir podatak da je Kremer bio učenikom slavnog Davida Ojstraha, kome je autor i posvetio ovo djelo. Za razliku od razvikanih guslačkih šminkera, poput, primjerice, Juliana Rachlina ili Sare Chang, Kremer skladbi ne prilazi s polazišta demonstracije solističkog virtuoziteta, nego kroz potpunu identifikaciju sa skladateljevim glazbenim svijetom. On tako zna podjednako i prepoznati i prenijeti duboku depresivnost Šostakovičevih polaganih stavaka, ali i crnu ironiju brzih. U takvu kontekstu čak i sjaj svirke Orkestra SWR-a blijedi, a uistinu veliki dirigent Michael Gielen postaje tek slugom u službi Dmitrija Šostakoviča i njegova kongenijalnog solističkog interpreta.