O međunarodnoj znanstvenoj konferenciji Postmedijske i izvaninstitucionalne umjetničke prakse od 1960-ih godina nadalje koja se održala u Zagrebu 28. i 29. 11. 2014.
U dvorani Müller Kina Europa održana je konferencija Postmedijske i izvaninstitucionalne umjetničke prakse od 1960-ih godina nadalje. Gosti predavači bili su Ryszard Wasko, Reinhard Braun, Dalibor Martinis, Krešimir Purgar, Liesbeth Decan, Katarzyna Kozyra, Ivana Keser Battista, Fabio Cavallucci, Bojan Mucko, Falk Messerschmidt, Igor Španjol i Tanja Vrvilo. Cilj skupa bio je istražiti i pokazati kako su razne institucije i izvaninstitucionalne nezavisne umjetničke prakse, poput performansa, samoiniciranih projekata ili raznih privatnih akcija, utjecale na umjetnost od 60-ih godina nadalje, uzevši u obzir činjenicu funkcioniranja i financiranja sustava institucionalne i izvaninstitucionalne kulture. Jedna od tema ovog skupa svakako je bila odnos između umjetnika i teoretičara Istoka i Zapada, kao i podložnost promjenama medija današnjice.
Kako je organizator u uvodnoj riječi istaknuo: “Namjera ovog skupa je omogućiti mladim generacijama da inovativno djeluju u području jezika sposobnog za stvaranje novih pojmova te novih oblika komunikacije. Znanstvenostručna konferencija u potpunosti je posvećena važnoj europskoj kulturnoj dimenziji; uz istodobno očuvanje posebnosti različitih sredina, izlaganjima i panel-diskusijama želi se pridonijeti promociji zajedničkog umjetničkog, kulturalnog i inovativno-stvaralačkog okvira. Na taj način zalažemo se za novu publiku (uz naglasak na edukaciji mlađih generacija) kojoj se sadržaji prenose na inovativan i stimulativan način kroz izravne susrete s akterima umjetničke scene.”
Mišljenje kao otpor Konferenciju je sjajno otvorila Ivana Keser Battista, docentica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U okviru svog izlaganja govorila je o umjetničkim praksama i strategijama individualnog i grupnog djelovanja od 1992. do danas. Bavila se fenomenima performansa bez publike, pitanjem centra i periferije, nemjestima u umjetnosti, pretvaranjem nevidljivog u vidljivo, mišljenjem kao otporom, a govorila je i o kratkotrajnim i privremenim stvarima u umjetnosti, o odnosu serijalnosti proizvodnje nasuprot originala te tumačenju ponašanja kao kulturno smislenoga putem njegove povezanosti s drugim činovima ponašanja. Multimedijski umjetnik iz Poljske, osnivač Arhiva moderne misli (1979.) i Međunarodnog muzeja umjetnika u Łódźu (1989.) Ryszard Wasko, prikazom nekoliko filmova predstavio je svoje umjetničke stavove, formirane još 70-ih godina. Njegovo stvaralaštvo je doprinijelo razvoju poljske kulture kako toga doba, tako i kroz naredne godine. Nakon bavljenja eksperimentalnim filmom i fotografijom, Wasko je počeo razvijati i svoje slikarske sposobnosti. U svom izrazu kombinira područja interesa, prvenstveno povezujući sliku, fotografiju i film. Waskov rad u cjelini, kao i karakter njegovih pojedinih djela, nije žanrovski ograničen i često se definira međužanrovskim i intermedijskim odnosima. Prvi dio konferencije je sa svojim izlaganjem, pod nazivom Koji znaci kakvih vremena?, završio Bojan Mucko. Po zanimanju magistar filozofije, etnologije i kulturne antropologije kao i novih medija, Bojan Mucko je predstavio svoj performans-akciju u trajanju od sedam mjeseci, tijekom kojih je svakodnevno nosio sa sobom dva svežnja registratora svezanih tankom špagom, težine oko četrnaest kilograma. Obavljajući taj Sizifov posao, izvodio je eksperiment ispitujući sebe i svoju psihofizičku izdržljivost kao i reakcije drugih ljudi na njegov podvig. Za cijelo vrijeme trajanja eksperimenta fotografirao je i stvarao dokumentaciju koja mu je poslužila za kasniju analizu i rekonstrukciju procesa.
Fotografija izvan vizualnog Poslijepodnevni dio izlaganja otvorio je Krešimir Prugar, docent i predavač vizualnih studija, komunikacije i semiotike na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Predavanjem pod nazivom Anti-slika ili apsolutna slika? Slikarstvo Julija Knifera u doba digitalne reprodukcije, pokušao nam je dočarati razliku između slike i anti-slike. Najveći dio Kniferovog stvaralaštva je radikalno apstraktan, a umjetnik se trudio da sve svoje radove dopuni komentarima koji danas služe kao značajni temelj analizama njegova djela. U toku svog stvaralaštva radio je na projektu Autoportreti, gdje je tri godine ispred ogledala crtao svoj lik, ne nazivajući to djelo autoportretom, već nizom jednakih ritmičkih pomaka, u čemu se već tada zamijetila njegova ideja anti-slike. Naglasivši kako je Julije Knifer smatrao svojim ciljem stvoriti anti-sliku, uz apsolutnu odsutnost značenja i simbolike, Prugar nam je točnost te tvrdnje pokušao dočarati komentirajući njegove slike pomoću povijesnoumjetničke hermeneutike. Pritom je naglasio da, gledajući Kniferovo slikarstvo kao vizualnu činjenicu, dobivamo apsolutnu sliku.
S izlaganjem je nastavio Reinhard Braun na temu Fotografija iza režima vidljivosti. Braun je diplomirao povijest umjetnosti na Sveučilištu u Grazu, gdje trenutno živi i radi kao umjetnički direktor Camere Austrije i izdavač časopisa Camera Austria International. Camera Austria je posvećena istraživanju suvremene fotografije. Način na koji se Braun služi fotografijom daleko nadilazi uobičajeno poimanje ovog medija. U svojoj prezentaciji pokušao je pristupiti fotografiji izvan vizualnog, što nas dovodi i do izvaninstitucionalnog tumačenja fotografije. Braun je i ranije boravio u Hrvatskoj, gdje je u Galeriji Klovićevi dvori u suradnji sa Sandrom Križić Roban priredio izložbu pod nazivom Arhivi, preraspodjele i premjeravanja. Cilj izložbe također je bilo promatranje i tumačenje fotografije iz različitih perspektiva.
“Samotni ikonodul” Falk Messerschmidt je govorio o Konfabulaciji – tlapnjama samotnog ikonodula. Njegov rad phainesthai bavi se proučavanjem fenomena fotografskih fantoma. Za svoje izlaganje je prikupljao arhive sa slikama mjesta i događaja, kako svojih, tako i onih u kojima nije sudjelovao, od kojih su pojedini na neki način utjecali na povijest. Messerschmidt se bavi rekonstrukcijom povijesti i pitanjem sjećanja kroz snimke događaja kojima nismo prisustvovali. Nakon izlaganja, svoje radove je publici predstavio u Galeriji PM. Drugi dan konferencije svojim je izlaganjem otvorila kiparica, redateljica, fotografkinja i izvedbena umjetnica iz Varšave, Katarzyna Kozyra. Izlaganjem na temu Dvije situacije za biti umjetnicom, predstavila nam je razvoj svoje karijere suprotstavljajući dvije strane, varšavsku umjetničku scenu kasnih 80-ih i ranih 90-ih s jedne strane i s druge situaciju na sveukupnoj umjetničkoj sceni. Govorila je o utjecaju političkih i socio-ekonomskih promjena na kulturu i suvremenu umjetnost u Poljskoj. Predstavila je svoj performativni projekt In Art Dreams Come True, na kome je radila od 2003. do 2008., povezujući različite oblike vizualnih, glazbenih i izvedbenih umjetnosti. Igor Španjol, sociolog kulture i povjesničar umjetnosti iz Ljubljane, predstavio je temu svog istraživanja OHO kao istočni konceptualizam. OHO je avangardna grupa u Sloveniji, koja je na potpuno drugačiji način stvarala konceptualnu umjetnost, istražujući jezik umjetnosti kroz performanse i poeziju, šireći kako među članovima grupe, tako i u ostatku svijeta duhovnu vezu i komunikaciju. Liesbeth Decan iz Belgije, znanstvena suradnica u Lieven Gevaert istraživačkom centru za fotografiju, izlaganjem na temu Slučaj Belgije: postmedijski i institucionalni ambigviteti u radu Broodthaersa, Charliera i Geysa, prikazala nam je kako se kroz njihovu uporabu fotografije i ostalih medija i njihov rad paralelno razvijao s internacionalnom umjetnošću. Tijekom proteklog desetljeća, nekoliko istraživača koji su pisali o fotografiji tvrdili su da je uporaba i predstavljanje fotografije konceptualne umjetnosti od velikog značaja za proces ulaska tog medija u područje likovne umjetnosti. Istraživanjem uporabe fotografije belgijskih umjetnika, dolazimo do zaključka da se u Belgiji “oslobođenje” od fotografije javlja s konceptualnim umjetničkim praksama, kao što su one Geysa, Charliera i Broodthaersa.
Pitanja upućena čovječanstvu Nakon pauze, s izlaganjem je nastavio Dalibor Martinis. Govorio je o projektu: DM razgovara s DM, 1978. – 2077. Ovaj zanimljiv preformans Martinis je započeo u Vancouveru 1978., kad je pred publikom iz tog vremena postavio 22 pitanja na koje je odgovor trebao dati Dalibor 32 godine kasnije: je li zadovoljan s karijerom, je li ispunio sve želje i ciljeve u životu, čiji je ovaj projekt vlasništvo, DM-a iz 1978. ili sadašnjeg Dalibora i još mnogo drugih interesantnih pitanja. Drugi dio projekta planiran je za 2016., kad će Dalibor Martinis iz 2016. postaviti pitanja za Dalibora iz 1978. godine. Treći dio projekta predstavlja plan za daleku budućnost – 2077. godinu. Već 2013. DM je postavio na neki način vizionarska pitanja za Dalibora iz 2077. pod pretpostavkom da će postojati u nekom obliku, pri čemu su pojedina pitanja upućena izravno njemu, a neka ostatku čovječanstva. Konferenciju je zaključio Fabio Cavallucci, od 2014. direktor Centra za suvremenu umjetnost Luigi Pecci u Pratu. Izlagao je o temi Umjetnost i feminizam: dvije studije slučaja. Cavallucci uspoređuje različite umjetničke pristupe dviju autorica, koje su obrađivale temu nasilja nad ženama. Njihove razlike u pristupu nastajale su uslijed različitih političkih, ekonomskih i socijalnih situacija u zemljama u kojima su djelovale. Prva od njih, Suzanne Lacy, rođena je 1945. godine u Wascou u Kaliforniji. Započela je studij zooloških znanosti i psihologiju, a nakon susreta s Judy Chicago, začetnicom feminističkog pokreta u Kaliforniji, Lacy stvara razne umjetničke performanse u kojima su masovno sudjelovale žene. Druga žena, Natalia LL (Lach-Lachowicz), rođena je 1937. u Poljskoj. Ova je umjetnica od 1975. bila angažirana u Međunarodnom feminističkom pokretu, često radeći i intimnija istraživanja na feminističkom planu.
Sve češće međunarodne konferencije, iznimno posjećene, postaju snažna poveznica hrvatske umjetnosti s europskim vrhuncima kulture, umjetnosti i znanosti. Ovu znanstvenu konferenciju priredile su Akademija likovnih umjetnosti i Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba, na inicijativu i u organizaciji Sandre Križić Roban i Leonide Kovač.