Od prezentnosti ka virtualnoj bezvremenosti
Šokantno, ekscentrično, dramatično, sarkastično i mazohističko među najčešćim su pridjevima s kojima se susrećemo kada su u pitanju umjetnički performansi. Provokativnost se opravdava činjenicom što će izvedba - kojom se uvijek nastoji prenijeti neka određena poruka - postići veći odjek i ostvariti time svoj cilj. Performanse ljudi ili vole ili mrze, a tek rijetke pojedince ostavljaju ravnodušnima. Ovoj konceptualnoj umjetnosti koja neumorno izmiče pokušajima jasnog i jednoznačnog definiranja, odnosno njezinom vrednovanju s kulturnog i znanstvenog aspekta, posvećen je 91. broj časopisa Život umjetnosti. Tematskom raznovrsnošću ne samo da je ilustrirana bogata i šarolika scena performativne umjetnosti, već se otvaraju i pitanja transformacije paradigme performansa uzrokovane nekim novim okolnostima i zahtjevima suvremenog društva.
Provokacija, performans, punk: ispitivanje granica kao konstitutivni element izvedbenih umjetnosti Tekstovi Olge Majcen Linn koja razmatra element smrti i Gorana Budaneca koji pak istražuje aspekte obrednog, magijskog i ezoteričnog u hrvatskoj performativnoj umjetničkoj praksi, navode nas, premda im to nije bila hotimična namjera, da uvidimo koliko je tanka granica između provokacije i ludila u performativnoj umjetnosti. U tim tekstovima iščitavamo kako, u nastojanju da što efikasnije i efektnije prenesu određenu poruku, umjetnici ponekad posežu za prilično ekscentričnim i šokantnim tjelesnim izričajima poput ispijanja vlastite krvi i jedenja vlastitog tkiva ili pak posežu za dramatičnim prikazima ritualnog umiranja, prkoseći svim konvencijama i tabuima suvremenog društva.
No, postoje ipak i “pitomiji” performansi poput onih glazbenih kojima se posvećuje Suzana Marjanić. Polazeći od predstavljanja bruitizma ili umjetnosti buke, preko prezentacije tišine koja se pretvara u glazbu, upoznaje nas naposljetku i s lesionizmom – prikazivanjem tijela razdijeljenog na dijelove – u punk izvedbama. Također nas uvodi i u klasifikaciju glazbenih performansa koje razlikuje s obzirom na različite načine pristupa izvedbenoj manipulaciji na manipulacije tijelom (lesionizam), kostimografijom, zvučnim objektima/instalacijama/skulpturama, vizualnom umjetnošću, egzotičnim instrumentima i porukom.
Performans o institucijama i institucije za performans Vrlo je zanimljiv i rad Jelene Vesić koja predstavlja Studentski kulturni centar u Beogradu s dvostruke pozicije: s jedne ga strane sagledava kao objekt iliti prostor u kome se održavaju umjetnički performansi, a s druge kao subjekt, odnosno instituciju-pokret koja izrasta iz studentsko-radničkih protesta 1968. i nastavlja taj pokret/kretanje iznutra, kao kritički val kulturne proizvodnje. Osvrtom na projekt Oktobar 75 koji se odvijao u okvirima jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, upućuje na onovremena nastojanja da se preispita ideja emancipatorskog potencijala umjetnosti i njezinog društvenog značaja općenito. Njegovi sudionici, samoorganizirani kulturni djelatnici, participirali su u promišljanju tadašnjeg državnog sistema i institucija, pojavljujući se istodobno kao istinski vjernici i najoštriji kritičari jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja.
Darko Šimičić piše o Institutu Tomislava Gotovca koji je nastao inicijativom Gotovčeve kćeri Sare, njezine majke Zore Cazi-Gotovac te uz stručnu potporu samog Šimičića, s ciljem brige o umjetničkoj ostavštini i promociji života i djela konceptualnog umjetnika i filmskog redatelja Toma Gotovca. Stan u Krajiškoj 29, koji je dotični još za svog života sustavno pretvarao u jedinstveno umjetničko djelo, zahvaljujući angažmanu spomenutog trojca postao je jednom od onih nezaobilaznih postaja kamo svraćaju ne samo ljubitelji muzeja i umjetnosti već i ostali znatiželjnici. Premda Gotovca danas još uvijek mnogi pamte ponajprije kao čudaka koji je svojom golotinjom nasred Zagreba volio privlačiti pozornost, zapravo je još za života postao priznatim umjetnikom, a posthumno njegov rad postaje sve popularniji ne samo u Hrvatskoj, nego – možda čak i više – na međunarodnoj konceptualno-umjetničkoj sceni. Zasluga je to, nesumnjivo, samog Instituta koji uspješno ostvaruje svoju misiju i koji je, u skladu s današnjim trendom digitalizacije kulturne baštine, započeo i rad na digitalizaciji Gotovčeve ostavštine uključujući se u domaće i međunarodne projekte kao što su Ensembles i Digitizing Ideas.
Ovaj potonji projekt – punog naziva Digitalizacija ideja: arhivi konceptualnih i neoavangardnih umjetničkih praksi – nastao je na inicijativu Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba, a uključuje i Muzej savremene likovne umetnosti Vojvodine, Modernu galeriju iz Ljubljane te Muzej moderne umjetnosti iz Varšave. Onaj javnosti najvidljiviji rezultat projekta jest virtualni digitalni repozitorij koji okuplja i prezentira digitaliziranu građu o nekonvencionalnim umjetničkim radovima i publikacijama nastalima od šezdesetih do osamdesetih godina 20. stoljeća. Taj projekt u ovom časopisu predstavlja Jasna Jakšić, iznjedrujući pritom i tematiku međusobnih poveznica – ali i proturječnosti – performansa, arhiva i digitalizacije. Premda je već sama idejna koncepcija performativne umjetnosti u startu oprečna i nekomplementarna s praksom dokumentiranja, prednost digitaliziranog i dokumentiranog performansa autorica vidi u činjenici da repozitorij i internet pridonose ostvarenju njegove težnje da bude javno dostupan.
Izazov za umjetnost izazivanja: kako uvođenje digitalnih tehnologija propituje granice performansa Ta dva posljednja teksta zaključuju ovaj broj Života umjetnosti navodeći nas prema spoznaji da se performans polako, ali neminovno, prilagođava suvremenim trendovima i digitalnom dobu. Nakon što su sami umjetnici u vlastite performanse s vremenom sve češće počeli uključivati medije poput filma i/ili fotografije koji su im omogućili razvoj novog spektra izražajnih mogućnosti, danas masovni mediji, ponajprije internet, postaju najefikasnije sredstvo putem kojega poruke performansa prodiru mnogo dublje i šire u svijest javnosti. Problematika dokumentiranja i prezentacije performansa na internetu mogla bi biti predmetom šire diskusije jer nesumnjivo je da se performans ne može adekvatno dokumentirati. Naime, riječ je o umjetnosti kojoj, po primarnoj ideji, ne treba medij; umjetnosti koja je potpuno svoja i onakva kakvom je zamišljena samo u trenutku u kojem se izvodi i čija se informacija odašilje izravno, bez posrednika. Interakcija umjetnika i publike u određenom trenutku i na određenom mjestu, ovisna o međusobnom impresijama, napetosti i energiji koja se generira u samom momentu izvođenja, jedinstvena je i neponovljiva. To svojstvo prezentnosti, kao ni specifična i intenzivna komunikacija gledatelja i izvođača – inače teme koje u ovom broju časopisa na vrlo zanimljiv način promišlja Josipa Bubaš pod nazivom Prostor povišene pozornosti – u arhivu, repozitoriju, odnosno na internetu, zapravo, više ne postoje u tom primarnom obliku. U digitalnom repozitoriju performans gubi svoju izvornost - ulazi u neku drugu realnost i zadobiva neku novu dimenziju. Nema one inicijalne interakcije i neposrednosti izvođača performansa i publike koja u biti određuje performans - repozitorij postaje posrednički medij, a realnost je zamijenjena virtualnom sferom u kojoj se gubi granica između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te se one (pre)lako isprepliću. Međutim, nipošto ne želim reći da je to nešto loše. U današnje doba kada se svako sjećanje nastoji materijalizirati i pohraniti u neku od institucija sjećanja, bio to arhiv, muzej ili nešto treće, stvaranje foto i video dokumentacije performativnih izričaja svjedoči naprosto jednoj takvoj potrebi da se ovjekovječi jedinstveni umjetnički rad. Pored toga što repozitorij postaje mjesto nove, trajn(ij)e egzistencije performansa, u virtualnom spremištu dobiva se mogućnost šireg, sveobuhvatnijeg pogleda na performans, osobito u slučajevima kada postoje nacrti, skice za izvedbu performansa, foto i video dokumentacija, tekstualno pojašnjenje metafora i značenja same izvedbe i slično. Dokumentiranje, digitaliziranje i kreiranje virtualnih repozitorija konceptualnih umjetnosti donosi u konačnici posve novu dimenziju i značenje performansa koji imaju mogućnost postati puno vidljiviji i prepoznatljiviji u društvu. Korisnici digitalnih repozitorija i dokumentacije o performansima jedino će trebati biti svjesni raskoraka između stvarnog performansa i njegove virtualne inačice. No, vjerojatno nismo tako daleko niti od onog trenutka u kome će već i sami performansi prigrliti tu virtualnu sferu kao modernu, bezvremenu domenu u kojoj mogu započeti neku svoju novu priču i prepustiti se drugačijem obliku egzistencije