Razgovaramo s multimedijalnim umjetnikom iz Gologa Brda 1 kraj Rovinjskoga sela, jednim od predstavnika vizionarnoga nadrealizma, koji se davne 1964. godine u performativnom činu proglasio Kraljem slikara neba i zemlje i oformio jedinstveni Centar slikarstva neba i zemlje
Kada ste otvorili centar umjetnosti u Rovinjskom Selu i kako ste ga osmislili? Naime, riječ je o sklopu bijelih građevina kojima dominira bijeli kamen i fantastično zdanje kule. Navedeni stambeni i izložbeni prostor, kojim ste ostvarili avangardni koncept Život = Umjetnost, izgradili ste na prostoru poznato kao Gumila (gomila, gromila). Recite nam nešto i o predajama o tom prostoru.
Na Veliku Gumilu – Golo Brdo 1 nisam se doselio iz pukog hira. Godine 1956. kad sam pao na diplomskom radu, s jednim prijateljem rođenim u Francuskoj, odlučio sam pobjeći u Pariz. Uspjeli smo prijeći granicu, a u Trstu ljudi su nas uputili u Rižanu u logor za izbjeglice iz Jugoslavije. Moj prijatelj je nakon nekoliko dana otišao autostopom u Pariz. Moja putovanja su me odvela u Restinco kraj Brindisija gdje sam proveo četiri mjeseca, a zatim su Hrvate preselili u Bari, logor San Lorenzo. Nakon pet mjeseci krenuo sam s jednim prijateljem u Francusku. Ukratko, nakon devet mjeseci logorovanja u Rižani u Trstu, Restincu u Brindisiju i San Lorenzu u Bariju pobjegao sam u Pariz. Radio sam nekoliko mjeseci u Citroënu. Kada su nastupile ferije, krenuo sam autostopom natrag u Jugoslaviju. Prešao sam granicu bez dokumenata. Policija me odvela u Brestanicu. Iz Pule morao sam otići u Rovinj, javiti se policiji.
Kada sam se pojavio na vratima rodne kuće, shvatio sam da nisam dobrodošao. Duboko depresivan, teško sam podnosio prezir Sela i vlasti u Rovinju. Bilo je to negdje u prijelazu sa 1957. na 1958. Čuvao sam blago i radio na polju. Tada sam se sjetio Velike Gumile i gromače od koje su se ljudi čuvali jer se govorilo da je puna zmija. Gumila je bio pojam bure jer je bila javna paša za koze, ovce i tuvare. Odlučio sam se preseliti na Gumilu. Poravnao sam grumaču i legao na kamenje da izmjerim veličinu svoga budućeg doma. Stavio sam jedan kamen do glave, a drugi na kraj nogu. No, pomislio sam kako krevet ima svoje stranice i stao sam polako gurkati kamen kraj nogu da stvorim prostor. Tada sam se sjetio i širine kahlice koju ću držati pod krevetom! To su sveukupno bila dodatna 50 cm! Dakle, mojih 184 cm + 50 cm = 234 cm x 2 = 468 cm2. Ognjište sam predvidio u kutu izvan zgrade. Suhozid je u temeljima bio zacrtan i sazidao sam ga oko 70 cm u visinu. Tih dana gradnje posjetio me jedan profesor iz Reggio Emilije i naravno doveo sam ga na Gomilu da mu pokažem Centar slikarstva neba i zemlje i kada sam mu sve objasnio, počeo je hodati po tom prostoru koracima kao da mjeri. Stao je i rekao: “Marčelo, verà gente! Marčelo, doći će ljudi, moraš napraviti jedno malo predsoblje, gdje će ljudi ako pada kiša odložiti svoje kišobrane!” Tako se prostor dvostruko povećao.
PERFORMATIVNI TEKST O RATNIM NEBNICAMA
Jednom ste prigodom zamolili kustosa i povjesničara umjetnosti Branka Franceschija da Vam ne krati tekst o NEBNICI KRALJA NABUKODONOZORA – ANGLO-AMERIKE. Recite, kakvo je stanje danas s navedenom Nebnicom, koju je, kako navodite, kralj Sjevera Anglo-Amerika najprije razapeo pred Vatikanom tokom Drugog svjetskog rata da bi od tada tu nebnicu proširio na cijeli svijet? Tom ste prigodom, 2000. godine, među ostalim, istaknuli sljedeće: “Bog se sjetio ratnih zločina izvršenih tokom Drugog svjetskog brata. Bombardirajući njemačke gradove, Pulu i Zadar Letećim Tvrđavama, Anglo-Amerika je vršila čiste ratne zločine, po vlastitim mjerilima! Orkestrom članice NATO saveza, kojim se upire prstom u zločine na Balkanu, osuđuje se sam Bog koji je kroz Izrael sterminirao brojne narode u Obećanoj Zemlji, a naročito žele osuditi Boga što će u ratu za Harmagedon morati učiniti isto, s iskvarenim, nepokornim i oholim narodima koji poznaju samo svoje pravo. Nemoćan i umoran dršćem i šapćem: Neka se ulicama angloameričkih gradova valja rijeka, crna kao katran i bijela kao snijeg, po tvojoj odluci, hrvatski Kralju Mihaele!” (Rat za Harmagedon, Galerija Miroslav Kraljević, g-mk.hr). Što biste pridodali iz današnje perspektive o američkom korporatizmu kad u domaćim bankama, nakon što smo pristupili u EU, moramo odgovoriti na pitanje jesmo li ikada tražili Zelenu kartu za Ameriku?
Naime, 4. lipnja 1944. Angloamerika i saveznici su zauzeli Rim i došli pred faraonova vrata kao nekad kralj Nabukodonozor pred faraonova vrata da bi pred njim razapeo svoju nebnicu. Tada je Nabukodonozor demonstrirao svoje veličanstvo u nakani da opljačka Egipat kojeg mu dade u ruke sam Bog kako bi pljačkom Egipta namirio Nabukodonozora i njegovu vojsku jer su u njegovo ime razorili Tir u kojem ne nađoše plijena. Angloamerička vojska nije pred Vatikanom razapela svoju raskošnu nebnicu niti je to bilo potrebno, jer su razapinjale dane i dane leteće tvrđave koje su bacile na koljena cijelu naciju koja se pouzdavala u rimokatolička božanstva od skupocjenog mramora. Ta kamena božanstva nisu mogla donijeti Italiji ratnu pobjedu niti slavu Papi koji je 1929. godine sklopio konkordat s Mussolinijem, a 1933. s Hitlerom. Papinska država je od tada morala slušati Angloameriku i gomilati kardinale iz cijeloga svijeta kako bi spriječili određena nadglasavanja.
Drugi svjetski rat je dao krila angloameričkoj industriji, tako da je izgledalo da će, eto, uskoro biti osvojene planete Sunčevoga sustava i da će jedan za drugom padati zvijezde i daleke galaksije. Danas inženjeri imaju na crtaćim stolovima niz letjelica za komercijalne letove od zemlje do beskraja i natrag! Ali Bog je stavio jednu nepremostivu barijeru: cijena – novac, u milijunskim iznosima za svakog pojedinog putnika. Zatim, naše krhko tijelo koje ne može podnositi svemirska zračenja. Jahavah ima jednostavniji plan dostupan svakome tko želi u njemu sudjelovati, a plan je da svaki čovjek bude prisutan u cijelom kozmosu i za cijenu od nekoliko lipa! Svatko može već danas umijesiti beskvasni kruh, tanko izvaljati i blagovati sa zahvalnošću. Tako i uzeti malo crnog vina i piti sa zahvalnošću. Nije nužno izgovarati neku molitvu.
Recite, je li Treći svjetski rat počeo i kako tumačite sve veći rast (kod onih koje Vlade mogu obmanuti) mržnje, straha i osvete prema muslimanskome dijelu Zemljana?
Do danas su se M/muslimani tiho naseljavali kao dragocjena radna snaga. Europa se nadala da će ti marljivi ljudi kada završe svoj posao otići doma. Oni – Europejci – grdno su se prevarili! Muslimani su shvatili biblijske istine da Bog daje zemlju vjernima i poslušnima, a ne jakima i goropadnima. Europejci misle ismijavati Muhameda bez kazne? Vidjeli su da nije baš tako! Uzalud im marševi podrške humoristima. Sve idolatrijske zemlje od Los Angelesa do Tokiya Bog snažno upozorava! Ne zavaravajmo se, stih iz Jeremijine knjige (10, 11) mora se ostvariti!
RAT ZA HARMAGEDON
Povjesničar umjetnosti Branko Cerovac je u povodu Vaše izložbe “Rat za Harmagedon“ u Galeriji Miroslav Kraljević 2000. godine istaknuo je da u “kasnokapitalističkim” zemljama Zapada nema ničeg analognog Vašem (“JAHAVAHOVU”) Kraljevstvu Božjem. Jednako tako u povodu Vaše izložbe “Oprosti im Bože jer ne znaju što rade“, s Vašim sinovima Petrom i Tomislavom u Lamparni (Labin) 2008. godine, Branko Cerovac navodi kako ste postigli “intrigantan spoj/kontrapunkt biblijskih (religijskih, metafizičkih), nacionalno-traumatskih i globalno-anglosaksonskih umjetničkih vizura i kritički aficiranih transpozicija” (usp. Zarez, 243, 2008.).
Poštovani redaktori časopisa Zarez! Priznajem da mi je vrlo teško suvislo odgovoriti na Vaša jasna i jednostavna pitanja. Pomoć mi šalje Bog upravo u nazivu Zarez! Proročanski je to naziv za jedan časopis koji se bavi umjetničkim temama. Kada Zareza ne bi bilo, život bi bio kao jedna ogromna rijeka koja teče, rušeći sve pred sobom, dubeći svoje korito sve dublje i dublje! Tko bi se usudio ući u tu vodenu rijeku koja nema ni početka ni kraja i reći: “Od ove kapi započinjem svoju priču!” Ponizno priznajem da sam kao mlad čovjek imao vrlo visoko mišljenje o sebi! Zato sam se razgolitio iznutra, spoznavši da to isto “visoko mišljenje o sebi nosi svaki čovjek, bio mudar ili ne”. To “visoko” mišljenje nužno je ispovjediti drugima i ja sam to diletantski učinio u dokumentu Kraljevski pozdrav slikarima svijeta u Zagrebu 21. lipnja 1964. godine. Veleposlanstvo Kraljevstva Božjega, Velika Gumila – Golo Brdo 1, Rovinjsko Selo, Kraljevina Hrvatska, 22. 4. 2015. Veleposlanik Marčelo Brajanović – Ilijah Elijakim, Sin Božji.
/Razgovor je ulomak iz daleko većega svitka odgovora kao što svjedoči i priložena fotografija s instalacijom-A4 papir-performativnim odgovorom. Zahvaljujem Tomislavu Brajnoviću na mailom dostavljenim odgovorima u JPG formatu koji dokumentira tekstualnu instalaciju umjetnikovih odgovora./