Na što upozoravaju performativne geste tako različitih društvenih grupa kao što su humanistički znanstvenici i udruge branitelja?
Što se to događa sa slovima u Hrvatskoj?
Ili plamsaju u vjedru ispred Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (aludiram na potresni performans Akademske solidarnosti povodom Pravilnika o uvjetima za izboru u znanstvena zvanja, kad se dekretom Nacionalnog vijeća za znanost ukinulo znanstvenu relevantnost domaćih časopisa i niza istraživačkih grana humanistike, preporučajući humanističkim znanstvenicima – bez ikakvog humornog ili šaljivog aspekta teksta Zakona otisnutog u Narodnim novinama – da objavljuju u časopisima iz područja agrikulture) ili se zahtijeva palež ćirilićnih slova kroz organizirani prosvjed svih braniteljskih udruga na Trgu bana Jelačića (govorim o javnom skupu održanom 7. travnja, gdje se okupilo oko 50.000 prosvjednika).
Zašto slova moraju gorjeti, stvarno ili simbolički?
Na kakvu vrstu korupcije jezika upozoravaju očajničke performativne geste tako različitih društvenih grupa kao što su humanistički znanstvenici i udruge branitelja?
Jesu li slova posljednje uporište kulture ili njezino najživlje stratište?
Akcije onkraj administracije
Prije svega, ni humanističke znanstvenice i znanstvenike, kao ni braniteljske udruge, nitko u resornim Ministarstvima ne smatra ozbiljnim sugovornicima. Jedini ozbiljni sugovornik je kapital. A ako se nekoga, osim financijera, baš “mora” (preko volje) saslušati, onda će to biti javni mediji. Zato što smo još uvijek barem formalno reprezentacijska demokracija, a ne plutokratska država. Što ujedno znači da ćemo vrlo skoro svi morati posegnuti za protestnim performativnim akcijama. Nastupat ćemo pred ovim ili onim kamerama i fotoobjektivima, jer inače nećemo postojati. Tako ćemo se smanjiti da nas Ministarstva jednostavno neće vidjeti. A društvo spektakla i njegova medijska “povećala” postat će naš zadnji jamac dokumentiranja (ne nužno i mijenjanja) nepravdi.
Primjer prvi. Ministarstvo znanosti i njegovo Nacionalno vijeće za znanost napravili su (novi) Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, propustivši se konzultirati s domaćim znanstvencima iz područja humanističkih i društvenih znanosti, ali zato prepisujući “iz krive inozemne bilježnice” posve neumjesne inozemne kriterije za posve druga znanstvena područja od onih koja vrijede za bilo koju humanistiku. Onda su donešene i Izmjene (usvojenog) Pravilnika, s time da se sad prepisivalo iz nove baze podataka, opet preuske i prespecijalizirane za potrebe hrvatske humanistike, jer pripada španjolskom kulturnom krugu. Prepisivala su se, usput budi rečeno, slova. Zato što je slova veoma lako prebaciti s jedne virtualne stranice na drugu, iz jednog dokumenta u drugi. Umjesto promišljanja struke, samo kliknete mišem. I nitko u Nacionalnom vijeću za znanost prilikom donošenja zakona ništa ne mora pažljivo pročitati. Niti mora razmisliti o slovima koje prepisuje/propisuje (opet mala razlika: samo u jednom slovu). Nitko ne mora odgovarati za krivo prepisano. Ako se netko malo i pobuni zbog krupne pogreške, slova se kozmetički preslože, doda im se novi paketić prepisotina, pa idemo dalje sa stavom da se humanističke znanosti, relativno otporne na čitav niz statističkih regula kojima su “ozakonjene” društvene znanosti, ionako treba zauzdati ili radikalno skresati. One ništa precizno ne mjere, dakle suvišne su baš koliko i filozofija, psihoterapija ili frazeologija. A kako se reže humanistika? Izdavačkim i ekonomskim mjerama. Ako naši humanisti mogu objavljivati samo u bazama podataka koje nemaju nikakve veze s njihovim strukama i istraživanjima, možda tu stvarno bude koristi i za poljoprivredu. Možda se svi humanistički znanstvenici i znanstvenice, umjesto predavanjima i pisanju tekstova, posvete “svom malo vrtu” na prozorskoj dasci, a katedre za različite jezike i književnosti naprosto se prestrukturiraju svoje police i pretvore se u trgovačke centre. Rješenje jednostavno; poput spaljivanja Aleksandrijske biblioteke. I jednako učinkovito.
No baš zahvaljujući pokretu pod nazivom Akademska solidarnost, ispalo je da humanistika ipak nije isto što i poljoprivreda, a zatim i da španjolska humanistika nije isto što i engleska ili ukrajinska ili hrvatska humanistika. Sposobnost čitanja slova Akademska solidarnost doslovce je demonstrirala i performansom javnog čitanja svoje Izjave povodom Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, pokušavajući oživjeti vjerodostojnost slova na jezicima u rasponu engleskog, njemačkog, francuskog i latinskog te ponovno upozoravajući na neprimjenjivost prepisanog/propisanog modela vrednovanja znanstvenog rada.
Jesu li spaljena pa zatim pažljivo pročitana slova imala odjeka?
Da. Očekuje se odbacivanje ridikuloznog Pravilnika.
Mora li zaista čitava jedna istraživačko-nastavna grana doći do toga da javno spaljuje svoje radove da bi saborski zastupnici i državna tijela zaposlena pri Ministarstvu znanosti shvatili da su loše prepisivali? Nedvojbeno.
Višeslovnost Vukovara
Primjer drugi. Na samospaljivajuće se geste domaćeg analitičkog i mirotvornog aparata, svih tih krhkih slova humanistike i svih nas “nepoželjnih” slovoradnika koje se tako nonšalantno (na najvišoj znanstvenoj razini!) nastoji prekvalificirati u poljoprivrednike, u vrlo sumornom kontrapunktu nadovezuje i velika propagandistička mašina braniteljskih prosvjednika na Trgu bana Jelačića. Savez braniteljskih udruga, naime, pod egidom je “obrane pijeteta Vukovara” na glavnom zagrebačkom trgu pjevao Thompsona, zaklinjao se da će fizički spriječiti dvojezične natpise na vukovarskim ulicama, pod svećeničkom paskom uglas se molilo Oče naš i Zdravo, Marijo: dakako, “za Hrvatsku”. I njezine žrtve. Još se jednom pokazalo da se ratna povreda, kao i ratna agresija, služe pjesmama i molitvama, nazivima ulica i trgova, reprodukcijom glasa Siniše Glavaševića i drugim afektivno veoma nabijenim, kao i namjerno dekontekstualiziranim slovima, slovima kao ultimativnim oružjem. Na istom se skupu moglo doznati nešto veoma ozbiljno i ponovno porazno po civilnu kompetenciju ne samo aktualne, nego i svih naših prethodnih vlada: predstavnika hrvatskih branitelja Tomislava Josića u Saboru redovito “dočekuje samo portir” (citiram prema Večernjem listu od 8. travnja 2013), nikako ne mogućnost dostojanstvenog prijema.
Nije, dakle, u pitanju “ćirilica”.
Nisu u pitanju samo dvojezični natpisi.
Branitelji to otvoreno priznaju, izjavama kako je ćirilica samo kap koja prelijeva čašu generalnog neuvažavanja glasova ratnih stradalnika. Drugim riječima, u pitanju je manjak političkog jezika kojim bi Vlada razgovarala i sa kim drugim osim sa svojim financijerima, plaćenicima i laskavcima.
Unatoč tome, slovima se gradi i zatvorenost i otvorenost pojedinog društva. Zadržimo se na zatvorenosti: jesu li branitelji postigli zabranu ćirilice? Ne. Ali odigrali su performans njezina progonstva iz Vukovara. Kao i performans kleronacionalističke ogorčenosti. (Do)slovnog brisanja zajedničkog kôda. Sudeći po brojnosti prisutnih, performans je nadasve popularan.
Isti jezik: u nestajanju i lažnom purizmu
I akademski performansi protubirokratskog pristupa evaluaciji znanstvenog rada, baš kao i javne demonstracije hrvatskih branitelja, pretendiraju na status događaja, s medijiskim odjekom koji nadilazi jednokratno izvještavanje i nastoji se pretvoriti u model ponašanja koji zahvaća mnogo širu javnost od svojih neposrednih sudionika. U oba slučaja traži se i reevaluacija statusa određenog jezičnog dobra, kao što se izražava i duboka skepsa prema državnim institucijama i njihovim upravama po pitanju jezičnih politika. Što znači da jezik nipošto nije samo komunikacijsko, pa čak ni analitičko ili umjetničko “sredstvo”. U oba navedena slučaja, (jezični) medij daleko nadilazi status poruke, obuhvaćajući čitave svežnjeve raznorodnih socijalnih, znanstvenih, kulturalnih i ideologijskih praksi diskusije, izvještavanja, evaluiranja, zakonskog propisivanja, zakonskih izmjena, ustavnih prava, građanskog osporavanja, akademskog osporavanja, indoktriniranja, (de)mitologiziranja itd. Jezično dobro je dakle uspostavljeno kao borilište vrednovanja – i to s vrlo isključivim pozicijama “politike odozgo” i “reakcije odozdo”, jedino što se vlada u jednom slučaju izjašnjava za anglizaciju i komercijalizaciju znanosti, a u drugom slučaju za dvojezičnost Vukovara, s natpisima koje će se uskoro vjerojatno smatrati dvostruko opsoletnima. Situacija je uistinu dramatično zaglavljena između dviju oprečnih jezičnih birokracija. Jer dok s jedne strane imamo Nacionalno vijeće za znanost koje želi da se domaća znanost brzinski ukine i nadomjesti međunarodnom infrastrukturom časopisa i knjiga, dakle pisanjem na engleskom jeziku za globalno polje “pseudoadaptiranih” engleskih govornika, s druge strane imamo pokušaj hrvatske desnice da se povratkom na zatiranje srpske kulture na području Vukovara revitalizira sustav predratnih i ratnih etničkih netrpeljivosti, odnosno da se hrvatski jezik i njegovo pismo apsolutno privilegira i da ih se pretvori u neku vrstu “vojnonacionalnog identiteta”; čuvara granica. Baš kao i u ranim devedesetima, kad su ljudi u strahu od “pogrešnog imena” bili spremni promijeniti i osobne dokumente i mjesto boravka, jezik u Prosvjedu protiv ćirilice postaje zona otvorene socijalne diskriminacije.
Maske “malih razlika”
Ali čak i izvan natpisa na vukovarskim ulicama, jezici i pisma ne pristaju na to ih se trajno izbriše. Novije lektorske čistke nad starim hrvatskim piscima djeluju nakaradno. Dio konfliktne performativnosti tog samo naizgled neomeđenog i otvorenog jezičnog dobra, bolje rečeno jezičnog režima koji bi u isto doba najradije zbacio svo svoje suslavensko i subalkansko pamćenje i preobrazio se u domovinski novogovor, ali opet i zadržao “zajednički kôd” sa susjednim zemljama (pa onda posredno i link s EU-engleskim), bio je uprizoren i Frljićevom režijom Gospođe ministarke u Kerempuhu. Tu je publika mogla iz prve ruke pratiti mostove umjesto “čvrstih granica” ili podjela između domaćih i stranih izraza u predstavi, kao što su i igrani srpski jezik i “prijevodni” hrvatski jezik savršeno mogle razumijeti sve eksjugoslavenske publike; pa i one koje se svečano zaklinju u svoje jezične neprispodobivosti, kultne male razlike i autonomije. To ujedno znači da administrativna i uporabna kontrola jezika, kad se nekim čudom susretnu, djeluju komično razjedinjeno. Ne poznaju se. Kao iz Ionescove drame. Sjede u istom kupeu i svaki put se iznenade što su gotovo iste fizionomije, što su kupile jedva zamjetno različitu lepezu na istom austrougarskom kiosku i još silaze na istoj stanici, hodajući prema istoj roditeljskoj kući. A svi koji ih sa strane promatraju u njima vide blizanke. Kako veli Nikola Dugandžija u knjizi Nacionalna zbilja i njezini prividi: “Jezik je idealno sredstvo za učvršćivanje nacionalne identifikacije, ali može se pretvoriti i u izvor nesporazuma. Čak i u okviru vlastite grupe”. Malo bih proširila ovu tezu: jezik se obožava igrati svim svojim plodnim, pogotovo blizanačkim nesporazumima. I dok za ideologe etničkih grupa, pogotovo onih desno orijentiranih, nema ničeg goreg od srbizma (staroslavizma) “vazda” smještenog u samo srce hrvatske himne, za čitatelje devetnaestostoljetne Dragojle Jarnević nije neobično da se spisateljica pomalo ironično i skeptično izjasni o hrvaštini koju mora s mukom usvojiti: “Š...š velikom mi vatrom od Gaja pripovjedaju, koj da budi hrvaštinu i ob nekakvoj Iliriji piše. Mnogo imademo stoga inata, jerbo mi se neda nikako hrvatski govoriti, a niti imademo knjigah za čitati hrvatskih.” Koji je to jezik onda govorila Dragojla Jarnević, nakon što je zaključila da joj njemački ipak nije materinji, a prije no što se pridružila “Gajevoj vatri”? Postnjemački? Predengleski? C’est un mystère.
Humanistika
Za taj je “misterij” inače zadužena humanistika, shvaćena mimo Nacionalnog vijeća za znanost. Američka feministkinja i klasična filologinja Martha Nussbaum u knjizi Ne profitu (Zašto demokracija treba humanistiku) iz 2012. godine (knjiga je nedavno u izdanju AGM-a prevedena i na hrvatski), smatra da je glavna svrha humanistike sokratovski performans. S naglaskom na kompleksnost i društvenu odgovornost izvedbe, u odnosu na relativnu shematiziranost i slabiju apelativnost pisma. Nussbaum: “Sokratovsko mišljenje je društvena praksa. U idealnom slučaju ono bi trebalo oblikovati funkcioniranje širokog spektra društvenih i političkih institucija. Međutim, budući da je naša tema formalno obrazovanje, možemo vidjeti da je sokratovsko mišljenje također jedna disciplina. Može ga se podučavati u okviru školskog ili fakultetskog kurikuluma.” U oba slučaja, riječ je o pozornosti posvećenoj strukturi argumenata i uvažavanju svih pojedinačnih razlika, sačuvanih u formuliranju bogate palete stavova. Ipak, postoji i važnija dimenzija sokratike. Kao što pokazuje domaći primjer samospaljivanja znanstvenih članaka, performans javnog prevrednovanja naizgled “fiksiranih” političkih (saborskih) odluka može nastati i onda kad potrošimo sve argumentiacijske resurse koji su nam na raspolaganju te kad se umjetničkim, rizično višeznačnim sredstvima suprotstavimo situaciji posvemašnje inflacije “službenih jezika”. Izvedba nesumnjivo može ono što tekst ne može. Nazdravljamo otrovnom kukutom, što znači da ne odustajemo od pedagogije izazivanja društvenih predrasuda, makar i po cijenu spaljenog jezika. I tu je istinska razlika između peformativnosti pedagogije i desnog terorizma, premda se u oba slučaja radikalnost prakse vezuje za intenzitet obraćanja. Sokratika obnavlja jezik, obnavlja argumentacijsku uvjerljivost zajednice, čineći to bez ikakve financijske naknade, iz potrebe unapređivanja zajedničkog konteksta mišljenja. Terorizam, tome nasuprot, zabranjuje i ukida argumentacijsku slojevitost u korist ovih ili onih isključivih, samoekstatičnih samožrtvovanja. Ali u oba slučaja, pepeo slova veoma je opasno zamijeniti s dimom cigareta. Jer ne nestaje. I ne rasplinjava se u “ništa”. Slovima, najobičijim slovima, pripada i mogućnost demokracije i mogućnost demokratskog obrazovanja i mogućnost detraumatizacije branitelja. I ne smije nam se dogoditi da slova, na latinici baš kao i na ćirilici, zamijene mjesto s daleko oskudnijim vatrenim oružjima.