Peron bez domovine

“Sve želim razumjeti, Elfride. Čak i vas”, reći će Hannah Arendt supruzi svoje ljubavi, Martina Heideggera, ne bi li dobila odgovor na pitanje zašto je gospođa Heidegger bila član nacionalsocijalističke partije i zašto je u to uvukla i slavnog filozofa. Ista pitanja nikad nije postavila svojoj ljubavi, bivšem profesoru i ljubavniku, čovjeku s kojim je održavala vezu cijeli život. Dijalog između nje i Elfride, u kući u kojoj Martin traje kao često depresivan (kako su govorili liječnici) ili trajno uronjen duboko u traženje bitka (kako je mislila i govorila Elfride), u svijet iz kojeg se sve rjeđe vraćao, temelj je romana Martin i Hannah.

Autorica Catherine Clément kreće od jedne kratke bilješke iz biografije Hannah Arendt autorice Elisabeth Young-Bruehl. Bila je to bilješka o uzaludnom posjetu Martinu četiri mjeseca prije vlastite smrti (sljedeće godine umire i slavni filozof, a nakon šesnaest Elfride, u dubokoj starosti). Što je tom kasnom posjetom željela ili što od posjete očekivala Hannah Arendt?

Najavljen kao priča o ljubavi najvećih filozofa 20. stoljeća, roman Martin i Hannah ponajprije je priča o sazrijevanju, starosti i toleranciji. Ili o vremenu (prošlom ili sadašnjem?) kojemu je Martin Heidegger posvetio mnoge misli i s kojim je cijeli život bio u dijalogu. S aspekta troje aktera, od kojih je jedan mahom duhom odsutan (Heidegger), to je niz slika ispričanih iz poznatih činjenica i zapisa koji su ostali iza njih: njihovih ili o njima. Autorica Catherine Clément u tu je svrhu koristila mnoge raspoložive tekstove Hannah i Martina.

Elfride, koja jedina nije pisala, živjela je u okružju u kojem nije mogla ostati nezapažena, a sve što je slavni filozof radio itekako se odražavalo na njezin život. Protestantkinja, obrazovanjem ekonomistica, porijeklom materijalno stabilnija od supruga, izabrala je – na prvi pogled – položaj domaćice, majke i supruge. Njezin dijalog s Hannah Arendt pokazat će i drukčije lice od očekivanog. U slučaju Martina i Hannah mnogo je manje iznenađenja, iako je iza njih – u njihovu dotadašnjem životnom putu ponaosob i zajedničkoj vezi – mnogo više nelogičnih i neočekivanih reakcija i činova koji su im obilježili život i ostavili ih u povijesti kao kompleksne, često kontradiktorne i ponekad začudne osobe. Velike, veličanstvene u oba slučaja.

Catherine Clément teško se kroz lik Hannah Arendt uspijeva othrvati i osobnoj zainteresiranosti provjere političkih osobnosti dvoje slavnih filozofa. Kratkotrajno Heideggerovo razdoblje rektorstva plaćeno je u procesu denacifikacije. Ostao je bez mnogih prava i privilegija, bez toliko potrebna okružja s kojim je kao filozof i profesor trebao dijalog. Filozofu je to bilo dogođeno i završeno poglavlje koje je samo moglo izmijeniti buduće vrijeme. S druge strane politička je aktivistica Arendt, cionistica koja to prestaje biti, izvjestiteljica sa suđenja Adolfu Eichmannu u Izraelu koja uznemiruje američku javnost svojim primjedbama i komentarima, bivša logorašica (kao Židovka u Francuskoj) koja će biti svjesna činjenice kako i prepuštanje sudbini predstavlja dug zbog stradanja, a to znači i određenu odgovornost. Njezin dijalog, bio on s Elfride, Jaspersom ili Goldom Meir, bio on sadašnji ili prošli, autorici je jednako velik izazov kakav je bio i Hannah u trenutku zbivanja. Zbog toga Hannah Arendt djeluje u knjizi kao osobnost koju autorica ponovo stvara (iz koordinata važnih datuma u životu) ne bi li je razumjela. Filozofkinja je njezin istinski izazov i njezino temeljno zanimanje.

Dijaloško propitivanje mnogih bitnih događaja 20. stoljeća dvije različite Njemice neće dovesti ni do jednog bitnog odgovora. Hoće li autoricu knjige? Ona (često i samim spomenutim citatima iz djela H. Arendt i M. Heideggera) postavlja većinu političkih i poneko ljubavno pitanje između dviju žena u trenutku kad shvaćaju da ih još samo tolerancija i prihvaćanje prošlosti može približiti. Sve njihove akcije su iza njih kao i cjelokupna njihova suprotstavljenost. U njoj su i Edmond Husserl, Karl Jaspers, Rosa Luxemburg i mnogi drugi, u njoj su neke konačne ljubavi i ona trajna koja ne računa s vremenom. Traganje za tuđom emocionalnošću otvorilo je tuđe strahove, pitanja, traume, otvorilo je prošlost u kojoj se niša ne može izmijeniti pa ni vratiti osjećaje koji su davno poprimili nove i drukčije vrijednosti.

“Nitko ne može izbjeći san, ako nosi nadu” – opravdavat će se Elfride pred Hannah. Što su snovi i nade dviju bolesnih starica, bivših suparnica pod krovom kuće u kojoj je Martin Heidegger davno razmišljao o bitku i vremenu, Heidegger za kojeg u tom trenutku još samo vjeruju da možda ipak razmišlja.

No, ukupno, te pripovijetke samo rijetko uspijevaju posredovati estetske podražaje, jer su uglavnom razmjerno jednostavno građene i ne odlikuju se – barem ne u prijevodu – jezičnim finesama. No, uspijevaju probuditi zanimanje za jednu zemlju – nažalost u ovoj antologiji nisu zastupljeni sjevernokorejski autori – u kojoj brzi i korjeniti preobražaji u posljednjih 20 godina potiču radoznalost i za njezin budući književni razvoj.