Neven Jovanović  

Noga filologa - Pesseia

kolumna

aion pais esti paizon, pesseuon

paidos he basileie

Svih je nekoliko riječi napisao Heraklit Efežanin, negdje oko 500. prije nove ere. Dakle (uvijek smo za povijesnu perspektivu), u vrijeme osnivanja Rimske Republike, Klistenovih reformi u Ateni, jonske pobune protiv Perzijanaca, bitke kod Bai džua u kojoj je Vu, pod vodstvom generala Sun Cua, pobijedio Ču; u vrijeme Konfucijeva upravljanja Čung-tuom i doseljenja plemena koja govore Bantu u jugozapadnu Ugandu. Efez, Heraklitov grad, nalazi se u Joniji, danas u Turskoj, blizu Selcuka, i poznat je kao turistička destinacija, te naziv piva i košarkaškog kluba.

X Y Z

Heraklit je, kao što znate, bio filozof. Nipošto običan. Bio je najveći modernist među antičkim grčkim filozofima, jer svijet nije shvaćao statično, kao nakupinu materije, nego dinamično. Kao proces – ali ne proces nasumičan, nego nekako strukturiran. Tu je, kažu, osnova evropskog svjetonazora. “Kad se danas bavimo znanošću, ekonomijom, politologijom, sve što radimo i mislimo u nekoj je mjeri utemeljeno na Heraklitovim spekulacijama o mijeni i Logosu.”

Istovremeno, Heraklit je bio i najveći pjesnik među antičkim grčkim filozofima. “Bog čije je proročište u Delfima ne otkriva niti skriva; on daje znak.” Ono što je rekao o Apolonu vrijedi i za njega samoga, i ne doima se slučajnim – nego znakovitim – što Heraklitovo djelo i mišljenje poznajemo iz fragmenata, pregršti u tuđim spisima sačuvanih citata, najčešće višeznačnih, a bez uputa za upotrebu.

Tako je i s fragmentom na početku ovoga teksta. Obično se na hrvatski prevodi – obično o njemu razmišljamo – kao “Vrijeme je dijete koje se igra kamenčićima (ili kockama, ili piljcima); vlast je djetetova”. No ovaj fragment jednoznačno možemo prevesti samo do sljedećeg stupnja:

“X je dijete koje se igra, koje Y; djetetovo je Z.”

Pravila igre

Aion nije samo vrijeme; to može biti i život, odnosno životni vijek, i veliko razdoblje svjetske povijesti, nešto slično eri ili epohi. Basileie je kraljevstvo ili vladavina – ali i, specifičnije, nasljedna vlast, kakvu ima kralj za razliku od tiranina. Napokon, pesseuo znači prvenstveno “igrati igru koja je pesseia.” Pesseia (ili, u drugom dijalektu, petteia) je grčki termin za sve igre na ploči.

Svim antičkim igrama na ploči, i grčkim i rimskima, zajedničko je to da znamo kako su izgledale – sačuvani su prikazi, slike na vazama i mozaicima, nekad i same konkretne ploče, ponekad znamo čak i kako su se zvale figure – ali ne znamo sva pravila. Preciznije, i iritantno: ne znamo ona najvažnija, ona u kojima je bit igre (dok znamo, recimo, koliko je bilo polja, ili da je crni vukao prvi). O jednoj varijanti pesseia pisali su i Platon i Aristotel – koji, usput, kaže da je građanin bez države kao usamljeni kamenčić u petteia – i povjesničar iz rimskoga doba Polibije: bila je to igra strategije, u kojoj “loše igrače oni dobri na koncu stjeraju u kut i ne daju im da se maknu”, igra koja je zahtijevala dugo vježbanje i koja je bila neka vrsta treninga za vojskovođe, wargame (Rimljanin Scipion izbacio je iz borbe mnogo neprijatelja bez bitke, odsjekavši ih i blokiravši poput lukavog igrača petteia, piše Polibije).

Heraklit veli da ne daje recepte niti lažne informacije, nego znakove; slike. OK. Pogledajmo onda slike koje nastaju iz različitih prijevoda ovoga fragmenta.

Piljkanje

U prvoj slici, život – ili vijek – je dijete koje se igra kamenčićima. Možda na plaži – svi znamo koliko šljunak i kamenčići fasciniraju sami po sebi. Ovakva igra, onda, beskrajno je zabavna – interesantna – za igrača, ali, u biti, nema pravila. Nema obaveza. Otud djetetova vlast: može raditi što god hoće.

U drugoj slici, život ili vijek je dijete koje se igra piljcima. Piljcima? Ovo je poseban filološki problem i na hrvatskom. “Igre kamenčićima pripadaju najstarijim igrama na svijetu... U raznim zemljama se kamenčićima igraju deseci različitih igara, ali jednu znaju djevojčice i dječaci cijelog svijeta. To su piljci. Ali morao bih biti precizniji, pa reći ‘znali su’. Piljci su se, naime, igrali posvuda sve do kraja 19. stoljeća; onda su počeli naglo iščezavati, bar iz naših su se krajeva gotovo potpuno izgubili. Majstorski su ih igrale još naše prababe, ali babe današnje djece većinom i ne znaju šta naziv ‘piljci’ znači”, vele na www.dragon.co.yu/riznica/igra_Piljci.html, i onda opisuju pravila igre za dva do četiri igrača:

Prvi igrač uzima pet kamenčića i čučne, četiri stavi na zemlju u niz, na pedalj razmaka jedan od drugoga; peti drži u desnoj ruci. Počinju “jedinice”. Kamenčić iz desne ruke baci u vis, a prije nego ga uhvati pokupi desnom rukom prvi iz niza na zemlji. Ako ne pogriješi, nastavlja. Sada u desnoj ruci ima dva kamenčića; jedan stavlja u džep, a drugi opet baca iznad glave, desnom grabi zadnji iz niza na zemlji, a onda istom rukom hvata onaj koji pada. Opet jedan odloži u džep i sve ponavlja još dvaput da bi sve kamenčiće pokupio sa zemlje. Ako pogriješi – prekida igru i kamen predaje sljedećem igraču (griješi kad ne podigne kamen iz niza ili ne uhvati onaj koji pada).

Nakon “jedinica” dolaze “dvojke”: opet su četiri kamenčića na zemlji, peti bacamo u zrak, ali sada moramo pokupiti dva kamenčića istovremeno. Potom su “trojke”, pa “četvorke”, pa hvatanje svih pet kamenčića istovremeno, otvorenim dlanom (tu se skupljaju bodovi) – pa opet jedinice.

Kad život-vijek-dijete igra piljaka, dakle, to je igra s pravilima. Igra koja traži vještinu: brzinu, dobru procjenu, motoriku, koncentraciju. I igra s protivnikom, ili protivnicima. I s krugovima u kojima možemo (privremeno) ispasti, i s ponavljanjem nakon uspješnog prvog kruga.

Kockanje i ne

U trećoj slici, dijete-vijek (da skratimo) igra kocke. Zanemarimo zanimljivu okolnost da su postojale dvije vrste grčkih i rimskih igraćih kocki – jedne poput današnjih, osim što je zbroj njihovih suprotnih strana bio sedam, dok su druge (astragaloi ili tali) bile kosti životinjskih, najčešće ovčjih, skočnih zglobova – ili njihove replike od bakra, srebra, slonovače, drveta itd. – i nisu imale šest, nego samo četiri strane na koje su mogle pasti. Ono što je važnije jest da je kockanje igra na sreću. Ovdje ima pravila, ali vještina ne igra posebnu ulogu. Osim, možda na transcendentalnoj razini – ali to će bolje znati strastveni kockari sa svojim sistemima. Isto tako, ovdje ima protivnika – nekome moramo uzeti novac ili sličice nogometaša – ali s protivnikom se ne sukobljavamo izravno. Kao ni kod piljaka, uostalom.

I, napokon, četvrta slika: dijete-vijek igra neku igru na ploči. Dame, mlin. Čovječe ne ljuti se? Monopoli?

Koliko je ta slika različita od djeteta koje se na plaži igra kamenčićima. Također – koliko je različita od djeteta koje kocka pred školom. No slika se razlikuje i od slike pastirčića koji piljkaju: vještina je ovdje prvenstveno intelektualna, nije to fizička spretnost kao kod piljaka. Igre na ploči su igre strategije, čak i kad je uključen element slučaja.

Čini se, dakle, da nije svejedno što dijete igra. Odnosno: što mi želimo da dijete igra. (A ono malo pomoći koje nam tekst daje svodi se na potvrdu da vrsta igre jest važna; jer Heraklit nije rekao samo “vijek je dijete koje se igra”, za to bi bilo dovoljno reći aion pais esti paizon. On je precizirao tip igre: paizon, pesseuon.) Nije svejedno, jer jednom prvenstvo dobiva slučaj, drugi put vještina i sklop pravila. I jer je jednom protivnik – ma koliko implicitno – nužan, a drugi put baš i ne.

Heraklitov višak

Cu Lu je rekao: “Vladar Veija želi da uđeš u njegovu vladu. Čemu ćeš se najprije posvetiti?” Konfucije je odgovorio: “Ispravljanju jezične porabe (= ispravljanju imena).” Cu Lu je rekao: “Ma ne valjda! Zašto bi ti to bilo najvažnije?” Konfucije je odgovorio: “Ako se jezik ne koristi pravilno, ono što je rečeno neće biti shvaćeno. Ako ono što je rečeno ne bude shvaćeno, rad države ne može se uspješno odvijati. Ako se rad države ne može uspješno odvijati, pravila doličnosti neće biti poštovana i glazba (= kultura) se neće razvijati. Ako pravila države ne budu poštovana i glazba se ne razvija, kažnjavanja zločina neće se provoditi sukladno pravdi. Ako su kažnjavanja zločina nepravična, ljudi se neće imati prema čemu orijentirati djelujući. Stoga, Čun-Cu (= samoostvarena, savršena osoba) mora osigurati da se jezik upotrebljava točno i da se ono što on kaže stvarno i izvrši.”

Kod Heraklita – ovaj put mislim na Heraklita u prijevodu, i to našega Heraklita, u prijevodu na hrvatski i srodne jezike; osobito na Heraklita čije se dijete igra kamenčićima, ili kockama – slučaj je dijametralno suprotan nego kod Konfucija. Tu nije greda u nepravilnoj, nego prekomjerno pravilnoj upotrebi. Onoj koja svojom jasnoćom zapravo skriva. Onoj koja nam umjesto problema – umjesto kosti u grlu i trna u peti – prodaje žanr-sličicu i trivijalnost.

Ma šta bi to bilo važno? Pa to je filozofija, bože moj. I još da je nešto, je li, krupno – kao, drugi dio Aristotelove Poetike, cenzuriranih petsto stranica Kritike rasudne moći – ali ovo... jedna riječ u fragmentu od ukupno osam riječi nekog tipa koji je igrao za Efes Pilsen!

Imam neugodan osjećaj da je to kao kod kompjutorske memorije ili ljudskog tijela. Jedan pogrešan upis, jedan premasni ručak sami za sebe potpuno su beznačajni. Ali oni ostaju. I kad im se pridruže drugi, pa treći, pa četvrti... koji su također sami za sebe potpuno beznačajni... kao što je beznačajna i dječja igra...

Sad oprostite, idem se malo piljkati.