Saša Šimpraga  

Pet novih javnih plastika

Kako je to rekao Radovan Ivančević, skulpture su jedna od onih markacija kojima se grad odmjerava. Njihova važnost proizlazi ne samo iz vizualnog pa i utilitarnog, već i činjenice da one bilježe svoje vrijeme, a s obzirom na intenciju da se mnoge postavljaju trajno, na neki način definiraju i budućnost. One, naime, mogu postati i odrednice za buduće prostorne intervencije. Utoliko, a i općenito, svakako nije svejedno kakve su, kao što nije svejedno ni kako i gdje ulaze u grad, u kojem mjesto uvjetuje vidljivost, a onda i značenje. Komunikacija, naime, jest temelj umjetnosti.1 Zato u svemu ne treba posebno isticati da je odabir lokacije, tj. način umještanja u prostor, podjednako važan kao izbor samoga djela. 

Promjena lokacije je tako nešto što je utjecalo na karakter Prizemljenog sunca Ivana Kožarića. Izvorno postavljena 1971. godine u okviru sekcije Prijedlog Zagrebačkog salona na pješačkom otoku na utoku Frankopanske u Titov trg, bila je zamišljena, napisat će Radovan Ivančević, “kao eksperiment i kao provokacija, ali i kao terapija od banalnosti rutine i uređenja javnih prostora“.2 Na izvornoj je lokaciji Sunce, reći će, pobudilo “dijametralno suprotne reakcije: od oduševljenja mlađe i stručne publike, do javnih prosvjeda građana, koji nisu razumjeli pojavu, ali su osjetili provokaciju“.3 Popuštajući pred malograđanštinom, Sunce je ubrzo uklonjeno da bi devedesetih osvanulo na posve novoj lokaciji, u Bogovićevoj ulici, tada postavljeno na način da je bilo lišeno spontanosti kao bitnog faktora djela.

Utoliko je vrjednija, važnija i pohvalnija ovogodišnja inicijativa da se ono oživi upravo tako što će se premjestiti, zapravo pomaknuti, na način da bude izmješteno s pravilne osi križanja na kojem se nalazilo i bilo osuđeno svih ovih godina, istovremeno uvažavajući želju autora da se ono više ne vraća na prvotnu lokaciju kod HNK. Za tu veliku i jednostavnu, svakako znalačku gestu koja je situaciju popravila zaslužni su Antun Maračić i Evelina Turković. Na novome mjestu skulptura je dobila na elementu iznenađenja, a opločenje poda samo naglašava suptilnu gestu koja Suncu daje novi smisao. Da bi doživljaj bio potpun, sada je još samo preostalo skulpturu osloboditi terasa kafića koje su joj preblizu. Svakako je važno da je Sunce i dalje ostalo na otprilike istome mjestu budući da su neki drugi i kasnije nastali radovi oslonjeni na tu skulpturu baš na toj lokaciji. Konkretno, postojeći Sunčev sustav Davora Preisa, i markacija asteroida Zagreb koja se planira uskoro postaviti upravo u odnosu na Preisove Planete, odnosno Kožarićevo Sunce, budući da su udaljenosti i veličina planeta određeni razmjerno njegovoj veličini.

Crveni znak Suncu u pješačkoj zoni odnedavno društvo pravi još jedan rad istoga autora postavljen u susjednoj Gajevoj ulici na inicijativu arhitekta Branka Silađina. Izvorni Crveni znak nastao je 1969. godine kao Kožarićev prijedlog za Herrengasse, glavnu ulicu u Grazu, gdje je autor zamislio niz jednakih, izlomljenih vertikala, od kojih je jedna čak ulazila i u prozore.

Skulptura koja je postavljena ove godine zapravo je količinski reducirana, a po dimenzijama uvećana verzija izvornoga rada. Nova visina od tri metra dogovor je autora i inicijatora i po svemu dobra mjera. No, Kožarićev rad, nedvojbeno vrhunska skulptura i vrijedan dodatak gradu, ipak nije ostvarila svoj puni potencijal i to upravo s obzirom na način na koji je umještena u prostor. Baš kao i spomenik Ljudevitu Gaju koji je na istome mjestu stajao prije nje, pozicionirana je u odnosu na Bakićevu Razlistanu formu koja se nalazi nešto sjevernije, odnosno u odnosu na u Gajevoj postojeći drvored. I tu problem počinje. Na tome mjestu skulptura ne raspolaže dovoljnim radijusom na svim razinama te je postavom nepotrebno uniformirana i nedovoljno vidljiva. Tu gdje je, skulptura je zagušena suvišnim vertikalama. S jedne strane tu je zagušenje krošnjama koje će ipak biti manje u zimskom periodu kada lišća nema, a Znak u crvenoj boji snažnije zabljesne, dok je s druge strane smetnja gužva rasvjetnih stupova. U potonjem slučaju zgodna je i usporedba tog pseudohistoricističkog stupovlja iz 1990-ih i Kožarićeve skulpture iz 1969. godine. Društvena regresija u vremenu tranzicije očita je već i na tako malom detalju. Dodatni problem Znaka na sadašnjoj lokaciji je činjenica da kada joj se prilazi sa sjeverne i južne strane, izlomljenost vertikale se uopće ne primjećuje. Da problem smještaja skulpture nije rješavan isključivo tlocrtno i, zapravo kao alternativa Gaju, tj. postavljan na točno njegovom mjestu, već bi minimalna gesta poput u odnosu na pravocrtnu os lagano zarotirane skulpture, omogućila bitno bolji doživljaj. Naime, ovako kako je postavljena sad, skulptura je u punini vidljiva tek iz Bogovićeve, dakle na sjecištu od tri ulična pravca, tek iz jednoga. Nesretna činjenica je da i na sadašnjoj lokaciji pješak skulpturu uočava tek kad joj se približi, umjesto da slobodna u prostoru omogućuje dugotrajnije prilaženje, a time i promjene u doživljaju. Dio problema svakako je i u neprimjereno nabujalim terasama.

Dakle, šteta je da, ako se je već inzistiralo na toj lokaciji u pješačkoj zoni, Znak nije lagano zarotiran, ali i pomaknut više prema Bogovićevoj, tj. dalje od drvoreda, čime bi skulptura svakako prodisala.  Ono što je u ovom slučaju ključno je da je Znak valjalo postaviti na mjesto s dovoljnim radijusom, tj. praznim prostorom oko njega – kako pri dnu, tako i pri vrhu skulpture – čime bi sama skulptura uspješnije definirala lokaciju, ali i iz statičnog mota kako iz nekih kutova djeluje sad, u svakom trenutku bila bitno dinamičnija što je nešto što po svom oblikovanju ona i sugerira. 

Važno je znati da je povod za postavljenje Znaka bilo nastojanje je da se ukloni neprimjereni spomenik Ljudevitu Gaju (javni zahtjevi za uklanjanjem toga spomenika artikulirani su čim je spomenik postavljen4 i koji je sada, kao u datim okolnostima prihvatljivi kompromis, sklonjen na manje vidljivo mjesto, uza zid na ulazu u privatni restoran nešto niže u Gajevoj čime mu je na neki način oduzeto pravo građanstva i djeluje više kao nečija privatna intervencija.

Dakle, veliki je autor poslužio da bi se, s pravom, maknulo jedan problematični kip.

Za razliku od Gaja, s Crvenim znakom Zagreb je dobio vrhunsku skulpturu koja je u trenutku prvog postavljanja u javni prostor, s jedne strane stara gotovo pola stoljeća, a s druge i s obzirom na nove dimenzije, zapravo ovogodišnja nova verzija toga rada. Ujedno, po svom je jeziku i ideji iza nje, ona suvremenija i kvalitetnija od bilo koje recentno u Zagrebu trajno postavljene javne plastike. Sve to samo dodatno potvrđuje Kožarića kao doista iznimnog, a možda i najznačajnijeg živućeg hrvatskog umjetnika. Međutim, posve je opravdano postaviti pitanje dviju skulptura istoga autora na tako maloj udaljenosti jedna od druge (jedna drugu gledaju) pa makar to bio i Kožarić. Jasno, za praktično bilo koji Kožarićev rad mjesta treba biti, no grad nije samo jedna ulica. U idealnijim okolnostima, Crveni znak svoje je mjesto mogao naći na nekoj lokaciji gdje bi pravilno pozicioniran postao bitno prepoznatljiviji, markirao svoj prostor, odnosno sam po sebi postao važan znak u prostoru. 

Primjerice, s poželjnim i neizbježnim proširenjem (i uređenjem) donjogradske pješačke zone na Masarykovu, i povratkom spomenika Tesli tamo gdje mu je mjesto, a to je park Instituta Ruđer Bošković, Crveni znak mogao bi svoje mjesto naći nasred ulice na križanju Preradovićeve, Tesline i Masarykove. Ukoliko ostane gdje je sad, što je u odnosu na gore predloženu lokaciju manje dobro rješenje, s nekim budućim preuređenjem pješačke zone, Znak bi ipak valjalo prepozicionirati na način da ga se lagano zarotira u odnosu na to kako stoji sad, ali i postavi za svega nekoliko metara bliže Bogovićevoj ulici. Takvim umještanjem on bi definirao svoj mali “trg“ na spoju Bogovićeve i Gajeve, kao slobodni prostor kakav bi trebao postojati na svim križanjima u pješačkoj zoni.

S obzirom da je riječ o djelu koje sjajno funkcionira u gužvi prolaznika koja ga i odlično nadopunjuje, mogao bi postati i novo popularno sastajalište. Na tome mjestu on bi bio i na lijepoj udaljenosti da se doživljava i u prolazu, i s klupa u Gajevoj, i s terasa kafića i s obližnjih prozora. 

U svakom slučaju riječ je o vrhunskom djelu koje služi na čast sredini koja ga je postavila, a šetnja zagrebačkom pješačkom zonom (koja je, nažalost, još uvijek provincijskih dimenzija) sada nudi mali uvid u neke od najboljih autora ne samo hrvatskog, već i europskog kiparstva, standard koji s budućim proširenjem i uređenjem pješačke zone svakako valja zadržati.

Pluto Još jedna skulpturalna novina u donjogradskoj pješačkoj zoni, tj. u Bogovićevoj ulici, reljef je psa Pluta. Radi se o odljevu sadrenog modela koji je za gradnje bloka Oktogon postavljen u jednom od unutarnjih, za javnost nedostupnih, dvorišta gdje stoji i danas. Odluka da se reljef odlije u trajnom materijalu i postavi na mjestu gdje bi bio vidljiv uslijedila je nakon medijskih natpisa i popularizacije priče o psu Plutu koji je čuvajući gradilište poginuo, a graditelj Vancaš dao mu podići spomenik.  

S obzirom da na obodnim vanjskim fasadama pripadajućeg bloka fasadne plohe uglavnom zauzimaju lokali, izbor mjesta za reljef nametnuo se sam od sebe, tj. tamo gdje ga je jedino bilo moguće smjestiti budući da je zid bio prazan. Reljef je dakle postavljen na dobrome mjestu u gradu, odnosno s vanjske strane bloka u kojem se nalazi original, tj. veže njegova priča.

Međutim, umjesto u visini očiju prosječnog promatrača, on je postavljen previsoko. Pritom činjenica da je original u dvorištu također postavljen više, nije trebao biti polazište budući da se radi o posve drugom kontekstu i vremenu. Previsoko je rješenje uvjetovalo da je ploča s objašnjenjem smještena ispod reljefa, a u svakom je slučaju mogla biti i dizajnerski rafinirajnija. S niže postavljenim reljefom, on bi ipak bolje komunicirao s promatračem, a u tome slučaju info ploča je trebala biti postavljena pored, a ne ispod njega.

Obrazloženje da je reljef postavljen više budući da je lagano izbočen pa da ne ometa pješačku komunikaciju teško da se može uvažiti, a taj je objektivno minimalni problem valjalo riješiti sužavanjem terasa kafića koje ionako treba suzbiti, a koje opterećene svom mogućom (često i potpuno suvišnom) opremom (poput TV plazmi) narušavaju kvalitete ulice. Naime, zbog svog tog silnog zagušenja i doslovne uzurpacije javnog prostora koji se vulgarno i bez mjere iznajmljuje, praktički nema optimalne mogućnosti zaustavljanja, a time i doživljaja Pluta, jer da bi se ploča sagledala i natpis pročitao ili npr. turisti s njim fotografirali, zapravo zaustavljate i ometate pješački promet na preuskom koridoru. Dakle, nikakve velike pogreške nema, ali je suptilniji pristup mogao iznijeti bolje rješenje, a problem terasa kafića nešto je što je nužno regulirati preciznim izmjenama komunalnog reda te promjenom načina organizacije i upravljanja javnim prostorom donjogradske pješačke zone. Isti problem nabujalih terasa zahvatio je i Crveni znak i Prizemljeno sunce kojima su se terase približile poništavajući ne samo za skulpturu nužni slobodni prostor, već i pješačku zonu, a time i sam grad.   

Trg Europe Novi mali trg koji je formiran na sjecištu stare Vlaške i Cesarčeve, popularno nazvan Trgom Europe (s obzirom na tamošnje središte ureda EU, Europskog centra i spomenika pristupanju Hrvatske u EU), umjesto da je iznio nešto što bi samo po sebi bila vrijednost, dobili smo jedan izrazito loš spomenik i trg ispod očekivanja. Autor spomenika ujedno je i autor trga, Branko Silađin. Specifična okolnost u kojoj je baš taj spomenik poslužio za izliku da se, umjesto planiranoga parkirališta, na lokaciji ipak formira trg, rezultirala je nepostojanjem javnog natječaja i za spomenik i za trg5 te posljedičnim zakidanjem potencijala mjesta već u začetku.

Iako je arhitektova prvotna zamisao bio element vode (koji u Zagrebu doista nedostaje) od toga je odustao i skrenuo u doslovnost koja je rezultirala kičem. Žuta zvijezda i crvena kocka na njoj simboli su EU i Hrvatske, tj. rezultat koji se ne može nazvati umjetnošću.

Uopće je bespredmetno isticati da takvi spomenici traže javni natječaj (kao što to traži i uređenje novoga trga), ali i da se nekakvo prostorno obilježavanje pristupanja Hrvatske u EU moglo elegantnije i prije svega kvalitetnije pa i jeftinije obilježiti već npr. samim imenovanjem maloga trga Trgom Europe, čime bi bila otvorena i mogućnost za protokolarno paradiranje koje je očito bitno. I (potrebnija) mala česma s pitkom vodom lako je mogla biti posvećena ulasku u EU već jednostavnim natpisom. U traženju alternativa i iako suvremenija rješenja trebaju imati prednost, čak je i antologijski Bakićev Bik mogao biti postavljen negdje u Zagrebu budući da je u grčkoj mitologiji bik jedan od simbola Europe. Umjesto toga, trg je doslovno kontaminiran redikuloznim spomenikom koji je postao predmetom poruge, a koji samo čeka neke naknadne subverzivne intervencije. No, istaknuti treba jednu pozitivnu stranu, a ta je da je upravo zahvaljujući ideji spomenika, umjesto planiranog parkirališta, realiziran trg koji će se s vremenom sasvim sigurno poboljšati. Samom spomeniku pomoći nema. 

Maketa grada Maketa grada, rad Damira Mataušića, postavljena je ovoga ljeta na uglu Bakačeve i Cesarčeve ulice. Nažalost, sam rad, izbor lokacije i postav prilično su neinventivni, a problem je i u tome što se, kad je već odluka donesena da maketa mora biti baš tamo, s intervencijom na uglu nije rješavala čitava zelena ploha sa sjeverne strane Cesarčeve. Taj najvećim dijelom neizgrađeni prostor od svog definiranja stoji urbano neaktiviran, a postavljanje makete već je druga recentnija intervencija koja prostor nagriza i time umanjuje njegov potencijal. Prva je bila izgradnja javnog WC-a i podzemne trafostanice (koja je prvotno planirana unutar objekta Ban centar). S tim dodacima i sada maketom, mjesto koje je bilo idealno za skulpturalne intervencije, sada to više nije. 

Tu bi zelenu površinu svakako valjalo, prije svega, krajobrazno oplemeniti, a inventivnim oblikovanjem možda i rastočiti, tj. smanjiti dojam nedovršenosti bloka. Dodatak kao, primjerice, jednostavna šetnica, zelenilo (niže i srednje visine zbog vizura prema katedrali, ali i pogleda s povišene “livade“ prema Trgu) i par klupa mjestu bi dalo na kvaliteti. Sve to trebalo je biti tema javnog natječaja za Trg Europe i okolne ulice, tj. proširenje pješačke zone. No, fokus je stavljen na parcijalnu intervenciju, a ne cjelinu. Ne ulazeći u razloge, takav pristup jest ograničen i više u funkciji slaboga projekta nego potreba grada koje se lako moglo pomiriti nekim inventivnijim rješenjem temeljenom na dobrom programu i potrebama. Tako je, primjerice, sjedenje oko makete sada svedeno na zidić, a ne nekakve klupe.

Prilično neuspjelo izgleda i popločenje koje je izvedeno u dvije varijante i boje. Nažalost, ni skulptorski se ne radi ni približno o dobrome radu. Za primjer je mogla poslužiti splitska ili ljubljanska maketa, koje su manje, ljepše pa i preglednije. Možda kao uzor posluže jednom kada negdje u centru Zagreba bude postavljena i maketa Medvedgrada čime bi se osnažila svijest o njegovoj prisutnosti ponad grada. Za to bi bilo idealna neka lokacija s koje se utvrda i vidi.

Općenito je bila pogreška i da je maketa naručena prije nego je definirana točna lokacija, jer je s izborom lokacije maketu trebalo prilagoditi mjestu, a ne obratno. Nadalje, unutarnja rasvjeta makete u više boja daje pečat kiča i posve je nepotrebna, a loša majstorska izvedba uvjetovala je da je već nakon nekoliko dana dio stabala s makete nestao jer se ona lako mogu odvinuti.

Ostaje i pitanje ne bi li maketa grada ipak bolje sjela npr. na Trgu Europe (umjesto tamošnjeg spomenika) ili, primjerice, na platou Gradec odakle bi se prostor koji prikazuje mogao i neposredno doživjeti. S obzirom na svoju funkciju, od postojećega potreban je i širi javni pješački prostor oko makete, a koji je bitan budući da ona služi i kao okupljalište većih grupa turista. Za nadati se je da će nadležni uvidjeti da s novim trgom u blizini, Cesarčeva i Bakačeva svakako trebaju postati punokrvne pješačke zone. 

U svemu je zanimljivo zabilježiti da je upravo s obzirom na niz nesporazuma proizišlih iz ignoriranja struke kod pitanja javne plastike u Zagrebu, bilo dogovoreno da će maketa biti postavljena na lokaciji oko koje se postigne konsenzus i lokacija je tako odabrana, ali je njezin postav iz toga izuzet. U tome procesu nije beznačajno ni zapitati se na temelju kojih kompetencija je mišljenje nekih od članova te komisije uopće imalo biti mjerodavno?

Bundek Kao prva stalna skulptura na Bundeku ovog je proljeća postavljen i spomenik donatorima organa i njihovim obiteljima. Plemenita gesta ostvarena je u sklopu ideje Parka života za što park Bundek već nekoliko godina služi. Naime, na Bundeku je 2007. godine zasađeno prvo stablo, crveni javor, u čast svih onih koji su darovali svoj organ za spas nekog drugog. U parku se od tada jedno novo stablo sadi svake godine.

Ideja sadnje stabala je svakako pohvalna, no ako se želi sačuvati krajobrazni red previše mjesta za novu sadnju stabala na Bundeku više baš i nema pa bi utoliko za tu namjenu valjalo izabrati neki sasvim novi javni park i postepeno ga definirati. Time bi i sama ideja koja stoji iza njega postala prepoznatljivija. Skulptura nazvana Dar života, autora Dragana Kwiatkowskog koju je podigla udruga Transplant, također je posvećena darivateljima organa i njihovim obiteljima. 

Ulazak umjetničkoga sadržaja u park svakako je poželjan, a na Bundeku je bilo i ranijih privremenih skulpturalnih intervencija (npr. Proljeće Ive Mihanović). Neovisno o nedvojbeno plemenitoj namjeri, nedostatak stručne valorizacije djela koje trajno ulazi u javni prostor grada, skulpture poput one koja je sada postavljena kao prva trajna na Bundeku, ne doprinose vizualnom i umjetničkom dojmu kojega je taj rad, nažalost, u potpunosti lišen.

Zagrebački fond za umjetnost u javnom prostoru Problematika umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru, tranzicijska anakronizacija i očiti nedostatak kvalitetne produkcije, sve su pokazatelji potrebe za drugačijim reguliranjem stanja, a iz jednostavnog razloga što je kvalitetna umjetnost u gradu javni interes. Nekakva procedura koja podrazumijeva ocjenu gradskog povjerenstva za spomen-obilježja za sve nove trajne intervencije, postoji no, primjerice, spominjani Gaj postavljen je unatoč negativnom mišljenju toga povjerenstva. Nadalje, Zagreb npr. nema zasebni fond koji bi stimulirao suvremenu umjetničku produkciju koja bi bila namijenjena upravo javnom prostoru grada. 

Nastojanja za formiranje Zagrebačkog fonda za umjetnost u javnom prostoru (koji u nekim promišljanjima uključuje i dizajn), kao prijedlog kojega se razvija u sklopu projekta 1POSTOZAUMJETNOST i to po uzoru na mnoge gradove, ide u smjeru osiguranja institucionalne podrške koja bi za cilj imala oplemenjivanje javnog prostora grada kvalitetnim umjetničkim ostvarenjima kao odraz najboljega što hrvatska umjetnost može ponuditi. Bilo da se radi o privremenim ili trajnim intervencijama, već bi i samo jedna, a u idealnom slučaju nekoliko godišnje u raznim dijelovima grada, u kratkom periodu osiguralo bitno bolju sliku Zagreba. Do tada, i dok recentna produkcija ne legitimira pohvalno, odnosno kada ona istovremeno upravo precizno ukazuje na vrijednosti i vrijeme u kojem nastaje, tek se možemo zapitati koliko smo daleko od misli Vladimira Majakovskog koji je još 1926. zapisao da “umjetnost nije ogledalo u kojem se ogleda svijet, već čekić kojim ga oblikujemo“.