Pet pozicija dvoglave etnologije

Krenimo u prikaz ovih folklorističkih spisa od posljednjega, trinaestoga članka uvrštenoga u najnoviju knjigu etnoteatrologa Ivana Lozice. Riječ je o članku Tekstom o terenu, u kojemu autor iz ironijske, dakle, sveznajuće pozicije nudi “povijesnu predaju o maloj dvoglavoj etnologiji”. Naime, Lozica iznosi priču o tome kako u hrvatskoj etnologiji postoje dvije homogene antagonističke znanstvene formacije, frakcije – terenci i teoretičari. Dakle, s jedne strane ti tzv. terenci nastavljaju tradiciju hrvatske etnologije iz tridesetih godina 20. stoljeća, proklamiraju i nadalje prednosti terenskoga istraživanja, a svoje oponente pogrdno, kako ističe autor, nazivaju teoretičarima i asfaltnim etnolozima koji, eto, začudo nikada nisu bili na terenu, a zapostavili su i onaj asfaltni, urbani. S druge pak strane, ti tzv. etnolozi-teoretičari svojim su oponentima-terencima (teretnjacima) pripisivali smrtne grijehe učmalosti i ateoretizma.

Usmena kuloaristika

Dakle, autor o stanju hrvatske etnologije a i folkloristike govori na primjeru odabrane opreke između terenaca i teoretičara, a riječ je, naime, o podjeli struke koja je, kako nadalje ističe Lozica, usidrena “više u domeni usmene kuloaristike, a manje u pisanoj komunikaciji (tiskanim tekstovima)” te, nadalje, iz ironijske pozicije sâm autor apostrofira kako ne prihvaća autorsku odgovornost za povijesnu predaju o maloj dvoglavoj etnologiji, koja je mentalno utaborena u ljudskim glavama (usp. fusnotu broj 72), a navedeno u fusnoti broj 71 i pojašnjava: “Ljudi vrlo često govore i ono što nisu spremni potpisati ili objaviti”. Pritom se potpisnik članka poziva i na članak Olge Supek u prevratničkome trinaestom broju Narodne umjetnosti iz 1976. godine u kojemu je spomenuta autorica istaknula neodrživost tvrde (mentalne) opreke između tzv. dobrih terenaca i onih koji teoretiziraju. Dakle, na kojoj se strani te dvoglave nemani nalazi naš autor pokazuje sljedeća rečenica pri kraju navedenoga članka: “Nisam zaljubljenik terena, ali mi jedino teren pruža izravno iskustvo predmeta istraživanja”, i povezana fusnota: “Teško mi je otići, ali mi je drago što sam bio. Volim doživjeti folklorno zbivanje i u njemu sudjelovati, ne volim ‘usmjereni intervju’ jer zadire u privatni život ljudi poput policijskog informativnog razgovora. Možda zato nisam pravi terenac.” Inače, pat poziciju bikefalne etnologije Lozica spretno rješava (zahvaljujući svom filozofskom obrazovanju i duhovnoj nadgradnji) Aristotelovim trima vrstama znanja – praxis, poiesis, theoria. Naime, tek poiesis omogućuje dijalog stvaralačkim prožimanjem teorije i prakse, kako nam je to Lozica poručio već u predgovoru svojoj knjizi Poganska baština (2002).

Pokladna afera s etnoteatrologijom

Pritom tematsku cjelinu koja se svakako nameće u navedenoj knjizi čini sedam članaka o etnoteatrologiji: Kazališne konvencije i usmena komunikacija, Inscenacija običaja kao kazališna predstava, Neverbalni aspekti usmenoknjiževne izvedbe, Problemi etnoteatrologije, Zapisano i napisano: problem teksta u folklornom kazalištu, Metode hrvatske etnoteatrologije u europskom kontekstu te članak Lokalno, regionalno, nacionalno i globalno u folklornome kazalištu. U tom posljednjem ovdje navedenom etnoteatrologijskom tekstu autor ističe kako ideja za osnivanje etnoteatrologije na našim prostorima pripada Nikoli Bonifačiću Rožinu – “inspiratoru afere s etnoteatrologijom”, ali ipak krivnju za ozbiljnije teorijsko osmišljavanje etnoteatrološke afere pripisuje sebi kao jedinome nasljedniku Bonifačića Rožina u ondašnjem Odsjeku za folklorno kazalište današnjega Instituta za etnologiju i folkloristiku (smještenoga preko puta Rubelja na tržnici Kvatrić, u čvrstom dosluhu s tzv. pukom, što god to značilo). Inače, Nikola Bonifačić Rožin, koji je započeo sustavno zapisivanje i istraživanje narodnih dramskih tekstova na našim malim prostorima, moramo spomenuti, uz Hegela a i uz Pjotra G. Bogatirjova najcitiraniji je autor u Lozičinoj knjizi (ako je vjerovati Kazalu imena).

Izdvojimo ukratko (dakle, koliko nam to dozvoljava žanrovska odrednica prikaza) neke od postavki koje iznose etnoteatrološki članci. Naime, sve do najnovijega doba nije bilo pokušaja uspostavljanja trećega roda tzv. “narodne književnosti” – dakle, narodne drame, a višestruke razloge za navedeno autor potkrepljuje u tekstu Zapisano i napisano: problem teksta u folklornom kazalištu. Svakako pritom valja istaknuti da se autor zalaže za takvu etnoteatrologiju kojoj je predmet folklorno predstavljanje, a ne folklorno kazalište ili pak folklorna drama. Tako uz poznata određenja čovjeka kao homo sapiens, religiosus ili politicus, faber ili pak ludens, autor pridodaje i odrednicu homo repraesentans, s obzirom na neprestana svakodnevna prožimanja teatralnih, teatrabilnih i teatarskih zbivanja. Tako vlastita promišljanja o etnoteatrologiji Ivan Lozica upisuje u koncepte performativne antropologije koja se obilato koristi kazališnom metaforom u proučavanju društvenih procesa, a pritom se ponajviše poziva na Victora Turnera i Richarda Schechnera.

Dakle, Lozica je na svom etnoteatrologijskom putu krenuo od pojma predstavljanje, koji mu je omogućio priključak na Goffmanov središnji pojam performance, koji se određenim pomacima u značenju, dakako, pojavljuje u kazališnoantropološkim radovima Turnera i Schechnera. U okviru etnoteatroloških tema autor se isto tako usmjerava i na istraživanje predstavljačkih aspekata izvedbe i pritom ističe kako na južnoslavenskom prostoru postoje (moram stvarno pridodati – začudno) samo dva rada o usmenoknjiževnoj izvedbi: riječ je o studiji Predstavljački aspekti usmenog pripovijedanja svestrane Maje Bošković-Stulli iz 1984. godine kao i autorovu članku Pokret u pripovijedanju iz 1985. Podsjetimo ukratko: Lozica je u navedenom članku upozorio na razliku između kazivanja o izmišljenoj zbilji i pokazivanja izmišljene zbilje, između naracije i prezentacije na razini geste i pokreta.

Autotematizirajući vlastiti predmet istraživanja u članku Problemi etnoteatrologije, autor na ironijski način postavlja pitanje o postojanju etnoteatrologije i pritom nadalje ironično zapisuje: “Ima li je, ona bi se, poput etnomuzikologije, etnokoreologije itd. mogla smatrati dijelom folkloristike, ako i takvo što postoji…” (str. 129). Nadalje, u istome članku na bahtinovski način smjehovne (ali ne i ismijavajuće, nego, dakle, dobronamjerno sarkastične) znanosti autor autotematizacijski iznosi kako je u svojoj knjizi Izvan teatra. Teatrabilni oblici folklora u Hrvatskoj (1990) elaborirao vlastitu sumnju u postojanje folklornoga kazališta u Hrvatskoj te se sasvim logično kao posljedica te sumnje javila i nemogućnost pisanja povijesti nečega što se samo po sebi dovodi u pitanje. Tako se u toj svojoj prvoj knjizi iz 1990. godine Lozica opredijelio za sumarni pregled dotadašnjega istraživanja folklornog kazališta u Hrvatskoj i za iznošenje podataka o predstavljanju unutar običaja i obreda koji posjeduju naglašena scenska svojstva, i to uglavnom s područja Hrvatske. Sažmimo: osim karnevala (usp. sjajnu autorovu knjigu Hrvatski karnevali iz 1997), druga najvažnija prigoda za folklorno predstavljanje svakako je svadba. Tako navedena etnoteatrološka poglavlja dobro prikazuju autorova kretanja od početnoga istraživanja koje je začeto zahvaljujući Maji Bošković-Stulli kada se sretno dokopao radova Pjotra G. Bogatirjova o narodnome teatru pa sve do suvremenih istraživanja Turnera i Schechnera.

Folkloristika, što je to?

Kao drugu cjelinu ovih folklorističkih i etnoteatroloških zapisa možemo navesti dva metateorijska članka: riječ je o članku Metateorija u folkloristici i filozofija umjetnosti te o članku O folkloristici – šesnaest godina nakon “Metateorije”. Dakle, metateorija raspravlja o osnovnim pojmovima same folkloristike, teorija se bavi metodama terenskoga rada, klasificiranja, analize, komparacije kao i otkrivanjem zakonitosti unutar folklornog procesa itd., a folkloristička praksa zapisivanjem folklornoga umjetničkog teksta radi proučavanja i moguće primjene izvan prvotnog konteksta. Tako kada primjenjuje tri razine (tekstura, tekst i kontekst) ispitivanja folklorne pojave prema Alanu Dundesu na predmete proučavanja folkloristike i etnologije, autor pokazuje sasvim jasnu razlikovnu odrednicu tih disciplina. Naime, ono što je folkloristici tekst, etnologiji je to samo dio teksture, a kontekst folkloristike jest tekst etnologije. Osim toga, u članku koji nastaje šesnaest godina nakon “Metateorije” autor upućuje na raspravu oko možebitne promjene imena etnologije u kulturnu antropologiju i pritom vjeruje da je kulturna antropologija ipak širi pojam od etnologije, i pogodan kao zajednički nazivnik etnologije, folkloristike i još nekih drugih bliskih znanstvenih sfera.

Završno možemo apostrofirati da je svakako riječ o iznimno korisnoj knjizi koja je sakupila autorove metateorijske i teorijske radove koji najavljuju i nova i možebitna istraživanja, kao što pokazuje fusnota broj 13, koja upućuje kako uloga folklorista i etnologa u “okoštavanju” folklora doista može biti predmetom posebne studije.

Eto, pri samome kraju preostaje nam da spomenemo kako u Predgovoru autor ističe da je trinaest poglavlja ove knjige prethodno objavio kao članke u razdoblju od 1979. do 2006. godine, a da je tako “rasute terete” dobro uknjižiti, svjedoče i ovi folkloristički, poglavito etnoteatrološki zapisi, koji će svakako biti dobrodošli i studentima “osuđenima” na slušanje kolegija iz usmene književnosti, i koji će zahvaljujući ovoj knjizi u/trošiti i manje vremena (na pronalaženje pojedinih časopisa i zbornika) kao i novčano vrijednosne kune na fotokopiranje članaka iz pojedinih časopisa (a i zbornika) za koje većina (ne mislim nikako pritom na studente) nikada nije čula (s obzirom na to da neke od njih doista nije moguće pronaći u gradskim knjižnicama), kao što neki još misle da folkloristi/ice plešu. Da, upravo je tako jedan dobrohotan gospodin odredio, definirao (moj) posao folkloristice kada sam upisivala jedan tečaj (nije bitno koji), a pri čemu sam (kao i pri svakom upisu) trebala ostaviti i biografske podatke. Naime, da bi me ohrabrio, rekao je kako ću navedeni tečaj (vještinu) sigurno svladati s obzirom na to da vjerojatno imam dobru koordinaciju pokreta. Svjesna apsolutno vlastitih ne/sposobnosti, sumnjičavo sam upitala: “Hm, kako to mislite?” Odgovorio je: “Pa, vi plešete!”