Peticija protiv slobode

Prošle je godine obilježena dvjestota obljetnica rođenja prirodoslovca Charlesa Darwina i 150. obljetnica objavljivanja djela “O postanku vrsta” u kojem Darwin, požuren otkrićima Alfreda Russela Wallacea, iznosi teoriju o evoluciji, svakako jednu od najsnažnijih pojedinačnih ideja u povijesti čovječanstva. Dok su neki odmah po objavljivanju uvidjeli o kakvom se  kapitalnom djelu svjetske znanosti radi, a znanstveno dokazana teorija o evoluciji do danas ušla u sve škole, Katoličkoj je crkvi trebalo puno više od stoljeća da službeno prihvati tezu da evolucija nije u suprotnosti s uvjerenjima koja promiču, a koja se, za razliku od Darwinove teorije, ne temelje na nepobitnim znanstvenim dokazima već na snazi vjere. Koliko je Crkvi koja je kroz stoljeća ne samo osuđivala već i proganjala one koji su mislili drugačije od zadane dogme trebalo da prihvati teoriju o evoluciji,  toliko će joj vjerojatno trebati da jednom prihvati i misao da su “sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”, kako to navodi šezdeset godina stara Opća deklaracija o ljudskim pravima usvojena od strane Ujedinjenih naroda još 10. prosinca 1948. godine, na dan koji se upravo zato obilježava kao Međunarodni dan ljudskih prava.

Upravo se na tu univerzalnu deklaraciju poziva i peticija pod pokroviteljstvom Hrvatske biskupske konferencije koja kroz iskrivljenu interpretaciju poziva na diskriminaciju kao nastavak kontinuirane političke inicijative Katoličke crkve usmjerene protiv ostvarenja temeljnih ljudskih prava na dostojanstvo, slobodu i ravnopravnost. Peticija koju, osim Katoličke crkve, u Hrvatskoj podržavaju i Evangelička crkva, Islamska vjerska zajednica, Makedonska pravoslavna crkva, Reformirana kršćanska kalvinska crkva, Srpska pravoslavna crkva, Židovska vjerska zajednica Bet Israel i Savez Evanđeosko pentekostalnih crkava, a čije je potpisivanje organizirano u prosincu ispred vjerskih objekata i u kojoj smatraju da se legalnim pobačajem te nekim pravima homoseksualnih (LGBTI) osoba krše “osnovna prava” iz spomenute UN-ove deklaracije. Peticija je, dakle, direktno usmjerena i protiv ostvarenog standarda postojećeg hrvatskog zakonodavstva  koje se oslanja na suvremene civilizacijske dosege, konkretno na neotuđivo pravo žena na vlastito tijelo kroz legalni pobačaj i prava istospolnih partnera na registrirano partnerstvo odnosno prava koja iz njega proizlaze, a koja ne izlaze iz okvira prava koja imaju i raznospolni partneri prilikom sklapanja braka.

Svaka je diskriminacija javna stvar

Spomenuta je peticija dio međunarodne inicijative kojom vjerske zajednice žele iznijeti svoj stav pred UN, EU i lokalne vlade, na što imaju svako pravo, jednako kao što je pravo drugih upozoriti na iskrivljavanje činjenica s ciljem manipuliranja javnosti i pritiska na zakonodavstvo. Pritom, nitko ne dovodi u pitanje pravo vjerskih zajednica da provode peticiju koja je u suprotnosti s ustavnim vrijednostima hrvatske republike i samom Općom deklaracijom o ljudskim pravim na koju se lažno poziva. Štoviše, sekularna država jamči slobodu vjerskih aktivnosti te znatno financijski podupire takve zajednice od kojih proračunski prednjači Katolička crkva koja ima i povlašteni položaj u hrvatskom društvu. Neovisno o neslaganju s dogmom i vrijednostima koje Crkva promiče, pravo na slobodu konfesije treba svakako braniti budući da je demokracija, između ostaloga, i pravo na različitost koju, međutim, ta ista Crkva drugima osporava. Demokracija jest i odgovornost, u ovom slučaju Crkve koja pokušajem nametanja svojih retrogradnih stavova nastoji uskratiti jednakopravnost drugima pritom ignorirajući temeljno načelo da sloboda jednoga ima granicu u slobodi drugog. Vjerske zajednice potpisnice peticije potom ne diskriminiraju nikoga kada se radi o primanju javnih novaca poreznih obveznika i obveznica, budući da se radi i o novcu građanki i građana od koji su neki i npr. žene i/ili homoseksualci.

Paralelno s potpisivanjem peticije, na diskriminirajućim osnovama interpretiranu UN-ovu deklaraciju ukazali su aktivistice i aktivisti civilnih udruga Autonomne ženske kuće, Iskoraka i Kontre koji su na mjestu potpisivanja pred zagrebačkom katedralom dijelili tekst Deklaracije kako bi jasno ukazali na dezinformacije kojima se pokušava politički zadirati u osobne građanske slobode.

U peticiji kojoj je nositelj Katolička crkva poziva se i na zabranu prava na pobačaj koji je legitimno, a u Hrvatskoj i legalno pravo žena na vlastito tijelo. Vjerske zajednice tako potpuno zanemaruju činjenicu da je UN još 1995. godine usvojio Pekinšku deklaraciju o pravima žena koja im garantira slobodu odlučivanja o rađanju. Nastojanja vjerskih zajednica dio su permanentne prakse diskriminacije ženske većine stanovništva od strane istih onih kod kojih je rodna nejednakost i kršenja ženskih ljudskih prava u vidu povijesne diskriminacije još uvijek prisutna i u samoj ustrojnoj strukturi. Ta se isključivo muška hijerarhija potom protivi i pravu na umjetnu oplodnju, čime ne samo nastoje ugroziti stečena civilizacijska prava osoba koje se ne izjašnjavaju kao katolici već i prava samih katolika.

Prava manjina su vrijednost većine

Protiv vjerskih zajednica, a na strani navedenih civilnih udruga je i hrvatska Vlada koja proaktivno podupire Deklaraciju o ljudskim pravima, seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu koju je francusko izaslanstvo u ime država članica Europske unije krajem prosinca predložilo u UN-u. Deklaracija ne poziva na legaliziranje homoseksualnih brakova, već da se homoseksualce prestane kazneno goniti zbog njihove orijentacije što nedvosmisleno podržavaju sve zemlje članice EU.  Naime, u gotovo 90 zemalja svijeta homoseksualnost koja je normalan i zdrav oblik ljudske seksualnosti, progoni se zakonom, a u njih desetak kažnjava se smrću. Radi se uglavnom o demokratski podrazvijenim zemljama. Unatoč tome što Deklaracija, o kojoj se neće glasati niti će stvoriti obvezujuće pravne instrumente, jasno poziva na dekriminalizaciju homoseksualnosti, inicijativi se do nedavno aktivno protivila samo jedna država na svijetu, a to je Vatikan. Na vatikanske tvrdnje da je dokument svojevrsni pritisak na zemlje koje do sada nisu ozakonile istospolne brakove, Pariz pojašnjava kako nije riječ o rezoluciji nego o deklaraciji koja se oslanja na postojeće dokumente, pa se dakle zauzima za postojeće norme, a ne zahtijeva uvođenje novih. Time poručuju da Vatikan dezinformira ako tvrdi da je svrha francuske inicijative legalizirati istospolne bračne zajednice. Predsjedništvo EU-a tako ne poziva države da promiču homoseksualnost, pa ni da homoseksualnim osobama zajamče ista prava koja imaju heteroseksualne, već poziva da ih se prestane kazneno goniti zbog seksualne orijentacije. S podrškom deklaraciji, Hrvatska se, slijedeći primjer EU, svrstala na stranu ljudskih prava i protiv diskriminacije, a Vatikan je do zadnjeg trenutka ostao jedina europska zemlja koja se otvoreno usprotivila prestanku kaznenih progona, utamničenjima, ozakonjenim mučenjima i državnim likvidacijama homoseksualaca.

To što je Vatikan krajem prosinca, a uslijed međunarodnoga pritiska i uz rezerve, ipak odlučio podržati Deklaraciju, ne umanjuje činjenicu da su još do jučer agitirali protiv nje, odnosno raspisivali peticiju protiv prava na ljubav, dok se ta zadnja europska apsolutna monarhija, između ostaloga, još uvijek izričito protivi primjerice braku istospolnih partnera.

A da ostvarenje temeljnih ljudskih prava koja su omogućena većini mogu bez bojazni biti omogućena svima pokazuju i primjeri nekih europskih zemalja koje poput Hrvatske imaju upravo konfesionalno većinsko katoličko stanovništvo, primjerice Belgija i Španjolska, u kojima su izmjene zakonodavstva s ciljem ukidanja diskriminacije napravile iskorak k pravednijem društvu. Španjolski premijer Jose Luis Rodriguez Zapatero u govoru pred parlamentom nakon usvajanja antidiskriminacijskih zakona tj. zakona koji izjednačava pravo na brak, istaknuo je da su ti zakoni istovremeno trijumf i onih koji im se protive, iako to još ne znaju, a upravo zato što je to pobjeda slobode. Zapatero također istiće da se izjednačavanjem prava heteroseksualnih i homoseksualnih partnera na brak ni na koji način se ne omalovažava institucija braka, već upravo suprotno.  

Suvremeni antidiskriminacijski standard prisutan je i u činjenici da budući planirani europski Ustav (kako god se on konačno zvao), u svojoj usuglašenoj preambuli s pravom ne navodi primjerice kršćanske temelje budući da te iste vrijednosti u aktualnoj crkvenoj interpretaciji direktno diskriminiraju, a europsko se društvo, barem nominalno, gradi na slobodi i jednakosti, a ne (religijskoj) isključivosti. To, dakako, istovremeno ne znači da se na bilo koji način ignorira značenje, utjecaj i doprinos svih religija kroz društveno-povijesni razvoj, ali niti da treba uvažiti crkvena nastojanja kojima bi se izgradnja pravednijega društva ograničila ili zaustavila.

Zdravo društvo

O šezdesetoj obljetnici Opće deklaracije brojna prava navedena u tome dokumentu do danas nisu ostvarena. Vjerske zajednice potpisnice peticije ne samo da ne pomažu u ostvarivanju boljega i pravednijeg društva, već aktivno u tome odmažu. Namjernim iskrivljavanjem teksta Deklaracije i obilježavanje obljetnice raspisivanjem peticije koja napada temeljna ljudska prava, vjerske zajednice slave dan čije značenje je upravo suprotno od onoga kojega zastupaju, a koje je usmjereno na zaštitu prava svih ljudi bez obzira na njihov spol ili spolnu orijentaciju. U godini kada se uz navedenu 60. obljetnicu,  obilježavalo i 250. godina od odluke Marije Terezije o zabrani spaljivanja žena, nakon što su nevine stoljećima ubijane pod optužbama da su vještice, Crkva još uvijek djeluje protiv tuđih prava na tijelo, ravnopravnost i slobodu. No, odredbama Ustava, Republika Hrvatska je sekularna država u kojoj vjerske dogme nisu iznad zakona niti međunarodnopravnih dokumenata. Hrvatska je također i građanska zemlja u kojoj je moguće organizirati peticiju za ukidanje tzv. Vatikanskih ugovora koji vjerskim zajednicama daju prava kojima se diskriminira većina građana koji ih financiraju. To vrijeme možda i nije tako daleko. Do tada, posve ljudsku dimenziju vjerskih interpretacija, politika i dogme pokazuje i prošlogodišnji primjer kada je odlukom aktualnoga pape ukinut dječji limb. Bog se, dakle, predomislio. Baš kako se predomislio i oko Darwina, a možda se jednom konačno predomisli i oko nekih drugih stvari. Do tada je zadaća sekularne države oduprijeti se vjerskom pritisku budući da je ljudsko dostojanstvo i pravo na slobodu iznad svakog boga, a naročito Crkve.