Pod tim simpatičnim naslovom objavljen je u Zarezu prije otpilike godinu dana intervju s Mladenom Stilinovićem. Stilinović kaže: poslije mode “Rusije” došlo je i pet(naest) minuta za Balkan. U broju od 1. srpnja 2004. koji je – kao i obično – došao do mene u Trst s primjetnim zakašnjenjem, Zarez je, posvetivši cijeli jedan blok tekstova Balkanu, doista dostojno iskoristio tih petnaest minuta slave.
Možda je Stilinović u pravu kada tvrdi da balkanski intelektualac i balkanska umjetnost nekako više barataju emocionalim situacijama, dok je “na Zapadu sve to malo ležernije i nema drame”. Javljam se upravo s tim, nazovimo ih, balkanskim emocijama: rado se zadržim na svakom prilogu koji mi pomogne preciznije odrediti što bi to bio balkanski identitet, koje bi to odlike krasile balkansku kulturu. Neizmjerno sam se zabavljala čitajući literarni esej Igora Štiksa koji, također emocionalno, ne uspijeva prihvatiti kao “cigansku balkansku muziku” bosanske sevdalinke, srpske, hrvatske, makedonske lirske pjesme, iako se cijeli Pariz zadovoljava samo etiketom koju je vični muzički ansambl proturio u svojim reklamnim nastupima. Cijelo vrijeme sam pomišljala na prosječnog T?šćanina, koji nikako nije u stanju (ili se barem ponaša tako kao da nije u stanju) da međusobno razluči svoje najbliže slavenske susjede, nego ih uporno i sve skupa označava kao “slavi” (ili kada baš hoće uvrijediti, onda “schiavi”). Dragocjen mi je prilog Caiusa Dobrescua Plemeniti trgovci jer pomaže da bolje razumijem doista važnu ulogu koju su trgovci s Balkana imali u stvaranju ne samo trgovačke, nego i ukupne društvene elite u tom dijelu svjeta.
Balkanski identitet
Prilog koji je potaknuo moje emocionalne reakcije je iz pera Aleša Debeljaka, a pod naslovom Moj balkanski učitelj.
Slovenski pjesnik i esejist nastoji prizvati, ili bolje: stvoriti sliku oprečnu onoj koja se podrazumijeva pod odrednicom Balkan i balkansko. Navodeći niz značajnih spisatljeskih imena (Krleža, Andrić, Crnjanski, Kosovel, Ujević) porijeklom s terena kojem se obično prišiva pejorativna odrednica Balkana u značenju “neciviliziranog i primitivnog mentaliteta, koji ne podliježe utjecaju suvremene misli”, Debeljak nastoji pokazati kako su balkanski identitet stvarali i vrhunski pisci, a među njima osobito Kiš, kojeg Debeljak doživljava kao svog učitelja. To je i inače tendencija – osobito poslije objavljivanja sjajne knjige Imagining Balkans Marije Todorove. Kultura je nekako preuzela na sebe ne samo promišljanje što bi to mogao biti balkanski identitet, nego i pokušaj konstruiranja tog identiteta. Vjeruje se nekako da kad/ako se uspije definirati što je to kultura Balkana i koje su vrijednosti iznikle na tom području, da će taj uspjeh biti zaloga i pozitivnom političkom rješavanju niza problema balkanskog područja danas.
Skupne karakteristike različitih kultura
Sigurno je da bi odabrani put mogao dati i pozitivnih rezultata: elementi onoga što označavamo kao zapadno-europska kultura oduvjek su postojali, ali tek je promišljanje tih crta, njihovo opisivanje i zbrajanje, njihovo tematiziranje izgradilo identitet u okviru kojeg se prepoznaje većina ljudi koji žive i rade u Europi. Isto vrijedi i za Mediteran, za Srednju Europu, za Jugoistočnu Europu, odnosno Balkan: određene karakteristike mediteranskog mentaliteta, kulture svakodnevnog življenja i visoke kulture postojale su još iz prehistorijskih vremena, ali tek su knjige poput Matvejevićevog Mediteranskog brevijara stvorile tu svijest pa čak i potrebu za pronalaženjem skupnih karakteristika međusobno tako različitih kultura poput onih raspoređenih oko Sredozemnog mora. Slično se može reći za Mitteleuropu, koja se teško može zamisliti bez Kunderinih, Magrisovih, Krležinih knjiga. Balkan kao kulturološki okvir nekog balkanskog identiteta nešto je kompleksniji slučaj nego ostali navedeni identiteti iz jednostavnog razloga što su imenica Balkan i pridjev balkanski u većini slučajeva semantički nositelji negativnih vrijednosti. Nijedan od spomenutih identiteta koji su u igri na tlu Europe nije u toj mjeri ispunjen negativnim značenjima koliko je to Balkan. Knjiga Marije Todorove imala je za cilj prije svega da poljulja tu sliku, da ukaže na njenu proizvoljnost, na nepravdu koja se čini narodima s Balkana ukoliko se pristaje na stereotipno značenje ove imenice. Ta je knjiga, istina, prevedena u tri kulturna centra na prostoru bivše Jugoslavije, u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, prevedena je i na brojne druge velike europske jezike, ali njezin učinak je – barem za sada – gotovo zanemariv1. Skupovi poput onoga koji se u ožujku održao u Solunu i Istanbulu i s kojega radove objavljuje Zarez trebali bi također pridonijeti dokidanju tog začaranog stereotipa o Balkanu i zato je njihovo publiciranje dragocjeno.
U bilješci uz tekstove Aleša Debeljaka, Igora Štiksa, Nikolaja Stojanova, Svetlane Slapšak i Caiusa Dobrescua stoji da su “izravno napisani za esejistički dio spomenute antologije, na predloženu temu posuđivanja među balkanskim kulturama, tj. zajedničkih kulturnih nazivnika koji karakteriziraju tu regiju”. Tema nimalo laka, o kojoj nije puno pisano i gdje su stalno moguća i iskliznuća i iskrivljavanja. Takvim, iskrivljenim i u osnovi netočnim, smatram tekst Aleša Debeljaka Moj balkanski učitelj 2. Već rečenica izvučena kao podnaslov – “Danilo Kiš za mene predstavlja najplemenitije postignuće balkanske imaginacije” – u meni izaziva seriju pitanja: što je to balkanska imaginacija? Može li se i na koji način i čime Kiš svrstati među balkanske pisce? A onda: može li se govoriti o Balkanu, a spominjati samo imena sa ex-jugoslavenskog kulturnog prostora? Je li legitimno naprosto zamijeniti naziv, pa ono što je do prije deceniju i po bilo jugoslavensko danas jednostavno nazvati balkanskim? Jer, Debeljak kao svoje učitelje spominje samo Krležu, Andrića, Crnjanskog (ovu trojicu je, ne zaboravimo, i Kiš u više navrata isticao kao svoje duhovne očeve), Tina Ujevića i Srečka Kosovela. Tu dakle nema nijednog neslavenskog imena, čak nema ni predstavnika bugarske kulture; Debeljak govori zapravo o jugoslavenskom kulturnom prostoru, o učiteljima koje je cijenio iz tog prostora, ali sam taj prostor sada naziva balkanskim.
Balkanski pisac – Kiš ili Krleža?
Kako i po čemu inače Kiš može biti pisac balkanske imaginacije? Kiš nikada ni riječi nije napisao čak ni o Crnoj Gori u kojoj je proveo godine ključne za formiranje jedinke (srednjoškolske i gimnazijske godine), čak je i Beograd rijetko u njegovu fokusu. Njegove se proze događaju na tlu Vojvodine (Novi Sad, Subotica) i Mađarske, a zatim, u kasnijim djelima, na tlu Rumunjske, Moldavije, Španjolske, Rusije, Engleske, Češke, Poljske... Njegove teme su njegovo traumatizirano djetinjstvo i dva velika zla europskog dvadesetog stoljeća: nacizam i komunizam. Te svevremene i sveopće teme: eros i thanatos. Sam Kiš nije pristajao na odrednicu srpski pisac i bio je izuzetno lucidan i oštar kritičar svakog nacionalizma, pa svakako i srpskog. Nije pristajao da bude određen ni kao jevrejski pisac: “Svaki pridjev smanjuje vrednost imenice pisac”, govorio je. Na pitanje: koji su najučestaliji pridjevi ili osobine na osnovu kojih pokušavaju da vas kao pisca prepoznaju, odgovorio je: “Šta bi drugo moglo da bude do srednjoevropejstvo” (Gorki talog iskustva).
Ne odričem, dakle, Kišu epitet balkanski zato što bi mi se činilo da manje vrijedi od epiteta srednjoeuropski. Ustvrdićemo bez uzmicanja da je Andrić doista balkanski pisac, pisac koji se bavi balkanskim temama (susret i suživot islama i kršćanstva; tuga, jad, siromaštvo i istodobno ludilo, emotivnost Balkana). Pa čak bi i Krleža prije mogao biti određen kao balkanski pisac nego Kiš; jer Krleža stavlja pod kritičku lupu i usporedno promatra Srbe i Hrvate. Kiša nije zanimala ta vrsta identiteta. Bio je ponosan što u sebi nosi različite kulture (epsku crnogorsku, po majci, katoličku mađarsku po školovanju i jevrejsku po jednoj u biti kulturnoj optici): “Hteo bih doista, da moja dela posluže da se prebaci most između različitih svetova i religija” (Gorki talog iskustva).
Puno neprijatelja i malo pravih učenika
Druga moja opaska na Debeljakov tekst ne odnosi se istina na (ne)balkanski identitet njegovog učitelja Kiša, nego na disidenstvo, koje on svome učitelju pripisuje. Kiš je živio u Francuskoj ne zato što je bio protukomunistički disident, kako bi to htio Debeljak, nego zato što je bio razmjenski lektor, dakle država Jugoslavija plaćala je njegov boravak u Bordeauxu i Parizu. Otići na lektorat u neku zapadnu zemlju bila je sinekura za pisce koji su nastojali živjeti samo od pisanja. Kiš je bio nešto mnogo više i važnije nego disident: bio je kritičar totalitarizma, svakog, pa i komunističkog. U Jugoslaviju se uvek i bez ikakvih problema vraćao, u Sovjetski savez se nikada nije usudio otići, čak ni u tzv. delegacijama pisaca, bojao se da bi ga tamo mogli uhapsiti. U Jugoslaviji nije imao problema s policijom, nego s kolegama-piscima i kritičarima, koji su ga napadali u ime režima, najvjerojatnije i zato što nisu uspijevali svoj status postići drukčije nego napadajući onoga koji se – i to iz njihovih redova! – drznuo ocrniti lice komunizma i Velike majke Rusije. A kada je pisao Grobnicu za Borisa Davidoviča Kiš – prema vlastitoj izjavi – nije imao na umu srpskog, ili tadašnjeg jugoslavenskog čitatelja – taj je tada već imao mogućnost pročitati uspomene iz sovjetskog logora Karla Štajnera – ali su mu problem predstavljali francuski intelektualci: “U Bordou sam živeo sedamdesetih godina, u vreme sveopšteg levičarenja u Francuskoj i na Zapadu uopšte, kad činjenica sovjetskih logora još nije bila prihvaćena. (...) Arhipelag Gulag levi intelektualci nisu hteli ni da čitaju, smatrajući je aktom ideološke sabotaže i desničarske zavere. (...) To je bio opšti ton francuske inteligencije, kako u Bordou tako i u Parizu; to je bila sveopšta tendencija celokupne zapadne inteligencije” (Gorki talog iskustva).
Nije, dakle, Kiš više cijenio francuske intelektualce od onih srpskih ili jugoslavenskih. Etički tako rigoroznom intelektualcu, koji je povjerenja imao jedino i samo u čovjeka dostojnoga titule subjekt, koji nije mogao sebe sagledati u okviru kolektivnog identiteta (čak ni jezičnog – isticao je da Brazilcima ništa ne smeta što pišu na portugalskom), teško je bilo živjeti i tu i tamo: svugdje je imao puno neprijatelja i – malo pravih učenika.
Bilješke
1 Možda u ovom trenutku rječita činjenica može biti i podatak da se nekoliko mjeseci nakon objavljivanja ove knjige na slovenskom tržištu bilo prodalo svega tri primjerka!
2 Iz fusnote saznajemo da je Debeljak ovaj tekst već ranije bio objavio na hrvatskom jeziku, u Novoj Istri. Ako je redakcija odlučila da ga još jednom objavi i u Zarezu znači da je baš u njemu našla elemente na temu međusobnih pozajmica u kulturama Balkana.