Pigmallion i gđa. Freud

Razgovor je u romanu Nišan osnovni ambijent, dominantni virtuelni (estetički) prostor. Sofija u Bugarskoj, Zagreb u Hrvatskoj, Ohrid u Makedoniji i Sarajevo u BiH samo su označitelji - scene u kojima čitalac prepoznaje kulturološke pretpostavke zbivanja i antropološka baza u lokaliziranju likova. Gradski prostor, ulice i trgovi, parkovi i tramvaji, raspoređeni su tako da služe kao pozorišna scenografija za verbalnu dekonstrukciju prikazanih identiteta. A u govoru istražuju se osobnosti, ljušture potrošenih emocija, melange kulturalnog prožimanja i transcendentnost jezičkog nasuprot ordinarne prolaznosti.

Niti zamršene stvarnosti

Radnja romana Nišan dijalogizira se retroaktivno od Sofije, 06. 06. (završne godine) i Zagreba 13. 06. (početne godine), zatim Sarajeva, Zagreba, Ohrida i, opet, Zagreba. Osim glavnih likova; Nazmije (“Zlovoljnog”, pigmalliona, tajanstvenog vodiča - istraživača priče) i doktorke Nikolić (polu-Romkinje, probuđene, inicirane osobe), pojavljuju se još i Zenit (Nazmijin brat) i Katarina (Zenitova žena), Katja (medicinska sestra), Aca Faca (Rom iz Sarajeva), homoseksualci i skinheadsi  u parku, Ivica (“šminker”, školski drug) i Josip “manipulator” iz marketa, a u vanambijentalnom pripovijedanju ističu se epizode kao: Nazmijina platonska “avantura” sa radnom kolegicom, Nikolićkin starac sa francuskom kapom i pričom o osmjesima, Nazmijin san o “savršenoj” ljepotici iz tramvaja/autobusa, Nazmijina teorija o krivulji vremena i krivulji razvoja čovječanstva, te na kraju Nikolićkin san o sprovodu i stećku. 

Hadžićev roman “klizi”, pretače se iz verističkih predjela (zagrebačke ulice i parkovi, poslovni prostori) u nagovještaj romantičarske humoreske (Romi, Aca Faca), graniči se se sa ezoteričkim (težnja za savršenom pričom, za “nišan-riječima”; priča kao opstajanje/zabava; spoznajni/podsvjesni snovi), nagovještava putopis (Sarajevo, Ohrid, Sofija), sugeriše (ali ne realizira) ljubavnu dramu raznodobnih ljubavnika. Nišan je roman digresije, stalnog odlaganja izvršenja radnje i cilja pripovijedanja, roman isprepletenosti različitih događaja (perifernih i centralnih - ako se mogu odrediti centralni događaji ovdje) i različitih priča (priča u priči, priča pored priče). Otuda čitalac sporo i nesigurno napreduje u mrežama Hadžićevog teksta. I ne biva prevaren i zaveden magijom pripovijedanja, već zbunjen nitima upletene stvarnosti koja je, prema Hadžiću, nejasna i zamršena per se.

Hadžić sugeriše fluidnost ne samo u razvoju pripovjedačkih motiva, već umjesto jednog ili dva završetka, pretpostavlja različite (još neostvarene) mogućnosti. Poslije Nikolićkinog boravka u Bugarskoj, nije poznato ni gdje je Nazmija, ni s kim, ni šta radi, a to nudi beskonačni niz mogućnosti i razrješenja. Svako nametanje pravca i smjera uništilo bi strukturu “romana reke”, kao što u istoimenom romanu pokazuje Dubravka Ugrešić.

Stvarnost nerazgraničena od sna

Otuda, nagovještavajući Nišan kao roman-reku (nevelikog obima), odnosno roman-deltu, Hadžić imanentno razvija simbol ušća slično Hadžemu Hajdareviću u poeziji. Time Nišan postaje roman-more, topos pamćenja i kuća riječi “sa milion prozora” kako je govorio Henry James. Tako se, u velikoj mjeri, opravdava difuzna sila koju, pred zbunjenim čitaocem, proizvodi ne-baš-uređena hrpa artefakata u tekstu. Ta hrpa artefakata odaje Edina Hadžića kao neiskusnog, ali maštovitog i talentovanog autora sa širokim obrazovanjem i bogatom kulturom.

Hadžić permanentnom rastavnošću (ili/ili), odnosno nepravom sastavnošću (i/ili) producira tekst koji se neprestano otvara prema novim mogućnostima zbivanja/pripovijedanja. Takav znakovni sistem u kome vlada promjenljivi code gradi sliku stvarnosti nerazgraničenu od sna. Ali matematički modeli analiziranja historije/kulture, koje autor mjestimično upotrebljava kao stilsku distinkciju prema banalnosti svakodnevnice, više su izraz potrebe za izgubljenom (a žuđenom) jasnoćom subjekta što tumara usred latentnog haosa, nego li metod spoznaje. Dakle, tipično ljudski: “ratio, ergo sum” u žaru prigušenih strasti a prekriven neprozirnim velovima slutnje. Tako doktorka Nikolić mora otputovati u Bugarsku da se uvjeri u ono što već zna. Sama je među riječima, ali sada korak bliže sebi i dimenziju dublje u ponoru vlastitoga ida.

Hadžić implementira tradicionalistički (orijentalni) motiv o narodnom mudracu (šejhu, Kaimi-babi, Nasrudin hodži) koji među ljudima širi moralnost i prosvjećenje, najčešće u formi poučne priče (anegdote, zagonetke, basne). Ta parabolička tekstura sadržana je i u sufijskoj literaturi (Mesnevija, npr.), a javlja se kao odbljesak “pripovjedačke Bosne” gdje je naracija (igra, ples) jednaka egzistenciji kao kod Andrića (Aska, Ćorkan) ili, još dalje, u 1001 noći gdje pripovijeda Šeherzada na Šahrijarovom dvoru. Pomenuti motiv implementira se u gradski, zagrebački, zapadnoevropski ambijent (kulturni krug), gdje je prosvjetiteljski duh imao drugačiju pojavnost. Opravdanje za taj “gerilski” čin nalazimo u činjenici da su i Zagreb i Hrvatska (kao i Venecija i Andaluzija, uostalom) historijski “inficirani” orijentalnom kulturom. A pojedinost da je inicijant žena, podložna uticaju mentora muškarca, Hadžiću bi mogla zamjeriti kritika koja se bavi ženskim pismom. Patrijarhalni tradicionalistički model u tretiranju gendera meta je oštrih prigovora feminističke i postfeminističke teorijske misli.

Erotska igra teze i antiteze

No, Hadžićev roman Nišan vibrira između klasičnih teorijskih odrednica novel i romance. Možemo ga gledati između “fakata” i fikcije, između prošlosti i sadašnjosti, između tradicije i emancipacije. To je roman difuzne strukture, najbliži postupcima koje primjenjuje Irfan Horozović u romanima Sličan čovjek i Berlinski nepoznati prolaznik. Iako Hadžić manifestira anahronu tezu povjerenja prema jeziku i ne odmiče se od Heideggerovskog shvatanja da je “jezik kuća bitka” - unatoč tezama savremenog (post)strukturalizma o “pražnjenju označitelja” i “automatizmu simulacije” - rezultat je najbolji kada romaneskna spekulacija koju autor gradi na makro-planu biva potisnuta iza. Tada dominira intimni dijalog Nazmije i Tee vođen opušteno između živih ljudskih bića u toploj emocionalnoj razmjeni. Tada gledamo vječnu erotsku igru teze i antiteze, arhetipski “konflikt” između Yanga i Yina između Chronosa i Gaiae - psihoanalizu u kojoj su ravnopravno i Pigmallion i gospođa Freud.