Egotrip - Pijani kompjuter

NOĆNA SARMA je uistinu dobra, makar ju je najteže dovršiti; dići se poslije čitavonoćnog okultnog treskanja padele, još toplu je završno doraditi (da kipulji 10-tak minuta), ter uz to skuhati najobičniji krumpir, te kao pravi artista – kuharista pijuckat na sve noćne pive još i jednu jutarnju, pardon podnevnu, kako bi sve bilo na svom mjestu: i Ja i puna posuda sarme, i oni o kojima mislim dok radim tzv. “balkanska jela”; Veliki Hrvati što banče po turbofolk klubovima uz pjesme pored koje je sve prije, slikovito tome npr. Jugoslavijo Lepe Brene… dobitak za zdravo uho. Meni se tak živo jebe za te majmunarije, jer ih naravno, ne mogu čuti, ali pratim kroz tisak što se zbiva u “Mrkloj našoj domovini”, ter se nikako ne mogu pomiriti s tistim “novim valom”. Jedino kome ja gluhonja vjerujem, je jedan od ponajboljih frendova čija je kći uhodana u te pizdarije, te izjava cijenjenog sociologa koji prati nova “teen – kretanja”. Sve je to po njima sasvim normalan TREND, s polazištem u buntu prema onome što im se nameće (od doma do medija!). OK.! U pravu ste, čak mi je i drago na neki način, da mladež pronalazi svoj identitet, makar u nevjerojatnom obličju… ali jebo Ja takav bunt koji složno podržavaju primitivci svih generacija! UŽAS… u urbanim sredinama prolazi čobanska muzika, a i ona “genijalka”, jebena Severina (koja po ekscesima nadilazi čak i Vlastu Delimar), svojim je štiklicama ošla na Eurosongariju, odnosno pripuzila se toj masi debila, i… bogami, zaludila “LUDU NAŠU”. Ponekada ozbiljno pomislim – sreća moja što ne čujem!!! Nu; nažalost, ti klinci, velike Hrvatine, tajkunčuzi čija lova maše repom na “turbanizam”, političari koji sve to skrivećki podržavaju, jerbo im je, (čak!) DUHOVNI NIVO ispod štikle jedne pevalice (da bar ptice, a ne pice)… to je Stvarnost naša stvarna i svakidašnja, to je ono po čemu se Lijepa naša nimalo ne razlikuje od nešto istočnijeg Balkana. Začudno je kako netko poput mene, uopće uspijeva egzistirat u takvom miljeu, preživljavati već tolike godine ne samo u intelektualnom smislu, nego i materijalnom… mislim pri tome na doslovni goli egzistencijalizam, konkretno – novac, koji je polazište opstanka (kako sam uopće svih tih brojnih ljeta dolazio do njega?).

Poludio komp

Ahead WinASPI: File ‘C:\Program Files\Ahead\Nero\Wnaspi32.dll’: Ver=2.0.1.74, size=164112 bytes, created 26.10.2004 18:35:34

Nero Version: 6.6.0.13 Internal Version: 6, 6, 0, 13c <PIONEER DVD-RW DVR-107D>Version… Isuse, opet je skrenuo! “Stari moj, daj dođi sebi, kompa moj kompasti… nemoj me ostaviti baš sada kada te najviše potrebujem”!

V Rdecem baru, sobi rdeci, s kuglo v glavi, z duso v sreci. Slisali so strel, in videli obraz v krvi. Ta je to sezono prvi… “Jebo te, si zbilja uvrnut… kaj sad skidaš s Šešula Chata što Nika i Stipe – po “mom izboru” izvlače iz naftalina pjesmu Marka Brecelja, bivšeg frontmana bivših Buldožera…” E, to je na solo albumu Coctail koji nazalost je u Ljubljani kod Nikinih. Tamo je i cuveni Rdeci bar… “Čovječe, pardon, kompjuteru dragi, dođi sebi, nemoj me zezati, nećeš valjda opet u ludnicu, hoću reći servis, pa da ponovno ostanem bez svih podataka koje nisam spržio… “ Tako gust zapis pretvara sliku u svojevrsni ekran. Jedan od najvažnijih fenomena vezanih za suvremeni doživljaj svijeta svakako je slika koja se pojavljuje posredovana elektronskim medijem ekrana, medijem u čijem smo virtualnom svijetu sigurni od dodira sa Drugim. Idealna reakcija na slike bila bi odbijanje pogleda. Svojom zavodljivošću, slike funkcioniraju kao otrovne jagode… “Ajoj, gospodine Kompmann, pliz, dođite sebi, ta pišemo MOJ EGOTRIP, ne ubacivajte mi sad u tekst kojekakve vantematske inserte (ovo je izvadak iz pozivnice za izložbu Stefana Kuće, sorry Hausa)… Bogo moj, zar samo Vi radite stalno neke probleme, kako većina ljudi koje poznajem imaju poslušna računala”?… (tepam mu zapravo, s gospodinom i velikim “V”!… sve u nadi da neću opet morat s njime u takozvani “Šrot”, tj. onaj hgspot@hgspot.hr).

Iza umrlih osoba ostaju samo vrjedniji predmeti i njihovi obiteljski fotoalbumi.

S vremenom i ti albumi umiru, jer nestaju i oni kojima su bar malo značili.

Što su pokojnici bili stariji, to je u albumima više umrlih (“otišlih”) likova.

Na temelju gore navedenih činjenica, poslije smrti majke, u praznom stanu u kojem je živjela sa ranije umrlom sestrom, mene su na jedan sasvim neobičan način privukli ponajviše baš ti LIKOVI (IZ)UMRLIH ALBUMA. Srednju riječ treba dvojako shvatiti (stoga zagrada kod prefiksa “iz”) – pošto su smrću vlasnica fotoalbuma umirali i sami albumi, no, ne samo da su umrli… nego su i izumrli, odnosno sasvim nestali. Izumrli su mojom destruktivnom likovnom “foto -intervencijom”, a kako u mom radu svaka destrukcija vodi ka novoj konstrukciji, likovi iz albuma su zapravo “uništeni” kako bi bili pretočeni u artefakturu, te su tim navodnim obezvređivanjem prerasli trivijalnu ćulnost što je postojala samo u dušama bliskih, više nepostojećih osoba.

Jedinstveni slučaj

“Daj, prestani zajebavati – sada sam već na rubu živaca – ovo je izvadak iz sinopsisa, prijedloga za novi film na kome smo dugo radili, ali kako to ubacuješ u egasti trip bez pitanja? Si ti pijan kompasti idiote”? Vičem ljut na njega, onako telepatski kako razgovaramo dok moji Jedini spavaju, da ih ne probudimo, a on mi na isti način odgovori: “Jesam, jesam… hik, kako ne bi, ta ja sam osjetljivo hik… biće, stoga što ti pišući ločeš već tko zna koje pivo, tako to hik… prelazi na mene. Sjeti se samo da tvoj filmski kompić i imenjak Janda, producent i suator hik… ne dopušta u studiju niti pušenje, kako ne bi dim naštetio njegovim osam herr hik…Kompmanna. I jedva dok radite dočekaš da Željko veli: ‘Ajmo u kuhinju jednu zapalit, ovo prebacivanje će potrajati desetak minuta’, a ja tu... hik trpim uz konstantne oblake dima i hik… alkoholne pare. No, dobro, pokušat ću pisati kako želiš… HIK”! “Imaš pravo, rista, teško je tebi sa mnom – pomirljivo mu telepatiram – ne ljuti se, ali to je tako, nekada cugam previše uz tebe, i to baš i nije potrebno, međutim bez cigarete naprosto ne znam napisati ni slovca. Osim toga, LIKOVI (IZ)UMRLIH ALBUMA me toliko zaokupljaju, da si ih zapravo s pravom utripao. Međutim, dozvoli da se pohvalim s jednom, zapravo dvije divne novosti. JUHUUU!!! Napokon sam, na sam 8. Mart (dodatni razlog da ga fest proslavim, kao u dobra stara vremena, kada se nijedan muškarac iz firme nije kući vratio trijezan)… u imenjaka Jande, na maloj, zatvorenog tipa projekciji vidio, hej-hoj(!) “ispeglan” & u potpunosti dovršen videofilm MARTIN GROB (+ specijalno tonski obrađen, zbog čega bih plakao što ne čujem)…” “Hooray, no spam here!HIK”! “Idi u pizdu materinu idiote – naljuti me ekscesni upad – sad si stvarno pretjeral! Ja cugam a ti si se napil, zajebavaš me dok sam sav ufuran u predivan film, kako sam gledao prvi puta novi film! Samo pisni još jedanput i ideš u HG Spot na trežnjenje. Riknut će majstori kada te vide. Takav slučaj još nisu imali, hahaha – PIJANI KOMPJUTER”!!!

Gdje sam dovraga stao i što sam htio dalje reknuti? Aha, dakle film; treći redom na temu pokojne mi mame, pa sada imamo jedinstven uradak, svojevrsnu trilogiju: MARTA – Martine instalacije (2003.), Martin brod (2004.), te napokon Martin grob (2005.-2006.). Gospe mi, bilo bi dobro sve ih objediniti, s jedinstvenom špicom i odjavom, napraviti prijevod na engleski, da sve bude jasno i nekom Eskimu, a ne samo hrvatskoj publici”. “Je, je… hik, onako kako je napravio Ivan Faktor u filmu Željko Jerman – Moj mjesec, na temelju tvojeg svakodnevnog videosamosnimanja u kolovozu 2003., prikazanog krajem veljače na ovogodišnjem ZagrebDoxu, hiiik”… dojavi napokon opamećeni kompić.

Ratovanje se nastavlja

“Pa ti dolaziš sebi, već sam htio pisati o tome, ali me svašta zeznulo… “Sadržaj:

Umjetnik Željko Jerman živi naizgled kao i svi drugi - okružen kućnim ljubimcem, svakodnevnim stvarima i medijskim slikama vanjskog svijeta, ispunjen sitnim užicima, žudnjama, sjetama... Ipak, u njegovu je svijetu sve drukčije, pa tako i audiovizualna inventura jednog sasvim običnog mjeseca u prvom licu, prožeta samoćom i tišinom...” TAKO VEĆ MOŽE! “Viš da i ti, kad te malo vudre moje cugaste parice, moreš bit kooperativan, kopipastirat suvislo i točno ono što treba” – pohvalim svoj otkačen kompjuter.

Odjednom zatitra sitno svjetlo i zavibrira nešto malo na kompjuterskom stolu, lijevo pored skenera, što osjetih preko ruku. “Na mene si sasvim zaboravio – progovori stari drugar Mobo – a koliko sam ti pomogao! Sjeti se kako smo s veseljem i malo ponosno slali poruke znancima i prijateljima da dođu na premijeru u kino Tuškanac. Upozorili smo ih da će biti premijerno prikazana tri nova hrvatska filma, da telefonski moraju rezervirati karte, doći pola sata ranije po njih, te ih pripremili na pojačano osiguranje, jerbo je baš to htio vidjeti predsjednik RH Štef Mes… kak se ono točno preziva”? “Kaj si i ti pijan” – pitam spravicu. “Ne, samo sam zaboravan” – odgovori mobitel davši mi ideju, kako ću jednoga lipoga dana, kada ću imati više vremena, napisati basnu u kojoj će glavni likovi namjesto životinja biti aparati. Šit, i taj me je vražićak smotao! Opet gubim nit, ne znam što sam još ono vrlo važno htio reći? Aha, da, knjiga ZAGUBLJENI PORTRETI!!! Napokon je odštampana, ukoričena, riječju – gotova! I to mi bi najveći poklon za rođendan! U petak, 10. ožujka… kojeg s editorom Brankom Čegecom zalih jutarnjim Jagermeissterom, u nekoj birtiji Kaptol Centra. Kada ode moj izdavač, uz drugi “jeger” malo bolje prolistah knjigu i puf(!)… umah najdem greškicu, jedno suvišno “je”. Najme iza super naslovnice s krasnom fotografijom snježnih pahuljica, jedinstvene mi Bojane Švertasek, ide popratni tekst: “Svaki je (paf – je) umjetnik i umjetnica o kojemu (namjesto – kojima!) pišem su poput snježne pahuljice. Blista, padne i otopi se…”. Ajde de, nisam picajzla, ono “o kojemu – kojima” i nije strašan feler, a kako je knjiga niskotiražna, “je” ću na svim primjercima ispraviti rukom! Sve je perfa, makar me nikada nije bilo briga za perfekcionizam!

“A, da jednoga lijepoga, hik… dana, kada ćeš imati dosta vremena – umiješa se herr Hik – u obliku trilera opišeš, svoje PERMANENTNO RATOVANJE S LEKTORIMA, od onih iz školskih klupa, hik… učitelja, nastavnika i profesora, preko hik… nadobudnih mladunaca iz omladinskog i studentskog tiska, do evo, već “pravih” lektora i korektora iz ozbiljnih izdavačkih hik… kuća?