Pijanino

1.

Prokleto nabijanje, Majda je u čašu natočila ostatak piva i popila ga naiskap. Pričekala je da se pjena slegne i otpila još jedan kratki gutljaj, zatim je ustala od stola i polulitarsku bocu stavila pod sudoper, kamo je spremala sredstva za čišćenje i sve vrste ambalaže, a onda otišla u dnevni boravak. Prije nego što je sjela u fotelju, upalila je televizor i pojačala ton tako da je zvučnik brujao. Zbogom pameti, mahala je glavom kako se to više ne da podnijeti. Ali, neki ljudi su tako bezobzirni! Potpuno im je svejedno jer imaju pravo i točka. Kasnije govore kakva sam ja!

Majda se, zapravo, ubrzo nakon što su susjedi kupili pijanino, obratila Vilmi na stepenicama i pokušala joj na lijep način objasniti da imaju tanke zidove i da se kroz njih sve čuje. Pogotovo navečer. Ali Vilma je slegnula ramenima da je se to ne tiče. Mislite da ja ništa ne čujem?! Pa se zbog toga uopće ne žalim. Uopće! Reći ću vam samo to da moja Simonica zbog tankih zidova neće nimalo manje vježbati. O, gospođo Vilma, Majda je ustrajala na svojem, pa nisam mislila da vaša Simonica manje vježba. Samo sam htjela reći: prije osam ujutro i nakon devet navečer bi ljudi u zgradi također htjeli imati malo mira, ako me razumijete. Ja vas i predobro razumijem, Vilma je dignula nos i otišla stepenicama gore. Ništa se nije promijenilo.

Tek je onda počelo. Najprije je Majda telefonirala svaki put kad bi susjedova Simonica svirala i nakon osam sati navečer. Pa tko to može podnositi, ljutila se. U to bi vrijeme već odavno trebala biti u krevetu. Pa gdje vam je pamet? No?! Karel se obično ispričavao: Što, već je toliko sati?! Oprostite, odmah će prestati. Odmah. Vilma nikada. Nekoliko joj se puta izderala da nema zašto telefonirati. U svom stanu možemo raditi što hoćemo. A tako, ljutila se Majda. Zanima me tko će biti u pravu kad pozovem policiju. Stvarno me zanima tko će biti u pravu! Majda policiju, doduše, nije pozvala, a nije mogla ni telefonirati susjedima zato što su slušalicu jednostavno digli tako da je telefon zvonio u prazno. Ipak nije prestala: umjesto toga je pisala poruke i ubacivala ih u poštanski sandučić svojih susjeda te ih lijepila na oglasnu ploču koja je u zgradi ostala iz vremena kada su sastanci kućnog savjeta bili svaki tjedan i na njih su svi dolazili, a onda su se pridržavali onoga što su se dogovorili i u zgradi je bio red.

Kad ni poruke nisu pomagale, nekoliko je puta ogrnula kućnu haljinu, obula cipele i otišla kat više. Najprije je zvonila, a kako nitko nije otvarao, počela je lupati po vratima neka se ne pretvaraju da ne čuju. Ništa se nije promijenilo. Na kraju ih je odlučila nadglasati. Pa nek’ svi u zgradi polude! Iz kuhinje je donijela stolac, stavila ga na stol u dnevnom boravku i na njega stavila radio te pojačala ton do kraja. Sve dok jedne večeri netko nije pozvonio na vrata. A tako, Majda je zadovoljno trljala ruke, sad ćemo popričati. Ali što, kad na vratima nije bio niti Karel niti Vilma, nego Martina iz prizemlja. Da, gospođo Majda, primila se za glavu, stvarno ste sišli s uma! Taj vaš radio, gospođo Majda, taj vaš radio će me uništiti. Ako me već nije klavir, onda će to vaš radio! Više nema nimalo mira u zgradi. Nimalo!

2.

Nimalo mira više neće biti u zgradi, Majda je uzdahnula i zakolutala očima kad se prije toliko i toliko mjeseci tik uz ulaz zaustavio kamion iz kojeg su iskočili susjed Karel i muškarac gustih brkova koji je sa strane potegnuo dugi štap i njime dignuo ceradu pod kojom je stajao crni pijanino. Pričekajte, prišao je Karel ulaznim vratima, odmah ću ih pozvati. Nikamo mi se ne žuri, muškarac si je palcem i kažiprstom pogladio brkove. Stvarno ćemo odmah, ponovio je Karel i otključao vrata, otrčao stepenicama do svog stana na drugom katu i pokucao: Otvori, Vilma, donijeli smo pijanino. Pijanino, začuo se dječji glas. Jesi li čula, mamice, tata je donio pijanino! Čula sam, odmah su se otvorila vrata. Skočit ću još po susjede, nasmiješio se Karel i dodao neka sa Simonicom lijepo ostane u stanu. Ali, već je bilo prekasno jer je djevojčica otrčala niz stepenice i stala pred kamion kraj kojeg je stajala muškarčina gustih brkova i malim prstom kopala nos. Kad je primijetio da kraj njega stoji djevojčica, prst je obrisao o nogavicu i pitao ju je li klavir za nju. Za mene je, potvrdila mu je, i dodala da nije klavir nego pijanino. Žice u pijaninu su uspravljene, u klaviru su položene, rekla je i objema se rukama primila za stranicu te se htjela popeti gore, ali bila je preslaba, a ni muškarac joj nije pomogao. Još je nekoliko puta pokušala, no zatim su na dvorište došli tata Karel, mama Vilma i tri susjeda s kojima se Karel još danima prije dogovorio da će mu pomoći odnijeti pijanino u stan, iako je Vilma bila protiv. Toliko novca da možemo unajmiti agenciju za selidbe imamo, rekla je. I općenito: ne želim ništa imati s njima. Bog zna što će kasnije od nas očekivati. Samo ih pogledaj, Karel, lijepo te molim, pogledaj ih kakvi su. Sami primitivci. Ah, Vilma, ljutio se Karel, ne možeš govoriti tako. Ne možeš i točka! Dobro, žena je na kraju popustila, neka bude po tvojem.

A toliko vas je, zarežao je šofer i zamahnuo rukom kako bi dvojica bila dovoljna. Sasvim dovoljna. No, popeo se na kamion, ja ću pogurnuti, a vi dobro primite. Čekajte, molim vas, zgrabio je Karel stranicu i sam se popeo na kamion, zajedno ćemo. Ne možete sami, preteško je. Za to su vrijeme muškarci stali sasvim uz rub i pričekali da šofer otkvači stranicu i spusti je. Zatim se vratio na drugu stranu i upro se u pijanino i polagano ga gurao prema rubu. Samo oprezno, Karel je malo nagnuo glavu, da ga ne oštetite. To je osjetljivo drvo, fina izrada. Petrof, ako vam ime nešto govori. Ma drek mi govori, dahtao je šofer i pogurnuo pijanino sasvim do ruba. Tako, tako, i Karel je stao uz rub i rekao muškarcima dolje gdje da prime. Sad oprezno. Zaista oprezno, dao je znak šoferu koji je objema rukama na mahove gurao instrument preko ruba.

Samo polako, Karel je sišao s kamiona, otrčao do vrata te ih otključao. I šofer je sišao s kamiona i u zadnji trenutak zgrabio lijevi kut pijanina koji se muškarcima opasno zaljuljao na ramenima. Ojoj, Simonica je skakala oko muškaraca s pijaninom na ramenima, ojoj, stričeki, kako ga nosite! Lijepo te molim, Karel je zamahnuo rukom neka im se makne ispod nogu. Odmah, jesi me čula?! Simonica je još više skakala oko muškaraca dok Karel nije pustio ulazna vrata, koja su se zatvorila, i krenuo za njom. Vrata, gospodine Karel, povikao je šofer, vrata nam otvorite, umjesto da skačete za djetetom! Odmah, naravno, odmah, Karel se vratio ulaznim vratima, iz džepa na hlačama izvadio ključ i opet ih otvorio. No, dođi, Vilma je zgrabila Simonicu za ruku i požurila prema ulazu kako bi na stepenicama bile prije muškaraca s instrumentom. Samo malo, molim vas, u zadnji trenutak su se provukle i požurile stepenicama gore. Kavicu, Vilma, kavicu skuhaj, zaderao se Karel na ženu. I neki šnaps, gospođo, dodao je šofer te se grohotom nasmijao, da kavica bez šnapsa nije ni za žene. Tako, tako, potvrdila mu je muškarčina koja je držala pijanino s druge strane.

A kam’ pak vi idete, Drofenikova s prvog kata je zastala ugledavši muškarce s pijaninom na ramenima. Lijepo vas molim, gospođo, Karel je dotrčao do nje, malo se pomaknite. Pijanino nosimo gore. Petrof, ako vam ime nešto govori. Da, naravno, kimnula je žena i dodala da paze na uglovima. Baš prošlog proljeća smo stubište i hodnike okrečili. Nije bilo baš jeftino. Vi, naravno, ne znate, naborala je već izborano čelo, jer još niste bili u našoj zgradi, ali moram vam odmah reći da nije bilo jeftino. Naravno, kimnuo je Karel i dodao da u današnje vrijeme sve puno košta. Ništa više nije jeftino. Ništa, odlučno je zamahnuo rukama. Idem natrag, Drofenikova se odmah zatim okrenula i vratila do vrata u stan, a kad su muškarci s pijaninom na ramenima stigli do nje, nije ništa drugo preostalo nego da ih otvori i uđe unutra. Moj Bože, odmahivala je glavom, samo da vam ne padne na pod. Sve pločice biste uništili. Do zadnje.

Još malo pa su se muškarci počeli penjati na drugi kat. I Drofenikova s prvog za njima. Gospodine Karel, oglasila se, samo pazite na uglove. Pa pazim, odgovorio joj je muškarac, ništa ne brinite. Još kako, žena je puhnula kroz nos. Tako je rekao i Anžur kad su nosili njegove ormare, pa pogledajte što su napravili! No, samo pogledajte: baš tamo gdje ste sad, sve je okrhnuto. Vidite? Ne vidim, odgovorio je Karel. Kasnije ću pogledati. Kasnije će biti prekasno, žena je zamahnula lijevom rukom, okrenula se i otišla stepenicama dolje, kod poštanskih sandučića je opet stala i pogledala gore.

Za to su vrijeme muškarci donijeli pijanino na drugi kat. Vilma, povikao je Karel, otvori nam vrata. Za ime Božje, ženo, zašto ti toliko treba, nogom je lagano udario vrata. Već idem, iznutra su se začuli koraci prema vratima koja su se u sljedećem trenutku otvorila. Izvolite ovdje, žena je pokazala rukom, ovdje ga stavite. Mamice, mamice, Simonica je skakala predsobljem, stričeki su mi donijeli pijanino! Da, potvrdno je kimnula mama, pijanino su ti donijeli. Sad se lijepo pomakni da ga imaju gdje staviti. Samo oprezno, Karel je ušao u stan i pokazao pod kojim kutem da ga unesu unutra, da ne udare o štok. Polako, mahao je rukama, samo oprezno.

3.

Samo oprezno, Majda je prije dobrih četrnaest dana, malo nakon jedanaest navečer, kad je bila uvjerena da se zgrada dovoljno umirila, lagano otvorila vrata i proškiljila na hodnik. Dugo je zadržavala dah i napinjala uši kako bi bila sigurna da zaista nema nikoga ni gore ni dolje. Kad se pak uvjerila da je tako, zgrabila je najlonsku vrećicu koju je držala iza vrata i šmugnula van te se tik uz zid odvukla stepenicama gore.

Još prije nego što je došla do susjedovih vrata začula je neprijatan Vilmin glas: To ti govorim, Karel, odmah sutra idem gospodinu Cofu da se dogovorim za satove klavira. Privatni učitelj je nešto sasvim drugo nego glazbena škola. I profesor Oto Cof, o da, on pak nešto vrijedi... Stara austrijska škola. Odmah sutra ću otići do njega, ponovila je i podignula glas, slušaš li ti mene uopće?! S tobom, moj Bože, Karel, čovjek si stvarno ne može pomoći. Na kraju bi Simonica i dalje išla u običnu glazbenu školu gdje ne vide njezin talent!

Ho, ho, nasmijala se Majda, sad se možete diviti mom talentu. Stvarno, desnom je rukom posegnula u plastičnu vrećicu i iz nje izvukla crknutu mačku te je kravatom objesila na kvaku. Samo brzo, otrčala je stepenicama dolje, na sredini se zaustavila i pogledala natrag je li mačka još na kvaki, jer bi se moglo dogoditi da kravata ne izdrži. Zadovoljno je ustanovila da je kravata dovoljno jaka. Baš me zanima tko će se zadnji smijati, šmugnula je natrag u stan i dva puta zaključala za sobom.

Iz frižidera je uzela bocu piva i s mnogo pjene ga natočila u čašu, otpila dug gutljaj i kimala glavom: dobro, jako dobro, te odložila čašu na stol. Odmah sutra idem do Cilke i Stanka. Bez njih ne bi bilo ništa. Nije, naime, prošlo dugo otkad je srela Cilku na tržnici. A Cilka, to je babetina i pol! Čim joj je Majda ispričala kakve je susjede dobila u zgradi, namignula joj je da će se već nečega dosjetiti. Bez brige. I stvarno: prije nego što su u obližnjem kafiću popile kavicu, već je pljesnula da zna. Zatim još jedva tjedan i telefon je zazvonio. Nitko drugi nije bio kao Cilka, koja joj je tajnovito šapnula kao da se boji da razgovor prisluškuju i iz državne sigurnosti (ili nešto slično, kako se govorilo u godinama prije toga): u kafiću nasuprot tržnici. U deset.

Majda je bila u kafiću nasuprot tržnici već mnogo prije jer nije htjela da je Cilka čeka, još pogotovo jer joj čini tako veliku uslugu koju joj najvjerojatnije nikada neće moći vratiti. Nikada! Kad je žena došla, prvo su naručile kavicu. S vinjakom, Majda je kimnula konobarici. Za obje, potvrdila je Cilka i Majdi pod stolom gurnula najlonsku vrećicu: unutra ti je crkotina. Objesi im je na vrata pa ćeš vidjeti da će u zgradi brzo biti mira. Prokleto, zaista! Majda je oduševljeno lupila dlanom o stol da je pepeljara poskočila.

Putem kući se više puta zaustavila pred izlozima, ne zato što ju je zanimalo što ima unutra i koliko košta, nego je u staklu htjela vidjeti svoj odraz: naime, bojala se da se kroz najlon ne vidi crkotina, iako je bila dodatno zamotana u novinski papir. Opreza nikad dosta! Kako bi bilo, molim lijepo, kad bi na cesti srela poznanika, a iz vrećice bi virio mačji rep ili nešto slično? Vjerojatno ništa ne bi rekao, a ni sresti je više ne bi htio. I to je posve normalno, naravno, tko želi imati posla s babetinom koja u najlonskoj vrećici nosi crknutu mačku? Nitko pametan.

Kad je došla doma, vrećicu je odložila iza vrata WC-a i promumljala da ne može čekati jer će se mačka usmrdjeti. Nekoliko dana je sigurno bila kod Cilke i Stanka, dulje neće izdržati. Sjela je u fotelju i nabrzinu odlučila da će mačku još iste večeri objesiti na susjedovu kvaku. No u zgradi nikako da nastane mir. Još oko ponoći su se ulazna vrata cijelo vrijeme otvarala, a s njima se uredno palilo i svjetlo na stepeništu. Zato je nešto prije jedan odlučila da će to sa susjedima obaviti sljedeće večeri. I na tome je ostalo.

4.

Kad je pijanino prije toliko i toliko mjeseci stao u predsoblje, Vilma je široko otvorila kuhinjska vrata i muškarce pozvala za stol: pripremila sam narezak i pivo. Pa zar to nije lijepo, zarežao je šofer i pogladio guste brkove. Samo naprijed, Karel je zadovoljno trljao ruke, samo naprijed da vas ne moram moliti! Naravno da ih nije trebalo moliti. Brzo su sjeli za stol. Prije nego što su posegli za kruhom i salamom, šofer je skinuo potkošulju. Ne smeta vam, gospođo, počešao se po dlakavom trbuhu. O, ma kakvi, nasmiješila se Vilma, dajte mi majicu da je objesim. Brzo će se osušiti. Ne treba, muškarac je odmahnuo glavom i položio majicu preko koljena. Slušaj, odmah se okrenuo prema Simonici, a da nam nešto odsviraš? Pa da, punih usta su se oglasili i ostali muškarci, zasviraj nam neku veselu! Dobro, striček, nasmijala se djevojčica i približila mu se te ga upitala zašto ima toliko dlaka na trbuhu i pod nosom, a na glavi skoro pa nijednu. Simonica! Vilma je odmahivala glavom i počela se ispričavati da dijete nije moglo znati. O, gospođo, pa nije rekla ništa strašno. Samo sam pitala, kimnula je Simonica, isplazila mu jezik i otrčala u predsoblje. Sad je dosta! Vilma je požurila za njom. Gospodin je rekao da zasviraš jednu. No, dignula je poklopac i s tipki maknula baršunastu tkaninu na kojoj je zlatnim slovima pisalo Petrof. Sjedni i sviraj, iz dječje sobe je dovukla stolicu i odlučno je gurnula pod Simonicu.

Dok je Simonica u predsoblju svirala pijanino, muškarci su se u kuhinji punili salamom i sirom, a skupa s njima i Karel, da ne bi bilo čudno. Priprosti ljudi brzo primijete pogreške, mislio si je i iskapio čašu nakon što su se kucnuli. Dok je Vilma donosila nove boce na stol, Karel se ispričao i otišao u kupaonicu. Nekoliko je puta duboko udahnuo jer ga je nepodnošljivo stiskalo u želudcu. Rukama se prislonio na umivaonik i glasno uzdahnuo. Tada mu se odjednom počelo dizati te je nabrzinu otvorio vodu i glavu gurnuo sasvim do odvoda. No nije bilo ničeg osim zraka. Glasno je podrignuo, uspravio se i osjetio veliko olakšanje. Još je jednom podrignuo, zatim je iz ormarića izvadio osvježavajući sprej i raspršio ga po kupaonici jer je zaista užasno smrdjelo po salami i pivu. Po tome se mi fini ljudi razlikujemo od priprostih, zadovoljno je kimnuo sam sebi, jedni imaju sprej, kod drugih smrdi. Toliko, otvorio je vrata i vratio se za stol.

Vilma je baš stavila džezvu na vatru. Hoćeš i ti kavicu, pitala ga je. Hoću, potvrdno je kimnuo glavom. I malo šnapsa, gospođo, sad se oglasio šofer. Odmah, Vilma je na sredinu stola postavila već pripremljene čašice za rakiju i bocu bez etikete. Domaća rakija, odvrnula je čep i natočila. O, kako je dobar, šofer ga je ispio naiskap. Samo si još natočite, klimnula je Vilma. Pa znate da hoću, zacerekao se muškarac i desnom rukom se potapšao po dlakavom trbuhu. Još kome, pogledao je muškarce. Slobodno natočite svima, oglasio se Karel. Pita onaj koji neće dati. Vidite, šofer je pogladio guste brkove, stvarno je tako. Dovraga, stvarno je tako!

Još je mnogo vremena prošlo dok su muškarci popili kavu, ustali od stola i otišli do vrata gdje su im se Vilma i Karel još jednom zahvalili za pomoć. Otpratit ću vas, Karel je otvorio vrata i s muškarcima izašao na hodnik te pošao za šoferom na dvorište. Na trenutak je zastao kod kamiona i muškarčini gustih brkova u ruku stisnuo „radića“ i klimnuo u pozdrav. Ako vam bude trebao još kakav prijevoz, muškarac je ušao u kabinu, znate gdje me možete naći. Znam, Karel je otišao do ulaznih vrata i pričekao da kamion ode od zgrade. Tako, zadovoljno je trljao rukama, sve smo sredili. Iako ni iz daleka nije bio kraj.

Čim je ušao u stan, morao je slušati što mu Vilma ima za reći: da nije morao piti i žderati s njima. Nije ni čudno da se nisu pokupili doma. Zaista nije čudno! A ja da ih poslužujem, kao kakva konobarica u najšugavijoj birtiji. Dobro da me nije neki primio za guzicu. O, Vilma, Karel je odmahivao glavom, e sad pretjeruješ. Pretjerujem, što, žena je podigla glas. Pretjeruješ, ponovio je muškarac. Neka, okrenula se i otišla jer ga nije htjela slušati. Mislila si je da je mama bila u pravu kad joj je prije vjenčanja govorila da Karel nije za nju jer nije iz fine obitelji: otac na željeznici, a mama u tvornici duhana. Nisu fina obitelj, pa Karel zbog mene može imati dva doktorata.

5.

Zbog mene Karel može imati dva doktorata, Majda je sjela za stol i počela Cilki i Stanku nadugo pripovijedati sve lijepo od početka: kako su u zgradi dobili nove susjede koji na poštanskom sandučiću ispred prezimena imaju kratice za bogzna što, po čemu se može zaključiti da su oboje obrazovani. I onda su baš ti ljudi – još prije nego su se upoznali sa svima iz zgrade – u stan dovukli onaj malo manji klavirček po kojem njihova balavica nabija po cijele dane od jutra do mraka. Prokleta stvar stoji točno nad mojom dnevnom sobom. Možete si misliti. Da, potvrdila je Cilka i gurnula pred Majdu tanjur pun peciva da si uzme komad. Danas sam ih ispekla. Stvarno ne bih, hvala, Majda je u obranu dignula ruke, da slatko skoro pa ne jede, a kad joj je Cilka još jednom ponudila, uzela je komad i strpala ga u usta, zatim još jedan, rekavši da je to čudesno pecivo. Kao kupljeno, ako ne i bolje, kažiprstom i srednjim prstom je preko ruba odgurnula mrvice koje su joj iz usta frcale na stol dok je govorila.

Ponekad je s obrazovanima još teže, sad se okrenula prema Stanku. Vilmi sam pokušala na lijep način objasniti da u zgradi imamo tanke zidove kroz koje se sve čuje. Misliš da me poslušala? Šipak! Još se izderala na mene da što si ja zamišljam da se uplićem u njihov život. Tako daleko je otišla! Ali, to vam moram ispričati, okrenula se natrag Cilki jer joj se učinilo da muškarac ne prati priču, nisam se udala. I neću. No vidiš, opet se okrenula Stanku, stvarno sam zahvalna na onoj mački. Ne možete si ni zamisliti kakav smo cirkus imali poslije. Crkotina je bila pun pogodak! Naravno da možete misliti, nasmijala se i s tanjura uzela novi komad peciva, da sama ne bih mogla samo tako u park i mic-mic pa hop mački zakrenuti vratom, staviti je u najlonsku vrećicu i brzo natrag doma. Ma kakvi!, odlučno je zamahnula rukom. Ne bih mogla. Zato sam vam stvarno zahvalna.

No, Majda se premještala na stolcu kao da je od dugog sjedenja boli stražnjica, samo poslušajte kako je bilo. Navečer sam odgmizala do njihovih vrata i mačku im objesila na kvaku. Ujutro je bilo joj! Babuskara je vrištala kao bez pameti sve dok na stepeništu nisu bili svi susjedi. I njezin Karel, za kojeg sam još prije mislila da nema muda, baš tako. Urlao je da je to obična svinjarija i barbarstvo bez granica, umjesto da mačku bez velikih riječi skine s kvake, odnese u smeće i umiri svoju babuskaru. Svima je prijetio da će istjerati cijelu priču na čistac jer ima prijatelje na tim i tim položajima. Joj, kako se bojim, na sav se glas zacerekala i udarila po koljenima. Ovako ću vam reći: svi u zgradi su im se smijali, jer im se činilo u redu da im je netko na vrata objesio crkotinu – baš u redu!

Nekoliko dana je bio mir, kao da ih uopće nema, Majda je s tanjura uzela još jedan komad peciva. Ali kako su neki ljudi bezobzirni, zagriženi komad je odložila pred sebe. Već krajem tjedna balavica je opet nabijala po klaviru da se sve orilo. I sad... To vas pitam: Što sad?! Cilka je slegnula ramenima da ne zna. U kuhinji je nastala neugodna tišina. Muškarac je mislio kako su mu se babetine popele na vrh glave. Već je morao zbog ne znam kakvog prijateljstva nesretnoj životinji koja nikome ništa nije skrivila zakrenuti vratom. Dobro, mislio si je, mačke lutalice prenose sve vrste bolesti koje su opasne i za čovjeka. S te strane mu je bilo svejedno za mačku. Ali nije mu bilo svejedno da Majda samo tako dođe, sjedne za stol i počne na dugačko i na široko kvocati o svojim susjedima koje ni on ni žena uopće ne poznaju, niti ih zanima ne znam kako detaljno što je s njima. Nek’ si nađe muškoga.

O da, Stanko je prstima zalupkao po stolu, muškoga nek’ si nađe, pa će tako biti bolje i više neće ni klavir čuti! Cilki je također rekao, kad je Majda nešto nakon osam sati ipak otišla: prokleta bi babuskara još sjedila i mlatila jezikom, ali što je previše, previše je! Još je i sva peciva požderala. Samo je ovo ostavila, glavom je pokazao prema zagriženom komadu koji je stajao na stolu. Zaista lijepo. Cilka mu je odvratila da se Majda zasjela, ali da nekome mora reći što je ždere. Nek’ ide lijepo u guzicu, muškarac je zamahnuo rukama i otišao u kupaonicu. Ojoj, Cilka je odmahivala glavom, da nije u pravu. Istina je da malo obzirniji čovjek u posjeti sredinom tjedna nikad neće ostati do osam navečer, ali Majda je pak takva da skroz zaboravi na vrijeme dok priča. I zbog toga čovjek ne smije misliti ništa loše o njoj – ne smije i točka!

Majda je već na stepeništu čula da Simonica svira pianino. Prokleta balavica, odmahivala je glavom dok je otključavala vrata. U stanu se nabrzinu preobula, torbicu odložila na stolac iza kuhinjskih vrata i iz frižidera uzela bocu piva. No tako, s mnogo pjene si je natočila u čašu i uzdahnula, Cilka je stvarno dobra. Cijelo vrijeme mi je pod nos gurala ono preslatko pecivo. Da ga nisam uzela, bila bih još i žalosna! A čaša pića? O jebem ti, otpila je dug gutljaj i dlanom obrisala pjenu koja joj je ostala na usnicama. Uostalom, Stanko mi je mogao ponuditi čašu pića. Ali ne! Vražji panj me nije ni slušao. Sad se s gornjeg kata opet začulo sviranje. Prokleto nabijanje, žena je u čašu natočila ostatak piva i naiskap ga popila. Pričekala je da se pjena slegne i otpila još jedan kratki gutljaj, zatim je ustala od stola i polulitarsku bocu stavila pod sudoper, kamo je spremala sredstva za čišćenje i sve vrste ambalaže, te otišla u dnevni boravak. Prije nego što je sjela u fotelju, upalila je televizor i pojačala ton tako da je zvučnik brujao. Zbogom pameti, mahala je glavom kako se to više ne da podnijeti. Ali, neki ljudi su tako bezobzirni! Potpuno im je svejedno jer imaju pravo i točka. Kasnije govore kakva sam ja!

Sa slovenskoga prevela Martina Šestić