U pijanisti Radiću neprestano čuči haesesovac Radić, i to onaj iz zlatnih vremena tog svjetonazora
Ne znam kome je palo na pamet da baš ja, kao okorjeli otkačenjak, pišem o velikom jubileju profesora Radića, ali eto, neki dan sam dobio takvu molbu i još k tome jedan nabrekli fascikl prepun dokumentarnog materijala, koncertnih programa, novinskih kritika, intervjua. Otvorio sam kartonske korice. Hrpa počinje nekim novinskim člankom, prvim koji je verbalnim fanfarama najavio pojavu velikog talenta današnjeg jubilarca. Pod naslovom "Trojica mladih" govori se o prvim javnim nagradama koje su dobili Milko Kelemen, Stjepan Radić i Igor Gjadrov. Ispod teksta je moj potpis. Za krepati! Vjerojatno je to moj prvi (i odmah zaboravljeni) novinarski rad. Stipa i ja, isto smo godište, zajedno smo dakle počeli, a krug se sada zatvara. Da sam imalo praznovjeran, ne bih se upuštao u ovaj posao. Svi koji me poznaju znaju i za moju fobiju prema vlastitim filmovima i davnim rukopisima. Hajdemo taj novinski isječak onda pročitati zajedno:
RADIĆ
Pijanist Stjepan Radić, nedavni dobitnik našeg najvećeg Grand Prixa, stanuje u mojoj blizini. Za posljednjih mjeseci često sam navečer zastajao na kućnim vratima i slušao kako u susjednoj kući, u jednoj sobi iza onog rasvijetljenog prozora, nastaje i raste djelo. Robert Shumann, Koncert za klavir u a-molu. Svoju vanrednu interpretaciju nije Radić sazdao samo na nekoj velikoj zamisli, ideji, koncepciji. Veliko to su bili susreti (beskrajno mnogo susreta) s malim, neznatnim, sasvim neprimjetnim stvarima. Veliko to je bio strpljiv i savjestan rad na obradi materije, rad na svakoj muzičkoj rečenici, na svakoj pasaži; analiza, brižljivo rastvaranje djela, traganje za posljednjim ljepotama.
Neuznosit, skroman (a opet duboko ličan u smislu obilja zdravlja, umjetničke svježne, snage); Radić je kao pravi i tipični zagrebački pijanist, na svom nedavnom koncertu puštao romantičnog majstora Schumanna pred sebe.
"Kad sklopim oči, čini mi se kao da to ja sam sviram." rekao mi je na koncertu jedan veliki naš pijanist. Blažen muzički grad, gdje je velika škola i gdje su umjetnici kao duga povorka, što se, prožeta istom vjerom, uputila zajedničkom cilju.
Moram priznati da me pomalo dirnula ova mladelačka kliktava retorika. To zapravo pobožno divljenje prema Zagrebu kao grandioznom samostanu monaha glazbe. Naravno, sve je to pretjerano, pa ipak te rečenice imaju nekog pokrića. Vrijednost tadašnjeg Stančić-Humlovskog, Janigro-Šulekovskog, Zaun-Sachsovskog Zagreba bile su tada savršeno jasne, kriteriji nepokolebivo čvrsti, pristojnost u umjetničkom ponašanju neprikosnovena, a kreativni dometi uistinu europski. Iz perspektive današnjeg sveopćeg kulturnog rasula čak mi se čini da je onaj nekadašnji sklad nosio u sebi razornu klicu. Možda veća doza konfliktnosti, polemičkog nadmetanja, koncepcijskih rizika i eksperimentiranja, učinila naš glazbeni organizam žilavijim i otpornijim na procese entropije, koji su postupno, ali sigurno u sljedećim desetljećima nadolazili. Međutim, ono što sam napisao o Radiću opet bih potpisao, čak i crveno potpisao. U čitavoj plejadi zagrebačkih pijanista njegovo je muziciranje i danas najzdravije. Od svoje bake, Čehinje (a ta se nacija, kako znamo, jednako strasno kao Talijani i Nijemci, ali nekako pitomije srodila s glazbom) mali Stipa je naslijedio apsolutni sluh, a kroz igre na klaviru stekao neopazice neke vještine, koje drugi dobijaju kroz školske gnjavaže. U pijanisti Radiću neprestano čuči haesesovac Radić, i to onaj iz zlatnih vremena tog svjetonazora, kada je selo radilo u dosluhu s dragim Bogom, i kada ovaj narod nisu hranili uvoznici preko mekih granica, nego seljak konjskim plugom i kosilačkim zamahom.
Sve Radićeve interpretacije djeluju autentično kao pravi plodovi zemlje. On nam nudi Chopinove minijature kao jabuke, i vama se čini da ste ih negdje vidjeli i ljepše, ali ove su bez pesticida. Kad vas on povede na neki od velikih orkestralnih koncerata (a ima ih na repertoaru skoro sve od Bacha do Bartoka) onda se čini kao da nas je posjeo na kočiju, uzeo u ruke i vozi nas kroz raznolike pejsaže. I dobroćudno se smiješi kad vidi da i mi doživljavamo točno onu začudnost, koju nam je on pripremio. Da, Stjepan Radić uistinu je idealni učenik dvojice velikih učitelja. Svetislava Stančića koji ga je učio točnosti i Carla Zecchia koji mu je dodao sočnosti. Sve što u glazbi pulsira ritmom srca, Radiću nije strano. U stanju je čitave noći zabavljati prijatelje sviranjem šlagera, a nerijetko se u mladosti prehranjivao radom u varijeteu i sinhroniziranjem filmova. Jedino za što nema razumijevanja to je celebralna tonska kombinatorika, avangardna glazba. To su djela pokvarene gospode, rekao bi njegov djed. Koliko imam uvida u njegov pedagoški rad, mislim da je bio izvrstan profesor. Bez distance prema studentu. Do kraja svoje karijere na Muzičkoj akademiji i sam je javno nastupao. Po principu: ako hoćeš upaliti svijeću tuđeg talenta i sam moraš gorjeti plamenom. Već desetljećima Stipe i ja nismo susjedi na kraju Hercegovačke ulice. Ne znam da li još uvijek netko zastaje na vratima da bi čuo njegovo virtuozno vježbanje. Bojim se da si takav užitak više nitko ne može priuštiti. Jer unuk hrvatskog vođe naslijedio je u međuvremenu Radićev politički grunt. I ima silnog posla na toj neuzoranoj ledini. Ali tko zna? I Pantovčak je blizu, a u slavenskom svijetu već je bio jedan veliki majstor pijanizma koji je dogurao do vrhovničkih dvora - Jan Padarewsky.