Pik-spas za Grad

Vijest o sada konačnom nestanku kina Zagreb na Cvjetnom trgu u Zagrebu stigla je e-mailom. Razaslao ju je Robert Jukić, vlasnik i urednik web stranice F. I. L. M. (www.film-mag.net), koja u sebi skriva više od filma, jer skraćenica je to od Fantasy-Illusion-Literature-Movies. Na tim istim stranicama možemo naći i njegov tekst posvećen, pa ipak, tužnom događaju nestanka još jednog kulturološkoga gradskog toponima. I tako, za koji dan, kada od Trga ubrzano krenemo Bogovićevom na neki dogovor više nam u kadru neće biti natpis “Kino Zagreb”. Svima onima koji su s tom slikom odrasli, onima koji su bez daha trčali tom istom Bogovićevom da bi stigli na vrijeme u mrak kinodvorane taj će tekst – kombinacija ljutnje, žaljenja i nostalgije – biti sasvim blizak. Tako, mogli bismo tugaljivo zaključiti upravo Jukićevim riječima: “I … kino Zagreb od danas više ne postoji”.

Nestanak Grada

No, varljiva kakva već jeste, nostalgija nam u ovom slučaju puno ne pomaže – i ispred i iza daleko je veća tragedija od ukinuća jednog kina. Ispred i iza tragedija je nestanka Grada. Da netko ne bi krivo shvatio, nije to ono milčecovsko unjkanje nad nestalim Zagrebom kakav on nikada nije bio, to je nestanak Grada ugodnog uhu, oku, pa i njuhu, a svakako stopalima stanovnika, inspirativnog mjesta koje potiče ljudsku kreativnost, maštovitost, ali ponajprije pruža zadovoljstvo boravka, življenja u njemu. Daleko od toga da je Zagreb ikada bio savršen Grad, ali bio je u jednom trenutku s mnogo više naznaka da bi se nekom idealu – onom “gradu po mjeri čovjeka” – mogao približiti. Bez ikakve idealizacije “zlatnih osamdesetih”, Zagreb je tih godina bio upravo takvim Gradom. Nestao je, onog dana kada su bageri iščupali drveće na Trgu Petra Preradovića, izravnali površine prilaznih ulica i popločili ih betonskim saćima. Dio urbane jezgre Grada pretvoren je u “nešto” između šetališta uz rijeku, prigradskog parkirališta za kamione i izložbenog prostora tvornice betonskih profila. Prvi sljedeći potez bio je logičan i sasvim je bjelodano potvrdio najavljenu matricu – rušenje Grada po mjeri čovjeka, da bi nastalo mjesto za masu – po sredini nekadašnjih ulica i samim trgom razlile su se stotine stolica. Vlasnici novootvorenih kafića, a ni gradske vlasti što su im izdale dozvole, ne znaju naravno da u Gradu stolci obično stoje uz zidove kuća (naravno, tada ih može biti samo manje), e da bi se sredinom moglo slobodno prolaziti. Ljudi, ali i prijevozna sredstva. Da bi se moglo proći, kako se kaže, “o svoj trošak”, a ne da stotine ljudi pilji u svakog prolaznika koji samo pokušava iskoristiti jednom osmišljen najkraći put od npr. glavnoga gradskog trga do kazališta ili od uspinjače do Zrinjevca. Tada je već bilo sasvim izvjesno da promjene (pa i nestanci nekih toponima poput kina) kao nužnosti samog postojanja Grada, na prostoru Zagreba ne idu prema, nego se udaljavaju od čovjeka. Masa, bezimena, bezoblična postala je mjerilo stvari.

I sve je to svih ovih godina dosljedno primjenjivano svim raspoloživim sredstvima, zbog dobre zarade svidjelo se svim gradskim vlastima, pa eto mjesta u kojem živi četvrtina stanovnika Hrvatske, većinom nezaposlenih, siromašnih, pojačano agresivnih, jer opstanak je krajnje upitan, neljubaznih, zavidnih i nekako smiješno samodopadnih. Opasan jeftinim zgradama trgovačkih centara manji grad razvio se u nakupinu favela iz kojih tu i tamo nikne neko trgovačko-poslovno-stambeno ruglo. Suvremene tehnologije smanjile su potrebu odlaska na javno mjesto da bi se vidio film, ali potrebu da se vidi film smanjila je još efikasnija ponuda brzih, potrošnih, kratkotrajnih zadovoljština koje se bilo kojeg iskaza individualnosti boje više nego vampiri vijenca češnjaka. Jednostavnije je obući istovjetan navijački dres i u javnom prostoru gledati prijenos nogometne utakmice. Može se, pritom, činiti sve što niti jedan pojedinac nikada ne bi učinio u tišini doma svog.

Zarada odabranih

Zato masi nije važno, niti to treba očekivati – ukidanje jednog kina ne smatra spornim po bilo kojoj osnovi. Jer kino Zagreb samo je jedan od malih praktičnih rezultata davno smišljene, s vremenom dotjerane i detaljno razrađene ideološke matrice kojoj i sama pripada. One matrice koja ih je naučila da ne trebaju postavljati “nezgodna” pitanja o malverzacijama unutar zagrebačkih kinematografa, one matrice koja se jednog dana zbrcnula vjerskim institucijama vratiti nekretnine koje su im pripadale nekad, prije socijalizma. Cijeli kompleks u kojem je bilo kino Zagreb vraćen je Srpskoj pravoslavnoj crkvi po istoj osnovi kao što je npr. Katoličkoj crkvi vraćena nekretnina u kojoj je obitavala Kinoteka. Osim što taj povrat vlast nije uvjetovala čak niti preporukom da se prostori potom koriste za barem slične namjene (prostor kina Zagreb idealan je za nastanak još jedne jeftine i ružne atrakcije ? la Profilov megastore), zapravo se nikada nije dovela u pitanje ta odluka.

A zašto sve to treba vratiti crkvama? Jesu li te zgrade sagradili popovi i opatice svojim novcem? Tko ih je do danas održao cijelima? Je li baš ispravljanje povijesnih nepravdi socijalizma u pozadini takve darežljivosti? Sloga i razumijevanje kakvo vlada između kongregacija svih fela kada je o stjecanju nekretnina riječ doista su impresivni, pa bi se lako moglo zaključiti da je to jedan efikasan način za suzbijanje, čak propisane, međusobne mržnje.

Novac, dakako, ujedinjuje, pa na prvi pogled može izgledati da se državna vlast olako odriče zarade. Jer sve ono što budu komercijalizirale vjerske zajednice, mogla bi i država. No, to bi značilo prvo da njezini namještenici moraju raditi, potom da moraju raditi nešto za korist cijele zajednice jer po svjetovnom pravu (a Hrvatskoj u Ustavu još piše da je sekularna država) odgovorni su onima koji su izabrali za predstavnike, treće morali bi se suočiti sa svjetovnom svakodnevicom. A tko bi to sebi poželio? Lakše je, mirnije se spava, da se sve prepusti u ruke onih koji brinući se za život poslije života pod kontrolom drže život mase a da nikome za to ne polažu račune. Zarada odabranih ostvarena na siromaštvu mase ono je što postoji iza, ali i ispred i kina Zagreb.

Trenutačna gradska vlast svim se silama upire biti još temeljitija u pretvaranju Zagreba u Callcutu. I dok gradovi koji nam se sviđaju i udobni su, iako i nekoliko puta veći od Zagreba, čine sve da svaki pedalj bude tu za Čovjeka, njemu na korist i za udobnost, zagrebačke vlasti čine sve da grad pojede, satre, omalovaži svoju vlastitu djecu. Neka je nostalgije, ona je dobar dokaz da smo aktivno živjeli. No energiju umjesto na žaljenje i ljutnju usmjeriti na sadašnjost. Koja ovakva kakva jest budućnosti ne donosi ništa dobro. Trenutačno sve izgleda kao loša igra skrivača. No, postoji, valjda, mogućnost da čujemo i – pik-spas za Grad!