Pionir Urdu rocka

Salmanu Ahmadu bilo je četrnaest godina kada je bio na prvom rock koncertu godine 1977. Rock je u Pakistanu, gdje je živio do jedanaeste godine, kada se preselio u New York, bio slabo poznat. Svi u njegovoj obitelji tu su glazbu smatrali čudnom. Ali, Ahmad je bio odlučan u nakani da ode na koncert grupe Led Zeppelin. Gotovo trideset godina nakon tog događaja, Ahmadu je on još u živom sjećanju: “Ulazimo u dvoranu i kroz maglicu dima vidim sve te dugokose čudake s cvijećem u kosi. Zatim se ugase svjetla i počinje svemoguća tutnjava. Na pozornici se pojavljuje tip s dugom kosom i gitarom s dva vrata sa zmajevima naslikanima na hlačama – svira Stairway to Heaven. Mora da sam cijelu večer gledao tog tipa – Jimmyja Pagea. Bio sam siguran da želim biti poput njega.”

Kupio je gitaru i svaki dan provodio sate u svojoj sobi svirajući uz ploče Led Zeppelina, Jimija Hendrixa, Santane i Pink Floyda. Gitaristička sola slušao je na manjim brzinama okretaja kako bi mogao čuti svaki ton. I neprekidno je svirao, dok mu prsti nisu počeli krvariti. Izluđivao je majku.

Strast i opsesija

Brzo se prebacujemo u sadašnjost, u Joe’s Pub, klub na Manhattanu, u ljeto 2006. čovjek na pozornici ima dugu kosu, hlače s otisnutim uzorkom, gitaru s dvostrukim vratom. Riječ je, naravno, o Salmanu Ahmadu. Zajedno sa svojim bendom izvodi hitove koje je objavila skupina Junoon. Danas S dvadeset i pet milijuna prodanih albuma, Junoon, grupa koju je Ahmad osnovao godine 1990., postala je najpopularnija rock grupa koja se ikada pojavila u Južnoj Aziji. Ahmad također svira i pjesme sa svojega uspješnog solo albuma iz 2005., naslovljenog Infiniti, prvog pakistanskog rock albuma (na urdskom jeziku) koji distribuira iTunes.

Do glasnih gitara i politički obojenih stihova skupine Junoon, pakistanska je publika bila naviknuta slušati pristojne pjesme s romantičnim temama i o ljubavi prema domovini. Vlada, koju grupa u nekoliko pjesama optužuje za korupciju, zabranila je emitirati njihovu glazbu na radiju i televiziji. Ali pjesma koja kritizira utrku u nuklearnom naoružanju između Pakistana i Indije, zauzela je prvo mjesto na ljestvici popularnosti u Indiji. Junoon (što na urdskome jeziku znači i “strast” i “opsesiju”) godine 1999. dobio je UNESCO-ovu nagradu za izvanredna postignuća u glazbi i mirovnom djelovanju.

No, kada je njihov album Dewaar iz 2003. dobio loše kritike, skupina Junoon smatrala je da ima pravo na stanku. U međuvremenu, uz svoju solističku karijeru, četrdeset i trogodišnji Ahmad postao je veleposlanik Ujedinjenih naroda u sklopu zajedničkog programa Svjetske organizacije za borbu protiv AIDS-a (UNAIDS)- što je dovelo do njegova uspješnog singla, Al-Vida. Prodoran tekst te pjesme govori o Shukriyi Gulli, ženi iz Lahora u Pakistanu, koju je okolina stigmatizirala nakon što se zarazila virusom HIV-a. Umjesto da poklekne nakon kritika, Gullova je postala aktivistica Ujedinjenih naroda bez dlake na jeziku. Ta je pjesma postala hit na indijskom MTV-ju i zauzela je prvo mjesto na ljestivcama MTV Desi, glazbenom programu za Indijce, Pakistance i Bangladežane koji žive u Americi.

Glazbenik s misijom

U intimnom prostoru Joe’s Puba publika uglavnom se sastaju azijski doseljenici. Oni plješću i entuzijastično pjevaju s izvođačima. Ahmad je velika zvijezda u Južnoj Aziji: ne može ići po ulici a da ga ne prepoznaju. I ljubitelji glazbe na zapadu počinju prepoznavati njegov talent – djelomice zato što ga se uvijek uspoređuje s Bonom, s kojim dijeli sklonost prema socijalnom aktivizmu. Ahmad, polaskan time, hvali se pismom koje je primio od ikone grupe U2: “Samo sam ti želio napisati kratku poruku kako bih ti rekao da mi, u ostatku glazbenog svijeta, cijenimo ono što ti u svojoj regiji radiš za mir... Ti si velik čovjek.” Pismo je potpisano kao: “Tvoj obožavatelj, Bono.” Ahmad je, poput Bona, glazbenik s misijom. On gradi mostove. U rodnom Pakistanu, čini sve što može kako bi potaknuo dijalog između tradicionalne islamske zajednice i umjerenijih, modernih muslimana. A u svojoj drugoj domovini, Sjedinjenim Državama, stalno je u vezi s Amerikancima koji se boje budućih terorističkih napada.

Kada se s osamnaest godina vratio iz SAD-a u Lahor u Pakistanu, kako bi studirao medicinu na uglednom Kraljevskom sveučilištu prema želji svoje majke, Salman Ahmad nije mogao ni zamisliti da će postati glazbena zvijezda i voditelj najsenzacionalnije pakistanske rock skupine. “Održavalo se neko natjecanje talenata,” govori Ahmad sjećajući se prvih dana koje je proveo na sveučilištu. “Znao sam svirati gitaru i poznavao sam kolegu koji je imao bubnjeve. Svirali smo Eruption od Van Halena i na kraju pjesme namjeravao sam potrgati gitaru, baš poput pravih rock zvijezda. Čim smo stupili na pozornicu zavladala je užasna buka, i ja sam pomislio: “Čovječe, sviđamo se svim tim ljudima!” Na kraju su Jamaiti – studenti pristaše ratoborne islamističke stranke – uletjeli u dvoranu uz povike “Besramno!”, popeli se na pozornicu, uzeli nam glazbala i potrgali ih. A ja sam pomislio: “Koji se vrag događa? Ukrali su mi nastup!”

Besramno i vulgarno ponašanje

To je vjerojatno ispripovijedao mnogo puta. Ali dok smo zajedno objedovali na terasi Trattorije del’Arte u samom srcu Manhattana – udaljenom pola sata vožnje od Ahmadove kuće u predgrađu Tappana u New Yorku, gdje živi otkako je 2002. ponovno napustio Pakistan – uspijeva mu tu anegdotu ispričati sa svježim entuzijazmom. Čak dodaje, kao da se radi o najobičnijoj stvari na svijetu, da su ga nakon nastupa upozorili da bi na sljedećem koncertu u publici mogao biti snajperist. Ahmad nikada nije otkazao ni jedan nastup. Osjećao je da glazba koja je u njemu mora izaći.

Pakistan se drastično promijenio od kada je Ahmedov otac dobio premještaj u New York kako bi radio za Kuwaiti Airlines. Kada se obitelj vratila – nakon što je Salman završio srednju školu – predsjednik je bio general Mohammad Zia-ul-Haq. Ustav je zamijenio islamskim zakonom. Za vrijeme vlasti generala Mohammada Zia-ul-Haqa pop glazba je u Pakistanu bila zabranjena; tolerirale su se samo religiozne pjesme. Nije bilo koncerata, na radiju i televiziji nije bilo glazbe; kasete i albumi nisu se smjeli prodavati.

“Kad sam doznao da su zabranili glazbu,” kaže Ahmad, “to je bila prekretnica u mojem životu. Ako je glazba opasnost za te ljude, ako zbog nje mogu ići okolo i ubiti nekoga, shvatio sam da se moram njome više baviti.” Nakon završenog Medicinskog fakulteta, nikada u ruke nije uzeo stetoskop. Umjesto toga služio se gitarom kako bi pomogao ozdravljenju svoje zemlje. Glazba je postala njegov lijek.

Vjerski autoriteti u Pakistanu opravdavali su zabranu govoreći da Kur’an zabranjuje glazbu, jer ona može potaknuti besramno i vulgarno ponašanje. Ali kada je Ahmed pozorno proučio Kur’an tražeći odlomke u kojima se odriče pravo na glazbu, nije ih našao.

Mješavina električnog rocka i pakistanskoga folklora

Nakon što je general Zia-ul-Haq poginuo u zrakoplovnoj nesreći godine 1988., vlasti u Pakistanu postale su malo opuštenije. Val demokratizacije je, između ostalog, omogućio ponovno emitiranje glazbe na radiju i televiziji. Ahmad je kao gitarist postao član grupe Vital Signs, prve poznatije pakistanske pop grupe. Godine 1990. otišao je od njih i osnovao Junoon kako bi mogao svirati silovitiji rock koji se oslanjao na Led Zeppelin i Jimija Hendrixa. Njegova je skupina postala uspješna tek dosta godina kasnije, kada je stvorila svoj specifičan zvuk, mješavinu električnog rocka i pakistanskoga folklora, s tekstovima koji su se temeljili na stihovima iz Kur’ana ili radovima sufi pjesnika. Ta nova mješavina rocka, poezije i duhovnosti postigla je velik uspjeh.

Ali nekoliko godina poslije, Ahmad je primio pismo jednog stručnjaka za islam koji mu je napisao da se kreće “putem prokletstva.” Rekao je da će i on i svi njegovi sljedbenici gorjeti u paklu ako nastavi s glazbom. Ahmad je u tom pismu prepoznao jasan znak da muslimanski ekstremisti ponovno preuzimaju vlast u Pakistanu. Odlučio se izravno pozabaviti tom temom u dokumentarnom filmu The Rock Star and the Mullahs, koji se snimao dok je putovao po Pakistanu i razgovarao s religioznim vođama. “Ako se izravno ne suočiš s tim kritičarima, uvijek će prevladavati mišljenje da ono što glazbenici rade nije u redu.”

U tom dokumentarnom filmu koji je emitirao i BBC te ostali tv-kanali, vidi se kako jedan vjerski vođa zbija šale zbog Ahmadove duge kose i njegovih griješnih obožavatelja. Nakon što su proveli zajedno dva i pol sata, opraštaju se, i na veliko Ahmedovo čuđenje, vjerski vođa počinje pjevati. “Pjevao je religioznu pjesmu, savršeno je intonirajući. Oduševio me! Kad su se kamere isključile, rekao mi je da je kao mladić bio pjevač i plesač. I tada sam shvatio: Taj se čovjek boji izgubiti vlastitu gažu! Vjerski vođe jednostavno su gladni pozornosti. Žele da ljudi slušaju njih, a ne glazbenike.”

Zvukovna podloga mira

Premda se sadašnji pakistanski predsjednik general Pervez Musharraf javno izjašnjava kao obožavatelj grupe Junoon i čak se jedanput pridružio glazbenicima na pozornici, na sjeveru zemlje i dalje je na snazi zabrana glazbe. Ali nešto se ipak promjenilo: Ahmad je pokazao put ostalim glazbenicima. Rock glazba ima mnogobrojne poklonike, a pakistanski MTV, koji uglavnom emitira rock na urdskome pandžabskome, jako je popularan i na njega se ne odnose nikakvi državni i lokalni zakoni. Broj pakistanskih skupina koje nastavljaju svirati unatoč osudama ekstremističke zajednice sve je veći.

Ipak je glazba ono što svijetu treba, Salman Ahmed brzo dodaje, dok izlazimo iz restorana u New Yorku. Za to je nedavno dobio i potvrdu na sastanku UN-a na kojemu se raspravljalo o AIDS-u. On smatra da Svjetska organizacija ima važnu zadaću u svijetu jer utjelovljuje ideju da su granice nevažne. Ahmad je građanin svijeta i shvaća da suvremeni izazovi poput side i terorizma nisu ograničeni zemljopisnim područjima. Svjetski problemi mogu se riješiti samo ako zemlje surađuju – drugim riječima, kada prevlada mir. A glazba je važan čimbenik – ona nas približava miru, kaže Ahmad. “Mislim da bismo jedni druge trebali doživljavati srcem. Za glazbenika takva je komunikacija jednostavna. Uvjeren sam da svako ljudsko biće ima mogućnost promatrati druge svojim srcem. Ako osluškujete srce, vidjet ćete da maske nemaju smisla. Shvatiti ćete da državne granice ne znače ništa; nacije su ljudski proizvod. Sufi pjesnici uče nas da je čovječanstvo jedinstveno. Prema mojem iskustvu glazba može premostiti bilo kakav ponor. Dok svećenstvo može razdijeliti ljude, glazba je nešto s čime se svi mogu poistovjetiti. Glazba je univerzalan jezik. Ona je glazbena podloga mira.”

S engleskoga prevela Lada Furlan.

Objavljeno u nizozemskom časopisu Ode br. 37. Oprema teksta redakcijska.