Pipava proza za prisutnog čitatelja

Na sva zvona hvaljeni prvijenac francuske spisateljice Celine Curiol ilustrativno, sa svih svojih 170 stranica (roman je objavljen u Profilovoj biblioteci Femina) svjedoči o tome da savršena rečenica katkad može odbijati koliko i najagresivniji klišej. Glas bez odziva, roman o Parižanki magrepskog podrijetla, najavljivačici vlakova na stanici podzemne željeznice, stilski je toliko ispoliran da čitatelj nakon nekog vremena počne vapiti za isklizavanjem u niži stil, kreativnu raskuštranost koja bi u okruženju blistava savršenstva djelovala kao osvježavajući podsjetnik na kaotičnu ali zavodljivu ljudskost stvarnosti koju opisuje.

Razlozi za superlative kojima je na ovaj roman entuzijastično nagrnuo Paul Auster – prepoznavši u njemu “dolazak jednog nevjerojatnog talenta na književnu scenu”, ali i “jednu od najoriginalnijih i najbriljantnije napisanih knjiga svih suvremenih autora koje poznajem” – počivaju u sprezi gustih, poetiziranih rečenica i posve jednostavne, pravocrtne radnje.

Zahtjevan stil

Celine Curiol piše delikatnu, pipavu prozu koja se u ritmičnim oscilacijama zgušnjava u zahtjevnu metaforičnost – zahtjevnu u smislu da efektom začudnosti usporava protočnost teksta; u više-manje pravilnim intervalima podmeće neobične slike, usporedbe nad kojima valja promeditirati. Zato je idealan čitatelj Glasa bez odziva koncentriran, prisutan, budan i strpljiv.

Autoričina opsesivna pomnja oko svake rečenice čini da tekst ponegdje odiše iritantnom artificijelnošću.

Kao poželjan kontrapunkt kitnjastom stilu, radnja je očišćena od svega što nije pravocrtno linearno, šibano jasnim uzročno-posljedičnim vezama: jednostavna priča o junakinjinoj svakodnevici počinje njezinim pripremama za Njegov rođendanski tulum, nastavlja se dnevnički iscrpnim opisima njezine svakodnevice, protkane uvrnutim pustolovinama u koje se iz obijesti ili očaja upušta, a zaključuje pričom o neostvarenoj ljubavi između nje i Njega. Neimenovani On, zarobljen do kraja romana u toj zamjenici u trećem licu, metafora je svih njezinih čežnji, karika koja bi lanac njezina naizgled uzaludnog postojanja učinila smislenim.

Glas bez odziva u naslovu odnosi se na njezin neobičan posao. S jedne strane, stanovnici metropole koji se koriste javnim prijevozom dobro poznaju njezin kontroliran, jasan glas, lišen emocija. To je glas na koji se, međutim, nitko ne odaziva, jer je on samo oruđe administracije i lako bi ga mogao zamijeniti kakav audio uređaj. Naslov se, međutim, odnosi i na činjenicu da je lajtmotiv cijele priče junakinjino iščekivanje Njegova poziva, grčevit ali neutažen vapaj za njegovom naklonošću.

Ne neobičan nego čudan lik

Celine Curiol je, gostujući u svibnju na 4. Zagrebačkom sajmu knjiga, rekla kako joj je namjera bila stvoriti lik koji neće biti neobičan nego čudan. Pošlo joj je za rukom. Glavni lik je najsnažniji nosivi element: zato bi u opisima kategorija romana u teorijskim priručnicima, Glas bez odziva mogao stajati kao krunski predstavnik romana lika. Protagonistica je svojom dubokom osjećajnošću odcijepljena od površnosti modernog urbanog života (poput Melkiora Tresića u Kiklopu, ali ne pati zbog otuđenja nego u tom svijetu pronalazi zabavu pristajanjem na sve ponude koje prima (ne libi se otići s potpunim neznancem i pušiti marihuanu u njegovu zaključanom odrpanom stanu) i samoinicijativnim izazivanjem bizarnih događaja (na jednoj finoj večeri oženjenom muškarcu koji je verbalno ugnjetava, kaže da radi kao prostitutka i kasnije s njim ode na tajni sastanak). Incidenti koji bi trebali biti zabavni, služe samo zato da njima skrene misli s poziva koji ne dolazi.

Curiol se mora priznati da je pogodila s odabirom trećeg lica jednine. Uspjela je pripovjedački glas lišiti njegove implicitne objektivnosti i hladnog odmaka; oplemeniti ga blizinom junakinji do te mjere da se čini kao da ona sama o sebi pripovijeda u prvom licu, kao u dnevničkoj ili memoarskoj prozi.

I Auster se, na jednom književnom festivalu gdje je prvi put došao u doticaj s rukopisom Celine Curiol, oduševio njezinim humorom. Posrijedi je uglavnom vrlo blaga, prozračna duhovitost kojom oplahuje neke “pozitivne” likove, i mjestimice nešto gušća ironija kojom se pripovjedač kroz lik junakinje ograđuje od društvenih pojava: na primjer od diskriminacije afričkih useljenika u Francuskoj ili licemjerja seksualno frustriranih muškaraca koji preljubom “razigravaju” bračni život.

U doba kad u književnosti cijena raste lakom štivu, s lako probavljivim radnjama i likovima zabavljača, roman Glas bez odziva svojom se dobro promišljenom strukturom i fino rezbarenim stilom izdvaja kao gotovo elitistički proizvod, namijenjen strpljivim intelektualcima – estetama. Škrta je to i ubojita travarica koju se konzumira radi zdravlja, a ne zbog bolesti.