Pisac i četrdeset kutija

“Živio sam”, kaže Racine umjesto “umro sam”. To svakako mogu reći dok gledam naš stan iz kojeg smo se iselili nakon deset godina, u kojem smo živjeli otkad smo se vjenčali i u kojem je naše troje djece napravilo prve korake – “ovdje sam živio”. Knjige su bile najvažniji faktor pri seljenju: kuhinju smo ostavili, spomena vrijedno pokućstvo nismo niti imali, police se mogu rastaviti, ali knjige su preteške za sve kutije osim onih u kojima se prodaju banane, a te su obično prljave. Još prije selidbe razvrstavao sam knjige na one koje ću trebati idućih mjeseci, na one koje neću, na one koje moram vratiti, na one koje ne moram, na one koje ću pokloniti knjižnici, na one koje ću baciti. Iz drugog pokušaja nabavljam dovoljno čvrste kutije i to je to: sve su knjige sada zapakirane i nedostupne.

Čitao sam

Gledam naše uspavane knjige u tim kartonskim zatvorima i prisjećam se da je trodimenzionalna kocka samo sjena četverodimenzionalne, kao što je kvadrat sjena kocke, a crta kvadrata. Kocke mojih knjiga sjene su mnogih i mnogih dimenzija, ali sada žive samo u sjećanju. U ovom trenutku mojega života mogu reći – “čitao sam”. A dok sam čitao, čitao sam različito: zbog učenja, kada sam tražio samo nešto određeno, kao kad prirodoslovac proučava svog kukca i ignorira ostatak bogate i bujne prirode; zbog uspavljivanja, kad sam djeci čitao slikovnice; zbog znatiželje, kada sam čitao knjige što pišu o stvarima o kojima nemam pojma; zbog pisanja, kada sam pokušavao dokučiti o čemu je riječ pa da napišem o tome barem iole suvisli članak; zbog nostalgije, kad sam se vraćao dobro poznatim knjigama i prelazio očima po rečenicama koje znam napamet.

Ali sada je čitanje gotovo. Ne mogu više osjetiti težinu knjige u ruci, prepoznati njezine korice, opipati papir; nema više mirisa, prašine, mrlja, ogrebotina; nije više važno je li kupljena, ukradena, poklonjena ili je na beskonačnoj posudbi. Postoje samo zapamćene riječi i one žive sa mnom. I za knjige mogu reći – “živjele su”. Sveti Pavao dodjeljuje raspadljivo tijelo za ovozemni život, a duhovno tijelo za besmrtnost, tako su i moje knjige izgubile opipljivo tijelo, zadržavši samo tijelo teksta. “Bog je dobar, Bog je samo dobar”; “Morski pas rađa žive mlade”; “Pravi prijatelj zabije ti nož u prsa”; “Sunce je u Manchi bilo tako jako da bi mu zacijelo spržilo mozak, samo da ga je još imao”; “U tekstu nema vremena, u njemu postoji samo prostor”; “Mi smo ista tvar od koje snovi sazdani su, i to malo našega života snom se zaokružuje”; “Dva pravca koja sijeku treći pravac pod pravim kutom ne sijeku se”; “Otkad sam prevario sebe, nikom više ne vjerujem”; “Vjerujem u Boga i kad kažem da sam veoma nesretan”; “Kruh i sir nešto su najbolje u životu”. Mogao bih i dalje tako citirati, a mogao bih ispričati i cijele priče jer sve one istovremeno žive u meni: hoćete li o mlitavcima u Danteovu pretpaklu, o tome kako Gauss nije uspio dokazati ono što se poslije nazvalo Riemanova geometrija, o Poloncinoj ljubavi za malog Tapatapatavka, o veselom životu Robina Hooda, o tome kako su Kinezi prikrili otkriće Amerike, o istražitelju u srednjovjekovnoj opatiji, o Newtonovu živčanom slomu, o Travenovu Mrtvačkom brodu? Samo recite. 

Čitat ću

Pričali su za Svetog Franju da se u svojem siromaštvu odricao i knjiga, što možda nije istina, jer je navodno imao brevijar. Bih li mogao ostatak života provesti ovako, bez knjiga? Da više ne prelazim požudnim očima po hrptovima sluteći neznane užitke, da više ne zgrčem sveske koje neću čitati, da se odreknem njihovih tijela? Ima u mojim mislima dovoljno fusnota, likova, metafora i sižea za još stotinu života, pa bih možda zbilja mogao ostaviti knjige u kutijama i ravnodušno prolaziti pokraj njih kao kad autom projurim kraj Nacionalne i sveučilišne knjižnice, tako slične kutiji. Mogao bih zatvoriti vrata knjižnice koja je moj život i nikog više ne pustiti unutra. Neka se knjige u miru upoznaju i sprijatelje: neka Wittgenstein kaže Danteu što misli o nekrštenoj djeci na onom svijetu, neka Lacan pročita Tapatapatavka, neka Traven dođe u korporaciju Amelie Nothomb, u utrobu modernog  mrtvačkog broda.

“A gdje vam je pokućstvo?” pitao je isposnika turist. “A gdje je vaše?” rekao je isposnik. “Kod kuće, pa neću ga valjda vući sa sobom”, odgovorio je turist. “Sa mnom vam je slično”, zaključio je isposnik. Je li moguće otići iz bosanskog grada kao izbjeglica sa samo dvadeset kilograma prtljage i ne žaliti za ostavljenim; je li moguće voljeti ženu, a da je se nikada ne dodirne; je li moguće uživati u čitanju, a da se nikada više ne drže korice u rukama? Ako je i moguće, nije za mene: jedva čekam da ih opet izvadim iz kutija, onu koju sam dobio na poklon od izdavača, onu koju sam ukrao, onu koju sam dobio na dar, onu koju sam izvadio s najgornje police u knjižari, onu koju sam našao nakon godina traženja – sve njih koje su našle mene.

Stojim pod prozorom novog stana. Mogu reći – “živjet ću u njemu”. Još je zatvoren za mene, kao i četrdeset kartonskih kutija bez rupa. Ali znam da će se otvoriti, i on i one, i ja ću u njima živjeti, a one u meni. Rodit ću se ponovno, čitat ću.