Odgovornost i krivnja koju dijelimo, i onda i danas, zapravo su odgovornost za javnu riječ i krivnja za šutnju
Ne osjećam otpor prema razgovoru o pitanjima krivnje i odgovornosti, o mogućnosti isprike i mogućnosti oprosta, na način na koji ih postavlja Matanova knjiga i Jaspersov tekst kao, za diskusiju predložen, teorijski okvir tih pitanja. Ta su pitanja istovremeno vrlo konkretna i vrlo općenita, ona, naime označuju konkretne zločine iza kojih stoje pojedinačni zločinci, ali ujedno postavljaju pitanja nadosobne, kolektivne odgovornosti. U rasponu između tih dvaju polova - identifikacije individualne faktične krivnje i osjećaja zajedničke krivnje za počinjeno - pisana je cijela Matanova knjiga Domovina je teško pitanje. To je tekst u čijoj je osnovi povezivanje osobne i opće, privatne i javne razine, tekst čija bi se temeljna svrha možda mogla odrediti kao pokušaj da se opći problemi predstave kao osobni, da se teme društvene stvarnosti ne samo iščitaju iz individualnoga očišta, nego da se sagledaju kao teme koje nas se tiču osobno.
Nije stoga uopće čudno što je Matan za formu svojega pisanja izabrao upravo dnevnik, literarnu vrstu koja se tijekom cijele povijesti svojega postojanja zapravo bavi odnosom općeg i pojedinačnog, načinima na koje se privatno i individualno otvara prema javnosti. Od početka Matanova pisanja dnevnika, dakle, od 1991., činilo mi se da su dva pitanja presudna za njegovo razumijevanje: iz kojih razloga i s kojom svrhom, za koga, za koje čitatelje on piše? Mislim da je Branko Matan vodio dnevnik ponajprije iz svoje potrebe za angažmanom, jer je pisanje o ratu za njega bio jedini mogući način da se intelektualno, ali punom svojom osobnošću angažira u ratu. Naravno da je pisanje o ratu, u dnevničkoj formi, vrlo posredan način suočavanja s ratom i ratnom stvarnošću, i ta je činjenica Matana neprestano opterećivala. Osjećaj krivnje koji sam prepoznala u knjizi nije samo, a možda ni u prvom redu, osjećaj krivnje za ono što se događalo u Hercegovini, zbog hrvatskomuslimanskog rata, već je to osjećaj vlastite nemoći koji se pretvara u osjećaj krivnje zbog nemogućnosti da se pređu granice samoga sebe i da se djelatno sudjeluje u ratu. To je osjećaj krivnje koji su dijelili mnogi od nas u Zagrebu, zaštićeni kontinuitetom građanskog "normalnog" života", osjećaj krivnje zbog toga što se u trenucima granatiranja ne nalazimo u nekome podrumu u Vukovaru, Zadru, Dubrovniku. Za Branka Matana pisanje je postalo jedinim mogućim načinom opstanka, intelektualni napor pisanja razriješio je negativni teret jer se pojavila mogućnost da se radi nešto što je korisno, i to korisno za sve, ne samo za njega osobno. Smatram, naime, da je Matan - i to je jedan od paradoksa njegova "intimnog diskursa" - pisao dnevnik "za van", za druge, za javnost, za sutra, odnosno, za budućnost. Taj je dnevnik namijenjen čitanju iz povijesne perspektive, namijen ne samo postratnim generacijama koje ništa nisu mogle upamtiti, nego ponajprije nama koji smo živjeli u tim događajima i koji smo s Matanom dijelili isti osjećaj, osjećaj da nas rat nadmašuje, da je jači od nas, da događaji jednostavno izmiču našoj moći da ih pratimo. Iz tih razloga smatram Matanov tekst posebno dragocjenim, njegovu svijest da događaji izmiču pisanju, da se trud imaginarnog što ga "apsolutni dnevničar" koji na različitim papirićima, na kutijama od cigareta bilježi ključne riječi pojedinog razgovora i trenutka, navečer, kad treba pisati, često rasipa, gubi u nedostatnim formulacijama. Bitan izvor Matanovih zapisa predstavljaju različiti mediji: radio-postaje, televizijske emisije, novine - čije se informacije sučeljavaju, uspoređuju i iz kojih se, naposljetku, konstruira događaj. U svakome trenutku, naime, postaje jasno kako je događaj, sam po sebi, već nedostupan, i kako ga priče drugih ljudi, novinski tekstovi, televizijska izvješća prikazuju na različite načine, izostavljajući jedne dijelove a druge hiperbolizirajući, manipulirajući činjenicama. Danas više znamo o događajima nego onda kada su mediji "prenosili istinu" o njima.
Preuzimanje krivnje ili odgovornosti za rat, u ovom je slučaju preuzimanjeodgovornosti zbog toga što je postojalo znanje o tom ratu, zato što se znalo što se zbiva. Proces "delegiranja krivnje" od izvršne vlasti do svih građana države koja je bila uključena u rat nije naravno pravno pitanje. To je pitanje o odnosu znanja i prešućivanja, i tiče se onih koji imaju udjela u prostoru javnosti i koji nisu lišeni prava govora u toj javnosti. Odgovornost i krivnja koju dijelimo, i onda i danas, zapravo su odgovornost za javnu riječ i krivnja za šutnju. Pitanje naše odgovornosti bit će riješeno onoga dana kada u udžbenicima povijesti za osnovne škole hrvatskosrpski i hrvatskomuslimanski rat neće biti ideologizirane ni tabuizirane teme.