Kako književnici mogu približiti publici svoja djela, a da ne upadnu u zamku banalizacije i jeftinih marketinških fora?
Okrugli stol “Poezija & Subverzija Danas”, Subversive Festival
Okrugli stol “Nagrade za mlade autore”, Festival Prvi Prozak na vrhu jezika
Kako se znanstvenici osjećaju kad krenu istraživati hipotezu koja se i zadnjem laiku čini evidentnom istinom? I kad ishod istraživanja pokaže da je hipoteza – istinita? Vjerojatno postoji određeno profesionalno zadovoljstvo time što su osigurani znanstveni temelji za pučka vjerovanja, ali ipak mislim da se tim iz agencije GfK osjećao pomalo glupo kada je krajem 2013. krenuo u istraživanje čitateljskih navika Hrvata i “otkrio” da je ljubitelja književnosti u našoj populaciji malo i sve manje.
Nema sumnje, ljudima je danas teško koncentrirati se na književni tekst, nisu navikli čitanje smatrati dijelom svakodnevice, nemaju vremena ni volje, a niz “konkurentskih” medija uspješno im okupira pozornost. Ljudima je teško vidjeti što im to književnost može ponuditi, a druge sfere života ne mogu. I to bi bilo posve legitimno kad ne bi s jedne strane postojalo rašireno nezadovoljstvo tim drugim sferama života, odnosno tiha ideja da književnost, ma koliko bila “zastarjela” i neprilagođena, može ponuditi dublje i važnije iskustvo od onog što ljudi pronalaze na ekranima ili u novinama. Zato djelatnici u književnom polju pokušavaju pronaći način da “navuku” širu publiku na čitanje.
Naravno, da bi se ljude koji nemaju naviku čitati knjige zainteresiralo za čitanje, potrebno je istupiti iz tog područja. Književnici izlaze sa svog “terena” i pokušavaju “tuđim” tehnikama privući potencijalne čitatelje: organiziraju se razni festivali, izvedbe javnih čitanja, glazbeno-vizualno-književni performansi i suradnje s masovnim medijima. Festivale u svibnju teško je i nabrojati, a o fenomenu festivalizacije književnosti svakako valja pročitati tekst Nevena Svilara “Hrvatska – Zemlja tisuću festivala” (Booksa.hr). Ovom prilikom posjetili smo dva festivala i popratili raspravu na dvama okruglim stolovima koji su dotaknuli početnu temu – kako da književnost postane danas relevantna?
Samo otvorena poezija može biti subverzivna
U subotu 9. svibnja na Subversive Festivalu održan je okrugli stol na temu “Poezija & Subverzija danas” u organizaciji Hrvatskog P.E.N. Centra. Kada govorimo o subverzivnom potencijalu poezije, teško je govoriti samo o tekstu i karakteru poezije, a ne dotaknuti (be)značaj koji poezija ima za širu zajednicu – pogotovo jer “subverzija” i “pobuna” kojima se festival bavi nisu rezervirani tek za individualnu emancipaciju, nego za širu, društvenu pobunu.
Rasprava je krenula od gostiju koji nemaju mogućnost ni objaviti poeziju u svojoj sredini: autorica Tj Dema iz Bocvane govorila je o teškom položaju književnosti i još težem položaju književnica u svojoj državi. U još je težoj situaciji kineski pjesnik i disident Bei Ling koji je ispričao povijest underground književnih časopisa i režimskog uvođenja kontrole nad književnim poljem. Ling je 1990-ih završio u zatvoru i naposljetku pobjegao u SAD.
Dema i Ling iz jasnih razloga nisu govorili toliko o poeziji, koliko o svom položaju i o cenzuri. S druge strane, ostali gosti okruglog stola imaju sreću da mogu slobodno pisati i objavljivati svoje pjesme. No, ironično, Dema i Ling imaju daleko više čitatelja nego ostatak panela. Bosanski pjesnik Senadin Musabegović stoga s pravom ističe da sloboda pisanja nema značenje ako nikoga nije briga, tj. ako poeziju publika uopće ne doživljava. Musabegović smatra da poezija u BiH jedina ima potencijal prenijeti ratno iskustvo koje je bilo toliko iskidano, traumatično i iracionalno da se ne može uvezati u smislenu cjelinu proze ili narativnog filma, nego samo u fragmentarnu formu poezije. I Bosna ima dobru ratnu poeziju – ali čemu, kad je šira populacija ne čita?
Albanska pjesnikinja Lulleta Lleshanaku složila se s Musabegovićem. Njena obitelj bila je žrtva Hoxhinog režima, no iako pjesnikinja danas ne strahuje od režimskog terora, “slobodno” tržište suvremene Albanije njenom radu i životu ne pridaje mnogo veću važnost. Lleshanaku vidi problem u neprilagodljivosti poezije – čitanje pjesme iziskuje trud, koncentraciju, slobodno vrijeme i otvorenost čitatelja prema tome da te poezija može potpuno obuzeti i izbaciti iz takta. Takve si uvjete čitatelj u suvremenom društvu ne može osigurati, baš kao ni pisac koji si ne može priuštiti da bude profesionalac.
Tako se rasprava o tome kako da poezija bude subverzivna pretvorila u pitanje kako da poezija uopće bude živa. Iako su svi pjesnici i pjesnikinje okruglog stola uvjerljivo govorili o teškoćama suvremene poezije, čini se da je ipak odviše fatalistički (i lagano) zaključiti da suvremeni kapitalizam ne dopušta poeziji da diše, a da poeta ne može ništa drugo tužno uzdahnuti i nastaviti s pisanjem neshvaćene poezije. Ostaje pitanje može li (i treba li) se poezija otvoriti prema širem krugu čitatelja bez kompromitiranja, da bi tek tada eventualno bila i subverzivna. Moderator rasprave Tomica Bajsić u jednom je trenutku citirao Sokrata koji je rekao da je svaka poezija subverzivna, ali lako Sokratu kad nije čitao suvremenu poeziju. Da je živ, vjerojatno bi i na ovom okruglom stolu postavio par nelagodnih “pitanja iz publike”.
Romantika i zbilja
Problem kako da poezija (i književnost uopće) dođe do šire publike evidentno nije samo vezan uz pjesničku kvalitetu, nego i uz pitanje kojim vanknjiževnim sredstvima informirati i potaknuti ljude da čitaju pjesme – drugim riječima, pitanje “marketinga”. Romantično je zamišljati da pjesme pišu socijalno neprilagođeni pjesnici, a da se marketingom bave blebetavi i isprazni marketinški stručnjaci. No između dvije krajnosti postoje metode da pjesnik uspostavi odnos s javnošću, a da ne postane “pi-ar”.
S takvom idejom pokrenut je festival “Prvi Prozak na vrh jezika”. Pokretač festivala Kruno Lokotar odlučio je okupiti autore koji su dobili regionalne nagrade za mlade pisce i koji zaslužuju da ih se istakne (njihove tekstove možete pročitati u tematu Zareza br. 408).
Uz mlade, na festivalu se u petak 15. svibnja za okruglim stolom okupio i trust iskusnih uredničko-kritičarskih imena: Kruno Lokotar (koji je predstavio Algoritmove i Zarezove nagrade “Prozak” i “Na vrh jezika”), Vladimir Arsenić (regionalna nagrada “Ulaznica”) i Neven Ušumović (regionalna nagrada “Lapis Histriae”). Sva trojica govornika aktivno se bave približavanjem književnosti široj publici, bilo kroz književnu kritiku i izdavački rad, bilo kroz organizaciju nagrada i festivala. Tema okruglog stola bila je naposljetku slična “subverzivnoj” tribini: kako da jedna relativno nevidljiva grana književnosti (u ovom slučaju književnost mladih autora) zaživi? Kako da se razviju i autori i publika oko njih?
Problemi su svima znani: mladi autori teško dobiju priliku za objavu prvog djela, za koje zatim dobiju skromnu ili nikakvu pozornost jedva postojeće književne kritike, još manju pozornost publike, i vjerojatno nikakav prostor za objavu sljedećeg djela koje, ako i izađe, opet nailazi na iste teškoće.
Arsenić smatra da nedostaje “generacijska kritika”, odnosno mlada kritika koja bi tumačila i razvijala se paralelno s mladim književnicima. Također nedostaje relevantan prostor na kojem bi svi skupa objavljivali. Nije da prostora nema – samo u Hrvatskoj izlazi 70 subvencioniranih književnih časopisa, a u Srbiji njih čak 90. Kad bi se novac preusmjerio na daleko manji broj dobro distribuiranih časopisa i na jedan specijalizirani časopis za mlade, onda bi se moglo pričati o relevantnom književnom prostoru.
Ipak, govornici su se složili da krivnja nije samo na višim instancama, nego i na mladim autorima koji čekaju da ih književni “tate” okupe i promoviraju – kao što je, istini za volju, bio slučaj s tim festivalom. Stari i iskusni urednici, unatoč energiji i dobroj volji, ne pripadaju niti poznaju scenu mlađih autora u nastajanju. O tome svjedoči i heterogen sastav tog festivala – jer autori nisu birani po zajedničkim preferencama, nego po pojedinačnoj procjeni kvalitete njihovih rukopisa. Teško je onda očekivati da će baš polaznici ovog festivala kreirati zajedničku platformu. Na sličan je način problematična ideja “jednog časopisa za mlade” jer “mladi” nisu jedinstvena skupina stilski i svjetonazorski sličnih pisaca. Stoga se jedino sami autori mogu okupiti u jedinstveni pokret koji bi bio poticajan kako za autore / kritičare, tako i za širu publiku koja bi dobila drugačiji i zanimljiviji poticaj da otvori knjigu. No, da bi se ljudi počeli više baviti čitanjem, ipak je potrebno i da se mladi pisci prestanu baviti tek pisanjem.