Popularno-znanstveni ep o fenomenu “golemog neuronskog vrenja” koje se događa kada pogledom “pasemo” po stranici
Nicholas Carr će u knjizi Plitko iznijeti tezu kako je čitanje neprirodna aktivnost koja se i dan danas hrva s našim pećinskim nasljeđem iz pradavnina, iz zore čovječanstva. Naime, tvrdi Carr, odvajkada smo životinje na oprezu, pa nam koncentracija raspršeno vreba bilo kakav signal potencijalne opasnosti iz okoline, u duhu evolucijskoga diktata svakoj vrsti da svim svojim sposobnostima pokuša preživjeti, dok je čitanje... Eh, čitanje je uranjanje, isključivanje, zanemarivanje vremena i pogubno ignoriranje okoline iz koje je nekad svakog trena mogla iskrsnuti fatalna egzistencijalna ugroza. Danas pak iz naše novodobne okoline prijeti opasnost propuštanja maila, komentara na Faceu, telefonskog poziva, reklame ili važnijih vijesti iz ponude informativnoga programa – jer time, čini nam se, ispadamo iz socijalne orijentacije i integracije, iz društvenog života i mahnitog ritma ponude konzumerističkih noviteta, naprosto bivamo out. Na kraju krajeva, reklo bi se da većinu više zanima što u ovom trenutku radi susjed, a manje što je napisano u knjizi koja nam je kolateralno završila u nekom kutku doma kao promotivni, besplatni primjerak kojim je otpočela svojedobna akcija prodavanja knjiga uz novine.
Kuda putuje slovo s papira? Rado bi tu Carrovu priču prigrlili oni koji odlažu knjigu zbog najmanjeg šuma ili "prečih" obveza, abolirajući time problematičnost svoje koncentracije, lijenost, konformističko popuštanje osjećaju malaksalosti koji se, zanimljivo, redovito javi već od samoga prelistavanja gusto tiskanih stranica ili opravdavajući Carrovom "dosjetkom" bilo koji drugi subjektivni otpor pred "mukom" te rabote, kao da je čitanje, u najmanju ruku, nekakva sadistička i besmislena golootočka kazna. No, avaj, kontraargument Carrovom navodu nudi Keith Devlin u knjizi Matematički gen.
Devlin podosta piše o jezičnoj i čitateljskoj sposobnosti ljudske vrste, pa u matematičkome umu – u smislu sposobnosti apstraktnoga mišljenja i kombinatorike – nalazi i izvor lingvističke evolucije. No on nam je ovom prigodom važniji kao autor koji iznosi tezu da je amigdala pri čovjekovom mozgu već eonima budna, nimalo atrofirana, oprezna i spremna alarmirati "vlasnika", omogućavajući mu svojim radom – kako to Devlin naziva – offline razmišljanje. Za Devlina je offline razmišljanje sanjarenje, maštanje, sposobnost mentalnog transponiranja u prošlost i budućnost, ali i uronjenost u duboki intelektualni rad, nadasve sposobnost (privremenoga) umnoga odsustva iz prezenta. Dakle, slobodno se možemo prepustiti čitanju, bez atavističkih strahova. Istina, čitanje je opasno po život, ali iz sasvim drugih razloga (pametan je čovjek uvijek u progonstvu, reći će Czesłav Miłosz), dok evidentna ignorancija suvremene publike prema knjiškome štivu doista nameće pitanje zašto je, pobogu, čitanje takav bauk, trauma i nepopularna praksa za koju smo uvijek "preumorni" ili "prezauzeti"?
Knjigom U obranu čitanja – čitatelj i književnost u 21. stoljeću Meta Grosman analizira marginalizaciju čitateljske aktivnosti u odnosu na konkurente koje se ponajviše krivi za "smrt knjige", odmjeravajući po čemu to knjiga više nije konkurentna i atraktivna u usporedbi sa spektakularnijim medijima, reprezentatima tzv. vizualne kulture. Bilježi pri tome jedan zanimljiv paradoks: prateći film ili TV-program, konzument iz sekunde u sekundu "čita" od 10 do 15 kodova ili jezika u kadru, no ipak su mu (narativizirani) vizualni sadržaji lakši i draži nego monodijski karakter gologa teksta. Znači li to da nam je mozak "prepametan" za monotoniju tekstualnoga prikaza sadržaja, ovisan o hiperstimulaciji (baudrillarovskoj ekstazi komunikacije) i sretan tek kad je izložen tepih-bombardiranju podražaja do overloada? U ovoj očiglednoj mcluhanovskoj dihotomiji između "vrućih" i "hladnih" medija, Grosman će ipak pomalo romantično načeti ono što će Stanislas Dehaene pokušati proniknuti ulaskom u moždane procese tijekom čitateljske aktivnosti. Dok će Grosman konstatirati opreku između pasivizirajuće zasićenosti signalima iz tih 10 do 15 kodova multimedija i prividne monodijske banalnosti ili jednostavnosti teksta kao ipak stimulativnijega medija za imaginaciju i kognitivni rad mozga uopće u odnosu na plošnu zornost vizualnih prikaza, Stanislas Dehaene, profesor eksperimentalne kognitivne psihologije, potanko će na 400 stranica analizirati kako i do kuda u mozgu preko oka putuje slovo s papira.
“Očima slušati mrtve” Premda nije isključeno da će se čitatelj zamoriti ili izgubiti u nadugačkom labirintskom mapiranju mozga, popraćenog mnoštvom neurološke terminologije, tih 400 stranica ne može ne zaraziti fascinacijom koja je i Dehaenea potaknula da detaljno, ali s nepopustljivim žarom raspiše popularno-znanstveni ep o fenomenu "golemog neuronskog vrenja" koje se događa kada pogledom "pasemo" po stranici ili kada – kako to ljepše citira Dehaene – "očima slušamo mrtve". Zaintrigiran disproporcijom između početnih napora učenja čitanja i lakoće njegova prakticiranja jednom kad se ta vještina svlada, Dehaene će se upustiti u minuciozno raščlanjivanje automatiziranih, refleksnih radnji "skeniranja" teksta te će iscrpnim anatomskim i neurološkim detaljizmom, "impuls po impuls" i "podražaj po podražaj", objašnjavati kako grafemske "krivulje" s papira putem precizno opisanih etapa "niza mentalnih i moždanih procesa" prevodimo u razumijevanje napisanoga. Premda će, napomenimo, izostati suptilniji opis konstruiranja značenja pročitanoga u smislu estetskoga ili kognitivnoga uživanja u tekstu budući da je strogo fokusiran isključivo na mehaničnost čitanja, ali ne i za afektivnu nadgradnju, tako da će se samo u uvodu, otvarajući problematiku, tek retorički zapitati kako je moguće da riječ "prizove cijeli univerzum". Međutim, konačni će odgovor o tom krunskom aspektu čitalačkog užitka ipak izostati. Ali će karakteristično, u duhu očigledne deformiranosti strukom, navesti da "umjetničko djelo postaje remek-djelo kad razne razdijeljene moždane procesore podražuje na nov, sinkron i harmoničan način"(?). Na vrhuncu takvoga strukovnoga svođenja jednoga uistinu kompleksnoga kulturno-civilizacijskog fenomena Dehaene će naposljetku citirati da su umjetnici neurolozi koji testiraju percepcijske i kognitivne mehanizme mozga svojim kreativnim začudnostima.
Za razliku od spomenute Grosman, koja će opisivati kako riječ na papiru razbuktava maštu, Dehaene će biti empirijski konkretniji i iznijeti rezultate pokusa između pismenih i nepismenih ljudi kako bi nam poručio da svladavanje pismenosti uistinu doslovno transformira anatomiju mozga, izazivajući podebljanje dijela koji povezuje hemisfere, a time i razmjenu informacija, što Dehaene ocjenjuje kao "golemi kognitivan probitak".
Izlazak u društvo Ipak, Dehaene nije isključivo zatvoren u volumen lubanje kao strogo ograničen prostor svoje struke i primarni istraživački teren. On izlazi u društvo i polemizira s njime, kritizirajući i način na koji se danas djecu uči čitanju, kao što i kritizira engleski jezik, nazvavši ga "grozomorno nepravilnim", posve nelogičnim u odnosu na sheme prema kojima mozak svladava jezik i pismo, mada uvažava kulturno-povijesnu uvjetovanost kojom je današnji engleski oblikovan (prema Dehaeneu, učenici hrvatske gramatike i pravopisa nemaju se prava žaliti da im je gradivo teško). Dehaene također zalazi i u područja kulturologije, antropologije i evolucijskih teorija, razvijajući na temelju svojih teza o pismenosti i čitanju kao "presedanu" spekulacije obuhvatnije teorije kulture, "kulturne infekcije" i "kulturne eksplozije". Dakako, kultura je primarno shvaćana kao fascinantan produkt režnjeva sive mase, pa je kulturni univerzum čovječanstva, prema Dehaeneu, u svome korijenu objašnjiv anatomskom strukturom i načinima biokemijskoga funkcioniranja toga organa.
Ne zadržavajući se samo na kompliciranoj kartografiji mozga i registriranju faza moždane aktivnosti dok um skup slova prevodi u smisao, i ne baveći se isključivo polemikom s današnjim praksama "odgajanja čitatelja", Dehaene zahvaća naširoku (pra)povijesnu perspektivu kako bi objasnio paradoks fenomena pismenosti. On želi odgovoriti na zdravorazumska pitanja: zašto majmuni ne čitaju i što je to bilo pohranjeno u ljudskome mozgu da je omogućilo epohalan susret čovjeka i pisane riječi, nakon čega se povijest, na sreću ili na žalost, zakotrljala kao i s izumom kotača? Dehaene je tu rezolutan: izumom jezika, pisma i čitanja otpočela je kulturna evolucija, posve drukčijeg ritma u odnosu na zakonitosti i tijek prirodne evolucije, koja dakako nije predviđala uistinu "ekscesnu" pojavu tako kompleksnih simboličnih tvorevina na čijim će se polugama čovječanstvo uzdići do današnjih dana. Tragajući za tom ključnom predispozicijom čovjekova mozga da kad-tad dospije do jezika i pisma, presudni obrat se, detektira Dehaene, dogodio jednostavno, gotovo poput vica: čovjek je čitanje tragova i signala iz okoliša svoje prirode zamijenio čitanjem simbola. "The rest is history." Čitateljska sposobnost je oduvijek postojala, samo smo u jednom epohalnom trenutku zamijenili pisma, prebacili se s čitanja prirode na čitanje pećinskih zidova, glinenih pločica, papirusa, papira...
Na kraju, iako se Dehaene u jednoj dionici svoje knjige bavi i disleksijom, Čitanje u mozgu nije u dijalogu s aktualnim pitanjima ugroze čitateljske kulture od strane emergentnih medija, mada autor implicitno iznosi niz potencijalnih odgovora kojima bismo se mogli poslužiti kada se pitamo zašto čitanje postaje sve teža i sve zapuštenija kulturna praksa. Premda, kaže Dehaene, mozak doslovno kuha u svojim aktivnostima dok obrađuje čitane informacije, impresivna arhitektura toga organa i više je nego uštimana za tu zadaću, štoviše trajno je otvorena za još teže izazove i nadogradnju svojih "modula" svladavanjem još kompleksnijih zadaća, pa – prema Dehaeneu – napor nevjerojatne zaposlenosti našega mozga tijekom čitanja ne bismo uopće trebali osjećati. Baveći se rekonstrukcijom moždanih procesa tako što je pratio aktivnosti koje se zbivaju u glavi tek pri elementarnoj razini pismenosti kao tehnike za koju se podrazumijeva da ju je suvremeno civilizirano biće svladalo poradi minimuma komunikacijskih uvjeta, ta erozija – posebice u kontekstu silnih potencijala uma koje nam je Dehaene "izreklamirao" – ostaje enigma čije rješenje treba tražiti u nekim drugim knjigama. Čitanjem.